Što je život i zašto ga živimo? Jesmo li samo nakupina atoma koja je na svijet donesena da potroši svoj rok trajanja, ili smo predodređeni za nešto više? Živimo li kao nepovezani izolirani pojedinci otuđeni jedni od drugih nepremostivim preprekama vlastitog intelekta? Ili smo možda tu da budemo dio neke cjeline, obitelji, da budemo voljeni i da nesebično uzvraćamo tu ljubav?

Actual Sunlight je maleni literarni projekt u obliku video igre koji se hrabro hvata u koštac s ovakvim kompliciranim egzistencijalnim pitanjima. Definitivno je nešto neobično i novo, te iako se Dear Esther također dotakla sličnih tema, ovdje je to sve odrađeno surovije, jednostavnije i bez previše vizualne umjetnosti i šarma.
Zašto pišem o ovoj igri sada kada je izašla službeno već prije više od godinu dana!? Zbog olakotne okolnosti iskreno, a to je činjenica da se igra tek prije nekoliko dana pojavila na Steamu. Na igranje su me ponukale melankolične uspomene na To the Moon, također igru koja je vođena pričom, te baš kao i Actual Sunlight napravljena u programu zvanom RPGMaker u nativnoj 640×480 rezoluciji.

Glavni motiv igre nije sunce, već tama. Bezizlazni ponor u kojem se protagonist nalazi

AKO POSTOJI PAKAO NA ZEMLJI, NAĆI ĆETE GA U SRCU MELANKOLIČNOG ČOVJEKA

Evan Winter je mladi čovjek koji živi i radi u Torontu. Već duže vrijeme boluje od depresije, psihopatološkog poremećaja čiji vam užas autor igre želi dočarati kroz razmišljanja glavnog lika. Ono što bi se o toj bolesti moglo objasniti kroz nabrojavanje kliničkih simptoma nije ni blizu autentičnim crnim mislima s kojima se na dnevnoj bazi suočava glavni lik. Evanov pogled na svijet je promišljen i lucidan, lišen svih nepotrebnih površnosti što mu daje mogućnost da udari u onu najbolniju srž bitka. On u svojoj glavi zna zašto smo ovdje i koja je naša svrha, zna zašto se ustajemo svakog dana i idemo na posao ili na fakultet, i zašto se trudimo i pokušavamo održavati sve međuljudske veze i vezice u našem životu. To znanje dolazi sa teretom koji ga svakodnevno priteže dok se muči kroz neizbježno sivilo života.

Možete se prošetati do bankomata i provjeriti vaše stanje računa. Pogađajte brojku.

Igranjem igre i čitanjem Evanovih memoara i vi ćete polagano upadati u privremenu depresiju i htjeli ili ne htjeli uhvatiti dio sniženog raspoloženja kojim igra zrači. Teško je gledati kako netko s očitim talentom troši svoj potencijal na crne misli o egzistencijalnosti i neprekidno kontempliranje o tome hoće li okončati svoj život. Čitavoj atmosferi ne pridonosi ni činjenica da većinu igre, nekih sat vremena, provodite čitajući tekst koji se polagano ispisuje na crnom ekranu. Upravo zato sam igru nazvao literarnim projektom, jer gameplay je gotovo nepostojeći. Eskapade u kojima ćete se malo prošetati sa glavnim likom i istražiti svoje monotono okruženje rijetke su, ostatak vremena provest ćete čitajući. Kako je ovdje priča ipak u prvom planu, logično bi bilo ne zamjeriti nedostatku gameplaya – ipak nije tako. Dobio sam dojam da je autor isti učinak mogao postići i izdavanjem novele ili nekakve zbirke kratkih priča, ali to što je priču odjenuo u ruho video igre nikako ne mogu staviti kao minus jer su novi načini pripovijedanja uvijek dobrodošli.

Evan slobodno vrijeme provodi u igranju video igara, ili spavanju.

ZA KRAJ

Ne bih preporučio igru onima koji će je početi igrati sniženog raspoloženja, samo će vas još više oneraspoložiti. Preporučio bih je pak onima koji u video igrama žele iskusiti nešto novo i u njima vide bogat medij nepresušnih mogućnosti. Ipak, i jedne i druge moram upozoriti. Depresija koja je u igri prezentirana stvarna je, autor bez dlake na jeziku ispoljava svoj nihilistički svjetonazor te ostaje dosljedan sam sebi sve do kraja. Ovo što ću reći nije nikakav spoiler kako su stvari veome očite od samog početka, ali Evan na kraju igre okonča svoj život. Ideali su za njega bili izgubljena svrha, ambicije i nada, one male stvari koje nas usrećuju u životu, Evan je zanemarivao. Ogolio je svoj život do toliko bazične pretpostavke, da više stvarno ništa nije imalo smisla, i shodno tome njegov izbor bi vam se na kraju mogao učiniti opravdanim.

To naravno nije tako niti ne mora biti tako. Iako život dosta puta zna biti težak, pokušajte misliti skromnijim mislima. Evan nikad nije stao i pomislio da je zdrav, da vidi, da čuje, da ima dvije ruke i dvije noge, da ima svoje roditelje koji brinu za njega i da ima mogućnosti u životu uraditi svašta. Depresija sve te stvari učini nebitnima, užasno, ali istinito.

Zaigrajte ovu igru ako mislite da ste spremni na sat vremena svijet gledati očima s one druge strane, sve u svemu, iskusiti ćete nešto novo i neobično.