8. Mart, Međunarodni dan žena obilježava se od 1909. godine kad ga je organizirala Socijalistička partija Amerike da bi se sljedeće godine na Internacionalnoj socijalističkoj konferenciji žena etablirao u Europi i polako proširio gotovo cijelim svijetom te danas poprimio oblik u kojem su idejni razlozi za njegovo pokretanje gotovo u potpunosti zaboravljeni u javnom diskursu i među većinom onih koji će taj dan nekoj ženi pokloniti cvijeće i bombonjeru. Osim prava na glas koji se danas istaknuo kao prominentniji nositelj ideje 8. marta, njegovi su počeci nedvojbeno u antikapitalističkoj borbi protiv eksploatacije radnika, a posebno radnica koje su tada kao i danas bile plaćene za isti posao manje od muškaraca, premda izjednačavanje plaće također nije bila jedina ideja iza ovog obilježavanja. Način na koji se nejednakost između muškaraca i žena manifestira u podjeli i vrednovanju njihova rada različita je na brojne načine između danas i jučer, ali žene danas imaju jednake razloge za protestiranje kao što su imale tada jer potpuna ekonomska, društvena i politička autonomnost žena nije postignuta čak niti u zemljama koje volimo smatrati modelima rodne ravnopravnosti. Kao što će vam većina antropologa reći, subordinacija žena nije niti univerzalna niti „prirodna“ pojava, na njoj je potrebno aktivno raditi i većina društvenih institucija uključene su u tu djelatnost; obitelj, religija, medicina, pravo, ekonomija, politika, i zabava. Svakako zabava.

Stoga nikoga ne treba čuditi kada kažem da je gaming industrija aktivno do sada radila na održavanju statusa quo i podržavanja subordinacije žena jednako kroz izostanak reprezentacije kao i kroz zatvaranje kreativnog i tehničkog procesa, perpetuaciju stereotipa i objektivizaciju i seksualizaciju, ali i kroz kultiviranje radikalno mizogenih zajednica muškaraca i stvaranja toksičnih modela muškosti.

Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da zbog toga što je Industrija takva sve vezano uz video igre isto takvo kao što bi bilo pogrešno zaključiti da je vizija svijeta koja u njoj dominira jedina moguća i istinita, i da je svijet uvijek izgledao baš tako. Kao i svugdje uvijek se potkradu ili točnije bore sadržaji, likovi i osobe koje stvaraju svjetove za neku drugu publiku, sa nekim drugim vizijama na umu, s drugačijim iskustvima i za neke druge moguće budućnosti. Zbog toga će Goodgame.hr danas (ali i u buduće nadam se) pokušati istaknuti i skrenuti pozornost na žene iza videoigara koje možda poznajete i volite, video igre koje na drugačije načine zamišljaju rodne uloge kao i žene koje su se na drugi način istaknule u videoigrama.

Ja ću započeti s malom demonstracijom općenitih tvrdnji iznesenih ranije. Oni koji se sjećaju arkadnog hita Centepede možda će se iznenaditi s informacijom da je igru dizajnirala žena. Dona Bailey, zajedno s Ed Loggom dizajnirala je popularnu igru u kojoj se izbjegava bube i puca u stonogu. Što se dogodilo Doni pitate? Napustila je industriju na 26 godina nakon izlaska igre zbog pritiska i kritike muških kolega koja su je natjerali na odlazak. I koliko je takvih žena?

Ali, evo ipak nešto osobnije. Nikada se ne zovem, niti smatram gamericom. Partner mi kaže da – ako je to tako – da niti on nije gamer. S obzirom na to da trenutno igram više od njega (shout out Marvel Strike Force) postavljaju se neka pitanja. Vjerojatno ima i ispisanih stranica sličnih razmatranja, ali razmišljajući o tome zašto se nikada nisam smatrala gamericom, čak niti kad sam puno aktivnije igrala, djelomično sam razotkrila da je to zbog toga što nisam htjela ikada morati dokazivati da jesam. Kako online često imam neka hrvatska imena kad igram sa strancima često nitko ne prepozna da sam žena, i ako igra to ne zahtjeva nisam nikada posebno to naglašavala. Nisam bježala od toga ako je netko pitao, ali svakako nisam ulazila u chat sa internacionalno poznatim znakom da sam žena. Kako je u zadnje vrijeme Discord olakšao komunikaciju gamerima (preporučam! bezbroj je mogućnosti za organizaciju servera i organizaciju saveza, raidova i drugih važnih stvari) tako sam prije pola godine odlučila staviti svoju sliku i odmah razriješiti stvari, odgovoriti na pitanja i blokirati koga treba. Srećom, blokirati sam morala samo troje igrača od tada. Na nesreću jedan je bio voditelj saveza. Sreća u nesreći, tako sam našla sadašnju ekipu koja je zbilja sjajna i gdje nisam jedina žena. Nisu savršeni međutim. Svako toliko na Discordu će se pokrenuti neke rasprave u kojima će izaći sve one stvari zbog kojih zazirem od poruke u inboxu – nasilje usmjereno prema ženama koje se ne ponašaju na način na koji su oni zamislili da trebaju ili ne izgledaju kako oni smatraju da trebaju izgledati i zbog toga zaslužuju spektar nasilja kojeg mogu smisliti samo vrlo izučeni i odgojeni mrzitelji kakve njegujemo na raznim prostorima interneta. Uključujući i kroz namjerno provociranje upravo tih vjernih fanova kako bi se maksimizirao profit. Na sličan se način prodaju i „napori“ da se smanji objektiviziranje žena i profitira na antagonizmima koji se nužno pojave kad se spomene riječ feminizam ili žena. Vraća mi se u sjećanje „revolucionarno“ deseksualiziranje Lare Croft – kao da je stvaranje vizualno realističnije, mlađe, naivnije i nevinije Lare išta drugo osim promjene diskursa seksualizacije koja se u novijim inačicama gradi kroz narativ u kojem ju igrač mora zaštiti od silovanja.

Stoga, otvorimo mjesta za neke nove priče, neke nove svjetove u kojima ima mjesta za žene i muškarce, ali i za brojne druge čiji dan obilježavamo neke druge dane, a nisu manje nevažno izbrisani. Sretan nam dan žena! Sretan 8. mart!

Jelena Kupsjak, mag. soc et ethno.

Članak je prvotno objavljen 2019. godine.