Počašćen prilikom da napravim još jednu recenziju za GG, odlučio sam još dok sam prolazio igru da ona bude kratka i slatka. Jer Alien: Isolation nije ni kratka ni slatka igra. Čini li je to i lošom igrom? Prvo ću pisati o stvarima koje mi se sviđaju u igri, nakon toga o onim elementima koji su mogli biti i bolje izvedeni, te na samome kraju sažeti dojmove.

Oprez, umriti ćete!

IGRA PREMA FILMU ILI NEŠTO VIŠE

Moram na samom startu priznati kako sam veliki ljubitelj filmova iz ”Alien” serijala i, uz dužno poštovanje redateljima koji su došli kasnije, mislim da nisu uspjeli nadmašiti režije Ridleyja Scotta i Jamesa Camerona koji su zaslužni za prvi, odnosno drugi dio. Filmovi su i dalje među prvima na jeziku kada se priča o najboljim SF filmovima svih vremena i mislim da su to zaslužili. Odlična atmosfera u dubokom svemiru uz prijetnju savršenog ubojice vanzemaljskog podrijetla. Što vam više treba za dobar storyline? Možda će vam zvučati pomalo nadrealno, ali prošlo je punih 35 godina od izlaska prvog Alien filma, a popratni sadržaj koji okružuje taj serijal već je odavno dio pop kulture, izlaze i nekakvi prequeli, uskoro će i novi nastavak filma, bilo je i nešto igara za razne platforme itd. Govorim vam to zbog toga jer sam, prije nego što sam počeo igrati, već unaprijed imao neko predznanje o tome što mogu očekivati. Znam da me Alien (ili da budem točniji, Xenomorph) želi ubiti i da mi neće ponuditi objašnjenje zašto to radi. Scenografija i dizajn mapa u kojoj će me pokušati ubiti jako je sličan onom filmskom. Genetski materijal kojeg želi ubiti je također jako sličan, jer igrate u ulozi Amande Ripley koja je kćer već nam poznate Ellen Ripley. No, sve sličnosti sa filmskim serijalom nisu bili nikakva prepreka da ljudi iz Creative Assembly tima naprave, po meni, jako dobru igru, koja se nalazi u nekoj svojoj posebnoj dimenziji. Dapače, imali su odličan predložak prema kojem su mogli raditi. Dakle, sam dizajn mapa je vrlo sličan svemu što ste viđali u Alien filmovima. Sivi i vrlo mračni hodnici, vrata koja se automatski otvaraju nakon što dođete do njih (iako su takva vrata rijetkost u ovoj igru lol), cijevi za ventilaciju unutar kojih ćete provoditi jako puno vremena skrivajući se od raznih opasnosti koje vam u igri prijete. Prva prijetnja od koje morate pobjeći ste zapravo vi sami.

Prvo ja tebe molotovljevim koktelom, pa onda ti mene ubiješ

MOĆ XENOMORPHA

Alien: Isolation je u biti vrlo teška igra (ja uvijek krenem sa ”normal” modom, ali vjerujem da mi ne bi bilo puno drugačije ni na ”easy”), zbog nekoliko stvari posebno. Iako imate ”sprint” opciju, predlažem da je odmah zaboravite kada krenete igrati. Xenomorph, kao što sigurno znate, ima vrlo izoštrena osjetila. I jako je brz. Dakle, ne možete mu pobjeći tako da trčite, ali gotovo sam siguran da ćete u panici nekoliko puta pokušati. Svaki od tih pokušaja završit će scenom u kojoj vas Xenomorph ubija, ili s leđa ili vas sruši na pod pa par sekundi kruži oko vas prije nego uputi zadnji udarac. Moja prva smrt u igri od strane Xenomorpha je bila sasvim neočekivana – potpuno bezbrižan trčim hodnicima tražeći izlaz u novi dio mape i vidim samo kako me nešto probija s leđa. Prekrasno. Jednom kad shvatite da je Xenomorph neprestano s vama, tu negdje, blizu, igra postaje super zanimljiva i, ako ćemo govoriti u nekim žanrovskim terminima – survival horror. Imam problema sa ovim ”horor” dijelom sintagme, jer nikad nisam smatrao da Alien pripada horor žanru. SF triler možda? SF straha? Nema previše smisla da vas opterećujem žanrovskim odrednicima ili određujem neke svoje jer ni sam nisam u njih siguran (i bolje je tako zamagljeno zapravo), ali od ove igre definitivno možete očekivati puno straha i napetosti. Same scene smrti me jednostavno ne mogu šokirati jer sam odigrao puno igara u kojima ima krvi. Tu i tamo vidite neko raskomadano tijelo po putu, ali stvarno ništa što bi trebalo previše šokirati gamer populaciju. Samo iskustvo igranja je vrlo intenzivno upravo zbog činjenice da morate biti jako pažljivi kada i kako ćete krenuti u istraživanje novog teritorija. Već nakon par uvodnih misija vi dobijete detektor pokreta koji je dizajniran na način da ćete dobivati povratni ”ping” zvuk ako je nešto blizu vas. Međutim, morate biti izrazito oprezni kako koristite taj alat. Jer, Xenomorph može čuti taj zvuk, pronaći vas u roku od par sekundi i tu je onda sve gotovo. Makar dok ne dobijete bacač plamena, ali to je tek u kasnijem dijelu igre.

Godina je 2137. Žene su i dalje objekti na kalendarima

PRIJETNJE PRI STEALTHU

Ono što me zapravo posebno oduševilo tokom igranja je inzistiranje na stealth načinu igranja. Kako napredujete, dobijate oružja po putu: revolver, palicu za omamljivanje neprijatelja, sačmaricu, kasnije i taj bacač plamena. Naravno, streljivo je izrazito ograničeno, tu i tamo nađete koji metak. Nudi vam se i mogućnost da sami slažete predmete (kao i medikit, kojeg stvarno uvijek morate imati u zalihama) kojima možete skrenuti pozornost neprijatelja i Xenomorpha na neki drugi dio hodnika tako da bacite nekakvu bombu i prođete tih krucijalnih desetak metara i uvučete se u ventilaciju, na sigurno (uglavnom sigurno, hehe). Međutim, svi su na mapi u nekom pokretu i prije ili kasnije će se nastaviti kretati. Na vama ja da iskoristite maksimalno ”crouch” mod i šuljate se kroz sve i svašta. Sakrijte se u ormarić dok prijetnja ne prođe, bacite se ispod kreveta, stanite u najmračniji dio prostorije, sve samo da ne morate ulaziti u borbu. Najveći dio igre sam proveo šuljajući se i pazeći prilikom ulaska u svaku novu prostoriju (check your corners!). Oprez je utoliko bitan jer sama igra ne nudi opciju da sačuvate progres kad god to poželite. Postoje točno određena mjesta na mapi gdje progres možete sačuvati i sve što želite viditi nakon što igrate neko vrijeme je novi save point. Tamo gdje ova igra dodatno briljira je činjenica da se nakon jedne greške u kojoj se zaletite do save pointa i privučete pozornost Xenomorpha (i poginete točno prije nego što sejvate) tu istu grešku više ne ponavljate. Kad vidite točku u kojoj možete sačuvati progres, morate biti apsolutno sigurni da vas nitko neće čuti ili vidjeti dok idete prema njoj. Nekad se jako teško suzdržati da samo krenete u sprint jer ste prošli nekakav jako težak segment igre, ali vjerujte mi, ne isplati se.

Napaćena i umorna Amanda Ripley

Još jedna velika prijetnja su androidi kojih ima posvuda. Njih je jako teško ubiti veći dio igre i stvarno moram kazati kako su mi zapravo bili najveći izvor frustracija tokom igranja. Dobra stvar kod njih je što neće trčati za vama jednom kada vas vide tako da im možete pokušati pobjeći i sakriti se na neki od ranije spomenutih načina, ali nemojte se iznenaditi ako vas pronađu u ormaru za kojeg ste bili uvjereni kako je siguran. Ljudi na mapi (odnosno, Sevastopol svemirskoj postaji u najvećem dijelu igre, da napokon i lokaciju spomenem) su uglavnom preplašeni kao i vi, svi znaju da je tu nešto što ubija. Neki će samo pobjeći kad vas vide, neki će vam zaprijetiti, a  neki će i zapucati odmah nakon par sekundi. Naravno da je to glup potez jer će Xenomorph biti na mjestu događaja jako brzo, no nekad je to i dobra stvar koju možete iskoristiti tako da pobjegnete i sakrijete se dok Xenomorph ubija ove koji su vam prijetili.

Xenomorph u potrazi…

A SADA – PROBLEMI

Oni segmenti gdje Alien: Isolation ima problema je repetitivnost onoga što zapravo u igri morate raditi. Ne mogu im zamjeriti konstantno inzistiranje na stealth pristupu samome kretanju, ali hrpa misija je dizajnirana na način da morate pronaći vrata da napustite određeni prostor. Jednom kad nađete ta vrate, ispada da su ta vrata zatvorena ili se dogodi nekakva eksplozija taman kad mislite da ste stigli i morat tražiti nova vrata. I onda kad ih jednom nađete, na idućoj vas misiji čeka ista stvar. Prilikom nekih manualnih otvaranja vrata ili potezanja nekih slopki svaka će se otvoriti nakon trećeg pokušaja. Jednom kad dobijete novi zadatak, odmah znate da ćete ga morate ispuniti samo da bi shvatili kako je rješenje na nekom drugom mjestu. Još jednom, drago mi je što ovo nije run ‘n’ gun igra, ali developeri vam jednostavno ne daju priliku da se dignete iz te ”crouch” poze. Možda zvuči kao previše banalna kritika i postavljanje nekih nerealnih zahtjeva u kojima bi svaki segment igre morao biti na neki način drugačiji od prethodnog, ali zbilja se ne radi o tome. Model igranja se gotovo nikako ne mijenja i to vrlo lako može postati zamorno. Iako će, siguran sam, mnogi uživati u težini ove igre, nemojte se iznenaditi ako ste prisiljeni napraviti pauzu od Alien: Isolationa. Igra je duga, igra je teška,  i drago mi je da sam to shvatio jako brzo tako da sam pokušao igrati u što kraćim intervalima. Dakle, ovo definitivno nije igra koju sam mogao završiti u jednu ili dvije zimske večeri. Trebalo mi je sigurno 10-ak dana da kompletiram ovo, morao sam raditi pauze od jednog, dva dana i vjerojatno bi to trajalo i duže da nisam zadnju petinu igre odradio u jednom danu. Teško mi je dati nekakav konačan sud o ovome problemu. S jedne strane, fantastično je da postoji teška igra koji iziskuje puno pažnje i forsira vas da se maksimalno uključite u njen ambijent, ali s druge strane, ne bih mogao zamjeriti ljudima koji bi jednostavno odustali nakon polovice jer bi se počeli nervirati. U igri ništa ne ide brzo, u dubokom ste svemiru, nema svijetla i nema momenata u kojima se možete malo odmoriti. Nema side-questova, nema dugih cut-scena, neprestano ste sami sa sobom, izolirani i prisiljeni da preživite prijetnje koje su pred vama. Nemojte me krivo shvatiti, Alien: Isolation je prekrasno dizajnirana igra, prepuna detalja i sitnica na koje morate paziti, atmosfera je vrlo slična onoj napetosti i strahu koju ste osjećali kada ste prvi put gledali Alien film, ali ponekad sve to pada u drugi plan zbog monotonije koja je implentirana u sam koncept igranja. Ako volite ono što su vam pružili filmovi, vrlo je vjerojatno da ćete voliti i ono što dobijate u ovoj igri, ali upozoravam vas, ovo iskustvo nećete završiti za 120 minuta uz kokice i kolu, prije će to biti 120 psovki po svakom novom dijelu mape. Radi se o igri u kojoj ćete jako puno umirati bez da ste imali šansu da se obranite od prijetnje koju niste ni primijetili isprve, a vidili ste da je save point tu negdje i onda morate opet prolaziti istu stvar, sa vrlo teškim preprekama na istom mjestu.

…still looking for you.

Moram istaknuti kako sam prvenstveno uživao u vizualnom i zvučnom dijelu ove igre. Sama svemirska postaja na kojoj se nalazite je lijepo dizajnirana, taj ”screen noise” ili maglica ili ne znam kako da opišem to blago sivilo je neprestano prisutno i ”pluta” ispred vas i, iako Alien: Isolation definitivno mogu svrstati u kategoriju ”mračnih” igara što se tiče samog osvjetljenja, ona nije previše zamorna za oči zbog toga. Dizajn zvuka mi je također odličan jer sam sve odigrao noseći slušalice na glavi (i ne preporučam da igrate drugačije, svako drugo iskustvo nije dovoljno ”preplavljujuće”), sve ono što čujete se prirodno širi po stereo spektru, tako da u situacijama gdje jednostavno ne možete koristi detektor pokreta jer znate da će ga neprijatelji čuti, morate vjerovati svojim ušima, osluškivati korake i tako procijeniti pravi trenutak kada možete nastaviti sa kretanjem. U igri nema previše glazbe u standardnom smislu riječi, ali zvučni efekti su neprestano u pozadini i uvijek podižu atmosferu na onaj nivo koji je za određenu situaciju potreban.

Izmasakrirani android? Manje posla i briga za Amandu

Na kraju, žao mi je što vam ne mogu referencirati na neke druge slične igre i usporediti je sa onime što se u tom području trenutno nudi. Neke od mojih prvih asocijacija su bile na prvi Metal Gear Solid, makar što se tiče onog gamerskog užitka kada počnete savladavati vještinu skrivanja, kada shvatite da ste vi postali toliko tihi i nevidljivi da možete pratiti Xenomorpha kroz nekoliko sekcija mape, držati ga na oku i biti spremni da se sakrijete na bilo kakvu prijetnju. Da li je ovo igra koju ću odigrati opet na ”nightmare” (DLC) težini igranja? Iskreno, to je vrlo malo vjerojatno, postoji puno drugih igara koji me čekaju i jedan prolazak na ”normalnoj” težini je bio sasvim dovoljan da iskusim ovu igru u potpunosti. Da li bih preporučio svakome da proba ovu igru? Definitivno. Igra je vrlo teška, zahtjeva puno koncentracije i strpljenja, te unatoč toj linearnosti i monotoniji koju morate nadići sa svakom novom misijom, nudi zaista puno zabave. Dakle, Alien: Isolation nije igra koju ćete lako probaviti, no, bili vi ljubitelj Alien franšize ili ne, morate joj dati priliku i pokušati preživiti.