Ljubitelji dobrog horora dolaze na svoje. Svijetlo dana napokon je ugledao nastavak vjerojatno ponajboljeg horor naslova ikad napravljenog. Prije pune tri godine, Frictional Games, tvorci tada već priznatog i hvaljenog Penumbra serijala svijetu su predstavili survival horror naslov imena Amnesia: The Dark Descent, koji je svoje duge nokte zario duboko u horor žanr i za vijeke vjekova ostavio svoj trag genijalnim pristupom u priči te sistemom „preživljavanja“, koji bi svakom budućem horor naslovu trebao služiti samo kao primjer. Strava i užas su pucali na sve strane, a vi mu se nikako niste mogli oduprijeti osim bježanjem i skrivanjem. Svatko tko je odigrao naslov, znat će da u igri niste mogli onesposobiti protivnika, nego ste morali bježati od istog, a uz taj nimalo lak posao trebali ste održavati vašeg lika na životu tako da mu održavate visoku razinu „razuma“ kojeg bi ovaj jadnik gubio svakim stravičnim krikom kojeg čuje, gledajući zvijer koja vas pokušava uhvatiti ili jednostavno stajanjem u samom mraku. The Dark Descent je definitivno bio jedan od najboljih primjera osvježavanja žanra i uvođenja genijalnih noviteta. Sada nakon tri godine, dobili smo „nastavak“ imena Amnesia: A Machine for Pigs, a moje navođenje nastavka znači da je igra ponovno otišla u drugom smjeru, odbacujući gotovo svu svoju provjerenu mehaniku. No, nemojte odmah istrčati pred rudo jer bi vas neosnovani zaključci mogli ubiti.

Amnesia: A Machine For Pigs je igra koju ovaj put radi totalno drugi developerski studio. Frictional Games je i dalje vlasnik imena i publisher igre, ali izradu nastavka su prepustili The Chinese Roomu. Kome zvono nije zazvonilo, radi se o developerima prošlogodišnjeg eksperimentalnog art naslova iz prvog lica Dear Esther. Radi se o naslovu koji nije pratio konvencionalnu mehaniku igara, s minimalnom interakcijom vas kao igrača, bez ikakvih odluka kojima ste mogli utjecati na igru, čime je u prvi plan stavljen naglasak na priču i audio-vizualnu poslasticu, no vratimo se na našu zvijezdu ove recenzije, „mašinu za prasad“.

Igra vas stavlja u ulogu uglađenog gospodina Mandusa, londonskog kasapina i industrijalistu s kraja 19. stoljeća, koji se jednog kišovitog i hladnog Silvestrova, tik na prijelazu u 20. stoljeće, budi u svojoj kući nakon višemjesečne borbe s vizijama, gubitkom svijesti i buncanjem prouzrokovanih bolešću koju je pokupio na svom zadnjem putovanju u Mexico. Naravno, amnezija je tu glavni simptom pa se gospon Oswald Mandus ne sjeća puno stvari od proteklih nekoliko mjeseci, a vizije i misli razdiru njegov um. Nakon što se probudio, kroz maglu, na granici sna i jave, čuje nebojašnjive zvukove nekakvog stroja, mašine koja se budi te vidi obrise svoja dva sina, Edwina i Enocha koji ga pozivaju da ih pronađe. Mandus ubrzo dobiva telefonski poziv od misterioznog čovjeka koji se jednostavno naziva „The Engineer“ i koji ga upozorava da je njihov veliki stroj u problemima jer ga je netko sabotirao, a njegovi sinovi se nalaze u stroju i životi su im u opasnosti. Tu počinje priča i Mandusov put u srce velikog kompleksa i mašinerije koji se nalazi ispod njegove kuće, odnosno industrijskog, mesno-prerađivačkog pogona.

Kao što sam naveo, radnja se odvija tik na prijelazu u 20. stoljeće, točnije na Silvestrovo 1899. godine, odnosno na kraju Viktorijanskog doba u Engleskoj te srcu industrijskog razdoblja čiji se veliki utjecaj vidi na samom dizajnu i priči igre. Kako je naš protagonist izgubljen u svemu (pere ga teška amnezija) tako je i priča segmentirana u puno malih dijelova i isprepleće se s budućnosti, prošlosti i sadašnjosti. Segmentiranje priče je izvedeno kroz nizove izvadaka, pisama, audio-zapisa koje Mandus na svom putu pronalazi, a vi sve skupa povezujete u veliku sliku i cjelinu priče. Vizije koje ima odnose se i na prošle i buduće događaje, a jedan od savršenih primjera je predosjećaj Mangusa o nadolazećem prvom svjetskom ratu, koji će se manifestirati kao uzrok ljudske pohlepe te industrijalističkih i kapitalističkih svinjarija koje su obmanule ljudski rod. Zanimljivo, iako je prošlo cijelo stoljeće od radnje i priče iz igre Amnesia: A Machine for Pigs, radnja je savršena kritika na moderno društvo i svijet u kojem se sada nalazimo, prožeta s dubokim psihoanalitičkim pitanjima jednog uma (Oswalda Mandusa) kao i globalnog stanja svijesti. Mogao bih ispričati cijelu priču i kakve je ona osjećaje pobudila u meni, no to je glavna stvar i najjači adut ove igre i zbilja bih uništio cijeli doživljaj igre ako bih ga nastavio dalje spoilati.

Pogledajmo malo drugu stranu igre, mehaničku, koja se uvelike promijenila od prvog nastavka. Ako se sjećate prvog dijela i genijalnog „sanity“ sistema, moram vas razočarati i reći kako je u ovom nastavku isti totalno izbačen. Direktno gledanje u protivnika više neće imati loš utjecaj na vašeg protagonista koji bi u prvom nastavku malo po malo gubio razum pa naposljetku i totalno poludio (umro). Lampion kojeg ste u prvom nastavku konstantno morali puniti uljem (kako bi svijetlio) jer je mrak također utjecao na psihu igrača, ovdje više nije problem. U Machine for Pigs, lampion svijetli konstantno i jedini utjecaj koji ima je da njegova svijetlost može alarmirati i prizvati protivnike, u ovom slučaju groteskne kreature nastale križanjem svinja i ljudi u morbidnom bio-eksperimentu.

Kako se igra ne bi svela na puko WASD kretanje kroz prostor, developeri su ubacili nekolicinu puzzle zagonetki, no moram priznati da su me iste ostavile pomalo razočaranog. Uglavnom se radi o tom da na određenom dijelu (u unutrašnjosti kompleksa stroja), morate otvarati i zatvarati različite ventile kako bi recimo smanjili razinu vode (poplave) što otvara novi prolaz, a druge se odnose na uzimanje stvari A i donošenje iste do stvari B kako bi mogli nastaviti dalje. Vjerojatno shvaćate besmislenost istih jer nijedna ova „prepreka“ neće od vas zahtijevati puno vremena i razbijanja glave nakon čijeg bi ste se rješavanja problema osjećali ispunjeno i zadovoljno. Nadalje, možda najveći minus novog nastavka Amnesie je sama količina strave i horora koju je jedinica donijela u obliku protivnika, od kojih su prolazili trnci i zbog kojih ste se osjećali apsolutno bespomoćni. U Amnesia: A Machine for Pigs protivnika gotovo pa i nema, njih sam susreo nekoliko puta i uglavnom se problematika svela na to da im odredim putanju kretanja i jednostavno ih zaobiđem. Samo se jednom dogodilo da me groteskna pojava dohvatila i narezala na fine komade i to iz jednostavnog razloga što je moj Mandus zapeo u kutu između dvije kutije. Zaboravite na skrivanja ispod stolova ili u ormarima, te bježanje i prepriječavanje puta protivnicima kao što je to bio slučaj u jedinici, ovdje toga jednostavno nema.

Horor je široki pojam i iako je The Dark Descent igrao na to da se vi kao igrač osjećate ugroženo i da igrate u konstantnom strahu, A Machine for Pigs je taj strah nekako razvodnio, a prvenstveni naglasak je stavio na globalnu grotesknu priču i opskurnu, gotovo pogansku atmosferu u kojoj osjećaj dok se krećete kroz šporko podzemno mesno-prerađivačko postrojenje nije nimalo ugodan i što se više spuštate u njene misteriozne dubine, a djelići priče se sve više i više slažu u cjelinu, zbilja imate neugodan doživljaj viktorijanskog pakla i zla koje vam igra želi nametnuti. U tome veliku ulogu ima i tehnička strana igre, odnosno audio-vizualni doživljaj. Nastavak je pogonjen unaprijeđenim HPL 2 Engineom, teksture su oštrije i veće rezolucije nego u jedinici s nizom dodatnih oku ugodnih poslatica. No nisu tehničke strane grafike ono što određuje kvalitetu vizualnog ugođaja. Naime, developeri su svoju uvrnutu priču odlično upotpunili odličnim level dizajnom koji se savršeno uklapa u smrdljiva industrijska postrojenja engleske na pragu 20. stoljeća. Okoliš kroz koji prolazite je pun detalja u točno pogođenom viktorijanskom stilu koji u kombinaciji za pričom tvori gotovo steampunk atmosferu. Gore sam spomenuo da ćete na putu otkrivati audio-zapise dnevnika koji će vam otkrivati priču. Oni i konstantni telefonski pozivi koje primate od zagonetne osobe su „odglumljeni“ odličnim voice-actingom, a konstantna ambijentalna muzika, brujanje podzemnih paklenih postrojenja, te čudni i neobjašnjeni zvukovi zaokružuju besprijekornu atmosferu, stavljajući točku na i već savršenog doživljaja.

Margaritas Ante Porcos

Mnogi će zaljubljenici prvog nastavka izbacivanje provjerene mehanike smatrati negativnim, za to ih ne mogu kriviti, no mislim da mi je to pojednostavljenje sistema igre savršeno jasno, a to sam pokušao i objasniti. Moramo uzeti u obzir da je ovim postignut još veći naglasak na opskurnu atmosferu igre koja jedino želi da vas totalno obuzme i ostavi veliki utjecaj na vašu psihu. Sami developeri su izjavili da su namjerno pojednostavili sistem kako bi ljubiteljima jedinice time zapravo donijeli nešto „novo“ i različito od The Dark Descenta no, koliko vidim, nova Amnesia je tako naletjela na oštru kritiku. S druge strane, moje osobno mišljenje je da ti negativni kritičari kao posljedicu svojih negativnih komentara uglavnom navode „mijenjanje provjerene mehanike koja je bila glavni nosilac prvog nastavka“, dok s druge strane zapravo nema nikakvih primjedbi na savršeno izvedenu priču i atmosferu koju nam donosi novi nastavak, što je apsolutno apsurdno i nepošteno prema Amnesia: A Machine for Pigs naslovu. Ja sve to skupa gledam totalno drugačijim očima. Ovo je novi naslov, kojeg su napravili drugi developeri, druga igra, no izgleda da joj je jedini grijeh što nosi isti naslov kao svoj stariji brat s kojim ga tako oštro uspoređuju. The Chinese Room je još jednom dokazao da su majstori storytellinga, napisali su besprijekornu priču koja me u tih 6 sati koliko igra traje odnijela iz stolice i potakla na duboka razmišljanja stoga ću je preporučiti svakom zaljubljeniku u psiho-horor žanr da ju prije ili kasnije odigra. Garantiram da će Amnesia: A Machine for Pigs biti odlično iskustvo kao i bilo koja dobra knjiga ili film, a njena genijalna priča savršena kritika na moderno društvo u kojem živimo.