U općoj NESmaniji koja je zadesila gaming krugove prošle godine, tiho se razvijao prvijenac švedske ekipe Elden Pixels, no na sav privid sreće, Alwa’s Awakening se ipak prošuljao kroz navalu metroidvania naslova prošle godine i odložio svoj dolazak za početak ove, nakon nešto više od dvije godine razvoja. Iako smo preplavljeni 8-bit metroidvanijama u posljednje vrijeme, posebno za PC platformu, Alwa’s Awakening se ponajviše izdvajao retro estetikom, pa i ugođajem koji dosta vukao na 80-te godine prošlog vijeka, većinski lišen post i neo varijabli tipičnih za nezavisnu produkciju. Dodatna inspiracija kultnim, netipičnim NES naslovima poput Solstice i Olympus no Tatakai donio je jedan specifičan spoj koji je Alwi u konačnici pružio dosta toga dobrog, mada ne i bez ozbiljnih dizajnerskih problema.

Korištenje visinske pozicije zna biti korisno u borbi

Alwa’s Awakening nas stavlja u ulogu antičke nijeme čarobnice Zoe, koja biva prizvana iz druge dimenzije od strane vračare prigodnog imena Saga. Zoe je tu zapravo kako bi porazila satanističkog svećenika Vicara kojeg je pak prizvala nepoznata osoba kako bi uspostavila kontrolu nad naslovnom zemljom Alwom. Vicar se odmah dao u zadatak: raširio je tamu, nabacao par kostura, šišmiša i raznovrsnih utvara, angažirao Čuvare kako bi pokrali moćne ornamente od dobih ljudi iz anarhističke Alwa utopije. Zoe naravno mora povratiti ornamente i uništiti Vicara, no stvari neće ići baš jednosmjerno kako se očekuje od videoigračke storije čvrsto ukorijenjene u okultnoj fantastici 80-tih. Ipak ne treba očekivati niti previše, jer sem zanimljivog kraja koji otvara prostor za ozbiljniju fikcionalnu nadogradnju i generalno pogođene nostalgične atmosfere čijoj konstituciji najviše pridonosi melodijski bogat chiptune muzički ugođaj, te specifična, psihodelična piksel art preokupacija, Alwa’s Awakening zapravo nema nikakvog ozbiljnog narativnog razvoja. Glavni lik, sem što je sjajno animiran, prije svega služi kao alat za savladavanje platformskih prepreka, a ostatak likova većinom je jednoobrazan, sa neuspješnim pokušajima da naprave neku vrstu dvosmislenosti u klišeiziranom sukobu dobra i zla. Narativni konstrukt je prije svega tu da zaokruži interaktivnu platformsku srž.

Magijski balon je jedan od najbitnijih pomagača

Alwa’s Awakening se ne samo po ugođaju vraća u 80-te, već i po pitanju videoigračkog dizajna. Ovo je metroidvanija koja jasno pokazuje svoje korijene u žanru platformske avanture, te za razliku od većine modernih predstavnika, platformiranje stavlja u srž svog dizajnerskog interesa. To je ujedno i aspekt u kojem je Alwa najzaokruženija. Naime, Alwa je platformer koji je dosta sporog tempa, i svoju skok mehaniku više kroji ka preciznosti nego li na ritmičnim tendencijama platformskog žanra 90-tih. To daje Alwi vrlo specifičan platformski šmek koji je uz to još i mehanički podmazan analognom skočnosti glavnog lika. Nažalost, odlična platformska osnova nije do kraja iskorištena, prije svega zahvaljujući anahronoj intenciji da se cijeli kontrolni sistem prilagodi NES gamepadu, tako da se izvršavanje magija, koje se često upotrebljavaju kao neophodna pomoć u savladavanju platformskih prepreka, prilagođava sistemu od svega tri kontrolne tipke, što u osnovi znači da ćete svaku magiju izvoditi kombinacijom direktivnog smjera i tipke, sa dodatkom da magije ne možete nelinearno mijenjati već isključivo preko jedne tipke. Ako ovome dodate spor tempo, natprosječnu težinu i kreature koje vas stalno vrebaju, onda dobivate bespotreban frustracijski lanac. Na svu sreću sama borba je dovoljno dobro dizajnirana jer ne komplicira dodatno stvari, a dovoljno je učinkovita s blažom varijacijom protivnika i raznim metodama za njihovu eliminaciju, unatoč skromnom napadačkom arsenalu koji se sastoji od udaranja štapom i jednog magičnog napada. S obranom pak stvari stoje drugačije. Iako postoji više defenzivnih taktika nego li ofenzivih, sam sistem zdravlja je dosta čudno postavljen. U samoj igri imate tri životna poena, a udarci koje dobivate ili oduzimaju jedan poen ili sva tri, što u konačnici dodatno opterećuje ionako problematičan balans težine. Dodajte tome i zalihe vode koji vam daju dodatni blok životnih poena, a pune se na bunarima koji su neravnomjerno raspoređeni i skromni loot protivnika u vidu jednog životnog poena, koji je obično beskoristan jer je proceduralno generiran.

Mapa, unatoč šturosti, dobro pokazuje veličinu i sadržajnost

Ono što međutim Alwa’s Awakening dovodi na ivicu dizajnerskog ambisa je istraživački segment. Naime, Alwa ima zapravo nesreću što je strukturirana kao metroidvanija. Unatoč svom glavnom zadatku, koji je obično jednostavan, igra će zahtijevati od vas mnogo lutanja. Što više napredujete stječete nove predmete i magije koje proširuju vaše mogućnosti. Kako u skladu sa tradicijom žanra imamo nelinearnu otvorenu strukturu nivoa, tako će i za sam napredak biti neophodno se vraćati na jedne te iste lokacije kako bi upotrijebili nove vještine. Ovo u ostalim predstavnicima žanra znači i neke dodatne pogodnosti, kako bi se uspješno otklonila monotonija posjećivanja jednih te istih lokacija. Kod Alwe te pogodnosti su vrlo upitne. Istina, detaljnim istraživanjem možete otkriti mnoge tajne predmete ili skupljati orbove, no s obzirom na dosta siromašan fikcionalan univerzum i vrlo mršav RPG sistem, koji tek utiče na nebalansirane borbe sa bosevima, pitanje motivacije se tu ubrzo topi. Ne pomaže ni to što je dizajn nivoa često monoton i ispunjen brojnim recikliranim teksturama, tako da za istraživački poriv ostaje tek dobra atmosfera i uspješno realizirana platformska mehanika.

Rijetki ostaci civilizacije koje ćete pronaći

Dodatni teret na pleća istraživanja nanosi i sistem spašavanja, koji često ima mazohističke tendencije, pokušavajući stvoriti često artificijelni izazov koji stvara više frustracije nego li zadovoljštine. Igra će vas često tjerati da ponavljate jedne te iste etape, koje često prelaze i po sedam soba recimo, prije nego li dođete do checkpointa. Kad smo već kod soba, vrijedi napomenuti da je Alwa cijela strukturirana na tom principu, dakle ne postoji dinamična bočno skrolirajuća perspektiva, već se, u stilu 80-tih, nalazite u fiksiranoj poziciji kamere, a do pomicanja dolazi kada izađete iz trenutno aktivne sobe. Soba je ovdje naravno isključivo dizajnerski izraz, jer ćete veći dio vremena provesti na otvorenom kroz tematski raznovrsne lokacije. Ovo je bio zapravo dobar potez, jer unatoč mnogobrojnim problemima pojedinačnih soba, poput recimo balansa težine, one najčešće imaju kompaktan dizajn, često dobro prošaran raznim platformsko-akcionim elementima, uz kvalitetno dizajnirane zagonetke.

Savršen magijski pogodak

Pošto metroidvanije često imaju primamljiv kolekcionarski element, vrijedi napomenuti da niti on nije ohrabren s obzirom da mapa koju ćete relativno rano steći bilježi vrlo šture informacije, čime često zna doprinijeti konfuziji čak i u glavnoj struji napretka. Uzmite na to i pretjerano insistiranje na nevidljivim zidovima i imate još jedan problem.

Unatoč svemu pomenutom Alwa’s Awakening je zapravo prilično preporučljiv naslov. Zbog svoje specifične atmosfere i jake centralne platformske mehanike, mnogo toga mu se može progledati kroz prste. Preporuka posebno važi za retro-manijake, te ljubitelje izazovnih platformera i 8-bitnih metroidvanija. Svi ostali trebaju biti na oprezu, jer unatoč dobrom jezgru, mnogo elemenata oko njega ipak odaju dizajnersko neiskustvo novopečenog razvojnog tima. Ako bi Alwa kojim slučajem, dobila nastavak, što relativno otvoreni kraj sugerira, ovo bi mogao biti svakako zanimljiv serijal, prije svega zbog neiskorištenog potencijala vezanog za paralelne dimenzije samog narativa, ali i dodatnog peglanja raznih iritacija koje se relativno lako mogu transformirati u nešto mnogo značajnije ukoliko imate kvalitetnu suštinu.