Howdy

Početkom listopada ove godine svoju kickstarter kampanju završio je 12 is Better Than 6, odnosno ”dva six shooter revolvera bolja su od jednog”. Upravo tako, ovaj top down shooter smješta nas u vrijeme i prostor Divljeg Zapada. Dvije stvari su odmah primjetne. Prva je ručno nacrtana grafika i art style, a druga je Hotline Miami vibra. Po različitim internet forumima odmilja igru nazivaju Hotline Meksiko. Mehanički duboko inspirirana Hotlineom, ona ipak ima dovoljno osobnosti da stoji kao samostalan naslov u žanru, a ne kao klon. Zanimljiva gunplay mehanika gdje prvo moramo nategnuti pištolj prije pucanja unosi dodatnu napetost prilikom napucavanja. Opasnosti divljeg zapada su stvarne i ne opraštaju olako. Stoga uzmite svoj omiljen duhan za žvakanje i nabavite veliku metalnu posudu jer ćete je napuniti dok igra završi.

Alo! Netko je parkirao konja na moje misto!

Špageti i mamuze

Kao što smo ustanovili, igra je smještena u period ekspanzije mlade države SAD-a prema zapadu. Točnije, smješta nas u godinu 1873., i to u Texas. Ulazimo u čizme protagonista meksičke nacionalnosti koji pati od amnezije. Nakon bjega iz rudnika unutar Meksika gdje je radio kao rob zaputi se prema Teksasu. Tamo ga zadesi nova nevolja kad ga uhapse i spreme za vješanje. No, uspijeva pobjeći od omče prilikom čega spasi krijumčara Pitta. Pitt mu ponudi svoje skrovište i pomoć kao uzvrat za spašavanje. Od tamo naš meksikanac kreće u pronalazak odgovora na mnoga pitanja koje muče njegov ”amnezirani” mozak. Tako posjećuje različite lokacije i ulijeće u mnoge nam poznate western situacije. Metodom ”usluga za uslugu” pomaže svakakvim likovima diljem Teksasa i prati trag prema otkrivanju vlastitog identiteta. Šarolik raspon likova čije smo profile vidjeli u bezbroj filmova daje šarm cijeloj naraciji. Ima dosta sklonosti prema spaghetti westernima. Susrest ćemo rasističke pijance u saloonu, bijelcima nesklone indijance i agresivno nastrojene mormone. Uložen je trud u dočaravanje „prljavog“ i opasnog življenja tog razdoblja, naročito kroz dijaloge koji su, doduše, lišeni voice actinga. Osim likova koji nam služe kao plot device, interakciju imamo s trgovcima perkova, municije i side quest davaoca. Kad kažem side quest mislim na minimalistički pristup ”začinjavanja” igre. Jedna vrsta side questova za dodatnu zaradu su pronalaženje izgubljenih stvari građanima na mapi, a druga vrsta se sastoji od posjećivanja mapa na kojima čistimo područje od bandita i krademo im novac. Te bountye obavljamo na jednoj od dvije mape s uvijek istim brojem bandita i njihovim položajem. Malo više truda oko generiranja mapa bio bi poželjan izazov, ali na ovaj način ubrzo dolazi do odustajanja od obavljanja istih jer na kraju svota novca koja se dobije nije toliko vrijedna s obzirom na ritam stjecanja novca tijekom glavne priče. Treći element koji nam upada sa strane su random susreti tijekom putovanja između lokacija vezanih za glavnu priču. Ti susreti su sasvim nasumični i generiraju se svaki put. Nekad će vas presresti desetak bandita, nekad dva. Mapa je vrlo malena tako da sukobi budu brzo riješeni. Nisam siguran da li su nužni jer ako vas presretnu desetorica, a poginete, možete se stvoriti s dvojicom koju lako riješite. Jeftin alat za prolongiranje igre, iako doduše neznatno.

mm…gadan ti je to mamurluk gringo.

Iako izbjegavam otkrivati detalje iz priče jer je dovoljno zanimljiva i dobro se uklapa u mehaniku igre, sam kraj je sasvim antiklimaktičan. Nagli završetak ostavit će vas s treptanjem i „to je to?“ upitom. Također ima situacija gdje se razrađuje određena situacija koja rezultira osjećajem nedorečenosti. Primjerice, taj i taj lik nas želi ubiti, znamo gdje živi i odemo mu u preventivni posjet. Ili barem tako mislimo da će biti, ali naš junak zaputi se sasvim drugim smjerom i stvori novu granu priče.

Dobar, loš, nacrtan

Art style igre je rukom nacrtana grafika, dopadljivog je izgleda i posvećena detaljima, naročito kod likova u dijalozima. Crno-bijeli izgled objekata i krajolika u kontrastu s crvenom bojom krvi ima efektan doživljaj prilikom napucavanja. Pustinje, gradovi, indijansko selo, rudnici, vlak itd. su lokacije kojima se posvetilo truda u dočaravanju kako se ne bi osjećali kao da smo na uvijek istom mjestu, što je bitno s obzirom na jednoličnu tehniku kojom je dizajniran svijet po kojem se krećemo. Iako pohvalan trud oko crteža i dizajna, potrebno je neko vrijeme da se oči naviknu na razlikovanje likova od pozadine. Iako su svi likovi „označeni“ šeširima dogodi se da očima promakne taj jedan bijeli obris na mapi i upuca nas. Dodatna zamjerka ide slaboj distinkciji protivnika i npc-eva. Nema velike štete, ali dodatno trošenje metaka je nepotrebno. Preporučljivo je opreznije kretanje kroz mapu i budne oči. No, to su možda jedini problemi kod ovakve estetike. Istina, kroz napredovanje u igri zamjetit ćemo ponavljanje objekata, ali zbog dinamičnosti igre neće previše opterećivati oči i um. Dakle, igra je svakako vrijedna vizualnog iskustva.

Gatling gun, dovoljno rečeno.

Soundtrack je isprva ugođajan, ali ubrzo postane repetitivan. Na nekim levelima odgovara događanjima koji se zbivaju, dok postoje trenuci gdje dosta odstupa. Također je jedan od „krivaca“ za antiklimaks na kraju. S druge strane zvukovi unutar igre su dostatni ambijentu. Zvukovi oružja su pogotovo zadovoljavajući, što bitno uzevši u obzir da ih se naslušamo tijekom igre. To, i zvukovi umirućih.

The Wild not so Bunch

Dakle, imamo priču, izgled i zvuk, još nedostaje sama mehanika igre. Rekli smo kako igra nalikuje Hotline Miamiu. Kretanje i pucanje kroz nivoe odaje osjećaj Hotlinea, ali uz poneku razliku. Pošto smo smješteni u 19. stoljeće oružja nisu toliko napredna kao moderna i prije svakog potezanja okidača morat’ ćemo nategnuti udarač (cock), odnosno umjesto konstantnog klikanja po lijevom botunu, prije ćemo morati kliknuti desni botun. To vrijedi za revolver i pušku. Takva mehanika prilikom gunplaya ostavlja dobar osjećaj i napetost u borbi. Također moramo paziti i na reload. Ograničen broj metaka tjerat će nas na pažljivo ciljanje, ali i istraživanje po levelima unutar kojih osim municije nalazimo i novac. Od vatrenog oružja još su nam na raspolaganju shotgun (dvocijevka) i dinamit, te od stealth oružja nož i luk sa strijelama. Stealth je izvediv iako osobno manje zabavan. Ali tko više voli rješavati stvari tiho, ima tu opciju. Premda će se više frustrirati s obzirom na vrijeme uloženo u opreznost, a neprijatelji ne opraštaju propuste. Njihova preciznost je stopostotna i jednom kad vas otkriju teško se izvući bez gun blazinga.

Ne. Ali želim malo tog što pušite…

Kako bi nam začinili ovaj malen arsenal oružja, na raspolaganju nam je nekoliko perkova koje možemo kupiti kroz igru i svi mogu biti aktivni istovremeno. Tako imamo perk koji stavlja dinamite na štakore koji poput rakete na navođenje jure prema protivniku i odvedu ga u sirni raj. Ostali nude punjenje dva metka odjednom prilikom reloada, veću preciznost, 50 posto šanse za deflektanje metaka itd. Korisni su, pristupačni, ali nažalost doprinose smanjenju izazova prema kraju igre. U nekoliko navrata dobijemo priliku koristiti gatling gun, što je ispunjavajuće iskustvo.
Ne postoji bilo kakva vrsta rejtinga i ocjenjivanja naših prolaza levela. Combo potezi postoje, ali bez ikakve nagradu. Nizanje eliminacija jedino dovodi do ekstaze koje doživi naš lik, ali nikakve korisne nagrade i satisfakcije unutar gameplaya. Isto tako je propuštena prilika da se gameplay začini sa šeširima koje skupljamo po stazama. Ne služe ničemo osim estetici (mini customizaciji) našeg lika, dok su mogli biti iskorišteni poput maski u Hotline Miamiu i nadodati bonuse.

Upozorio sam vas, ne prekidajte me dok skladam!

Much obliged, ma’am

12 is Better Than 6 je dobar top down shooter. Nije izvrstan, nije sjajan, ali dobar. Nažalost, potencijalno je mogao biti puno više. Replayability ne postoji osim ako želite jednostavno proći igru ponovno, ali s drugačijim načinom igranja. Može se proći u jednom sjedenju. Nudi zanimljivo iskustvo, naročito zbog tematike koja nije toliko zastupljena u igrama. Jedno prolaženje će vjerojatno biti dovoljno i bez potrebe povratka. Naročito zbog nedostatka motiva za postizanjem što boljeg playthrougha, kao što bi bili rating bodovanje ili leaderboard sistem.