Nedjelja prijepodne, svježe skuhana šalica kave je u lijevoj, a daljinski u desnoj ruci, programi se uzaludno prevrću u potrazi za dovoljno zanimljivim programom kad neočekivano naletim na desetljećima aktualnu seriju Poirot! Sjećanja me u tren oka odvode u ratno vrijeme kad je obitelj sjedila okupljena za malim televizorom koji se pogonio na akumulator zbog brojnih redukcija struje, opčinjena dogodovštinama debeljuškastog, taštog, pa ipak šarmantnog i pronicljivog detektiva kojeg je maestralno utjelovio David Suchet. Promatrajući zaplet, obitelj je sumnjičila „sve što hoda“ poučeni iskustvom prethodnih slučajeva u kojima nas je Agatha Christie naučila da i onaj najnevinijeg izgleda može biti hladnokrvni ubojica. Devetogodišnji ja je tad odlučio, nakon astronauta i komandanta Enterprisea, postati detektivom, a slučajeve iz serije narednih godina sam nadopunio knjigama o omiljenom belgijskom detektivu koje su se gutale paralelno s, po godinama primjerenijima, dogodovštinama Pet prijatelja, Koka te Emila i njegovih detektiva. Fascinacija je trajala još neko vrijeme, a iako su dječački snovi odavno zaspali, uvijek je posebni gušt susresti se sa svijetom Agathe Christie pa dobivši u ruke ovu igru oči su mi ponovno zasjajile, a male sive stanice se nabrusile raskrinkati ubojicu(e).

Hommage kultnoj seriji tvorci igre daju već na promo grafici na kojoj su detektiv i likovi prikazani kroz prizmu nalik uvodnoj špici serije. Ostaje mala žal što nisu uspjeli i glazbeni dio špice preuzeti, kako bi tek to podiglo atmosferu… Doduše, atmosfera u igri je prilično dobra, dojam istrage i povezivanja tragova, važnosti razgovora te sučeljavanje svih aktera u jednoj prostoriji prilikom otkrivanja počinitelja vjeran je književnom djelu te brojnim ekranizacijama.

Priču započinjete prologom, kao tek pozornik Poirot, pozvan na imanje bogate udovice teške naravi, Cassandre Van Den Bosch, čija je ogrlica netragom nestala. Za krađu prvoloptaški krivi sluškinju dok vi ne stupite na scenu te počnete povezivati konce. Prilično doslovno, naime mehanika igre fokusirana je na brojne tematske mentalne mape koje se u određenim trenucima priče otvaraju, a za čije rješenje je nužno napraviti poveznice između dviju činjenica. Igra vam u svakom trenutku pokazuje koliko poveznica za koju mentalnu mapu je nužno napraviti, a o izvršenju ovisi vaš napredak. Kvaka je u tome što vi u povezivanju ne možete pogriješiti!!! Nije moguće krivo povezati, već ukoliko se poveznica ne ostvari, metodama pokušaja i pogrešaka ćete nastavljati povezivanje dok ne uspijete otkriti poveznicu koju je igra zamislila.

Prolog završava gorkim razočarenjem Poirota u policijski i pravni sustav što ga čini ciničnijim, ali i zrelijim. Nakon proteka izvjesnog vremena tijekom kojeg je Poirot napredovao do čina detektiva, igra se nastavlja središnjom pričom. Pozvani ste ponovno na imanje Van Den Bosch, ali ovog puta pozivatelj je ucijenjena udovičina kćerka Angelina. Tu susrećete cijelu plejadu klasičnih likova romana Agathe Christie, Gedeona, bogatog Angelininog zaručnika, njegovog brata Zakariyu, mladog šarmantnog ratnog veterana sklonog piću, majora Felixa s pretenzijama prema udovici i statusu, beskrupuloznog industrijalca Ernesta, sindikalnog vođe Huga, novinarke Jacquline, kontese i borkinje za ženska prava Margeaux, batlera Archibalda i njegove pomoćnice. Snježna kulisa se pretvara u mećavu, imanje je odsječeno od svijeta, a večernje okupljanje za stolom prekida ubojstvo…

Eto trenutka kojeg ste čekali od samog ulaska u igru, trenutak kad će vaše sive stanice zasjati! Ili ipak ne, jer igra od vas ne zahtjeva dedukcijske sposobnosti već samo da idete od sobe do sobe, poklikate na predmete na koje u tom trenutku možete kliknuti (mijenja se interaktivnost s predmetima ovisno o trenutku igre), porazgovarate sa svima te povežete što se treba povezati u određenoj mentalnoj mapi. Glavni problem je to što ne možete pogriješiti, ne možete nešto krivo povezati, podići predmete koje ne bi trebali ili napredovati u igri ako niste posjetili sve kutke koje je igra predvidjela za vas. Taj problem me najviše iznervirao tijekom smještaja u svoju sobu na imanju čija je lokacija administrativnom greškom postala zagonetna te vi morate deducirati gdje se nalazi. Iako vam je u potpunosti jasno gdje je soba te ste ispred samih vrata, vi ne možete ući u sobu dok ne povežete posljednju nit u mentalnoj mapi koja kaže nešto kao Šime ima auto, parking mjesto ima tablu na kojoj piše Šime – poveznica dovodi do zaključka da je Šimin auto parkiran na Šiminom mjestu, a za taj zaključak Poirot sebi u bradu kaže kako je genijalac… Nažalost banalni zaključci će se pojavljivati jako često unutar igre, dok one neočite ćete riješiti prethodno spomenutom metodom pokušaja i pogrešaka. Razgovorom, osim što saznajete neke činjenice i priče, možete utjecati na sugovornike da vam otkriju svoju skrivenu tajnu tako što ćete pravodobno odabranim pitanjima razbiti sugovornikov obrambeni mehanizam. Ti razgovori su ključni za progresiju, ali niti u njima ne možete pogriješiti. Ukoliko možda ne možete iz prve shvatiti kojem liku odgovara podilaženje, kojem konfrontacija, a kojem cinizam, igra će vas vratiti na početak dijaloga da ponovno pokušate… Nažalost spomenuta problematika igru iz avanture pretvara više u interaktivni crtani film u kojem zapravo i ne donosite odluke što je tužno, posebno imajući na umu da ni zadnji pokušaj prebacivanja Poirota u računalni svijet igrom „Agatha Christie: The ABC Murders“ nije bio uspješan.

Moje prolazno vrijeme igre je bilo nešto više od 10 sati, dijelom jer sam pokušao sve isklikati i snimiti kako bi recenzija bila potpunija, dijelom jer sam se nadao da ima još neke dubine koju ne vidim. Nažalost u toj potrazi sam ostao kratkih rukava, ali sam zato ulovio ubojicu! Kraj neću spoilati kao niti prolog, reći ću samo kako su korektni i neklišeizirani što je pohvalno.

Grafika igre je solidna, oku ugodna animacija svijeta iz ptičje perspektive. Međuscene bi mogle biti bolje, kao i modeli likova prilikom dijaloga gdje bolje izgledaju ručno crtani avatari, nego 3D modeli likova. Vrlo čudno je što u igri Poirot ne djeluje kao bijelac kakav bi prema knjigama i ekranizacijama trebao biti. Mogući razlozi su u nespretnoj animaciji i općem duhu vremena koji neke kultne likove adaptiraju glumci drugih rasa.

Zvučna kulisa je nenametljiva, zvučni efekti odlični te se primijeti razlika između hodanja po snijegu, travi, sobi i mramornom predvorju. Voiceover je jako dobar, čist, vjeran i dinamičan, odabir glumaca adekvatan dok titlovi pate od povremenih dijakritičkih grešaka.

Zaključno igra „Agatha Christie: Hercule Poirot – The First Cases“ je lagana i neizazovna linearna point’n’click avantura namijenjena nezahtjevnim igračima željnih Poirotovske atmosfere, lijepe grafike ali ne i glavolomki. Za to se ipak okrenite prethodnom ostvarenju, ubojstvima po abecedi.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.