Igrati singapurski RPG nije baš česta pojava, a Antagonist vam upravo pruža priliku da to iskusite.  Iako dolazi iz RPG Maker zajednice, Antagonist se na prvi pogled poprilično odvaja od standardne epske SNES-like postavke, kakva se obično asocira sa RPG Maker igrama. Riječ je o humorističkom RPG-u iz prvog lica, čija se narativna i vizualna izvedba dosta oslanja na jezik vizualnih novela. Još jedna specifičnost Antagonista tiče se njegove parodijske prirode, koja kroz njegovu kratku, ali eksplozivnu strukturu odražava autorove aspiracije prema geekovštinom posoljenoj nadrealističkoj komici.

Dosadnjikavi heroj kojeg nećete imati prilike satrati

Igra nas smješta u ulogu D’Vila, jednog od navodnih glumaca u kompaniji Evil Productions, koja je specijalizirana za izradu cutscena za videoigre. D’Vil je zadužen za uloge negativaca, koje se najčešće sukobljavaju sa herojima na, naizgled, dobro uštimanim setovima. D’Vila veći dio svog slobodnog vremena zapravo provodi unutar studija Evil Productionsa, a nakon nesreće na jednom od snimanja, kada slučajno u šumi završi sa jednim od heroja cijela njegova dotadašnja stvarnost dolazi pod znak upitnika. Sama premisa Antagonista možda je i njegov najjači adut. Prilično neuobičajena metanarativna postavka često koketira s postmodernističkim autoironijskim diskursom, oslanjajući se ne bogatu povijest videoigara. Parodijski raspon je dosta širok od JRPG klasika do modernih pucačina, čiji likovi defiliraju, često u suludom i nadrealističnom maniru kroz bizarnu priču o demonskim zavjerama unutar fikcionalne videoigračke industrije. Sam humor je često politički nekorektan, pretjeran i iznenađujući, što većim djelom razvoja parodijskog narativa dobro funkcionira. Pri samom kraju, doduše, kontrola nad parodijskom osnovom  se gubi u želji da opovrgne svaki JRPG stereotip, odlazeći u banalnost, kojem ionako problematičan odnos drame i komedije kroz ostatak priče nije pomogao. Što se same strukturiranosti tiče, narativ prati prilično linearan put. Izbori koje pravite unutar interaktivnih dijaloga nemaju pretjeranog utjecaja niti raspored s kojim razgovarate sa prilično raznovrsnim i  otkačenim likovima, koji obično imaju neku osnovu unutar, pretežno japanske, videoigračke povijesti.

Svaka sličnost s određenim likovima nije slučajna

Na samom planu borbenog sistema, Antagonist također ima mješovite rezultate. Sama osnovna postavka borbe je zapravo iznenađujuće kompetentna za igru koja je na granici trolerskog eksperimenta. Sama borba se odvija na poteze s dodatkom Active Time Battle sistema, po uzoru na neke Final Fantasy naslove, što znači u osnovi da možete napadati i vi i protivnici dok on ne isteče tijekom jednog poteza, što omogućuje vezanje raznih napada. Iako imate potpunu kontrolu samo sa D’Vilom tijekom cijele igre, moguće je praviti combo poteze sa nekim od partnera u borbi. Combo poteze je moguće izvesti tako što aktivirate zajednički napad kada partner je za to raspoložen ili pak kada vežete isti tip napada kao vaš partner za bonus štetu protivniku. Tip napada je dosta apstraktan, pa ga je najlakše prepoznati po boji, što možda i nije loša odluka s obzirom na prijeko potreban odmak od pravila. Jedino klasični napad nema tip, dok svi oni vezani za napredne vještine imaju. D’Vil također može demonizirati vlastitu osobnost i dobiti ergelu brutalnih napada, što je možda jedini koristan (de)buff u igri, s izuzetkom određenih kontranapada koje želite izbjegavati ako protivnik ima određeni buff. Možda i najveći problem borbe tiče se inflacije HP-a, što je bio vjerojatno pokušaj parodije na RPG Maker običaje, kada se nedostatak epske vizualnosti nadoknađuje bossevima sa ogromnom količinom energetskih poena. Što se tiče Antagonista, ovo dosta obesmišljava najjače napade koje izvodite, a zbog kojih je potrebno zaraditi taktičke poene, koji su potrebni za izvođenje skill napada. Taktičke poene možete zaraditi ili uspješnim napadom ili primajući štetu od strane protivnika, što zapravo cijeli sistem čini dosta dobro razrađenim, tako da je šteta što je u osnovi sam sebe povukao unazad sa par bitnih sitnica.

Timske borbe donose veće mogućnosti i dobro tempiranu dinamiku

Sama vizualna prezentacija većinski je na tragu klasične anime estetike. Art stil je relativno kompaktan, posebno za ozloglašenu RPG Maker tradiciju, ali mu fali dosta detalja kako bi se izdigao iznad prosjeka. Posebno su problematični likovi koji su samo prikazani kroz generični obris, bez ikakvih tekstura, što daje jedan bespotrebni dojam nedovršenosti. Treba svakako napomenuti i očajne zvučne efekte, posebno one koji nastaju nakon, za vizualne novele karakterističnog, prekida bloka teksta, a isti iritantan zvuk se pojavljuje i kod ubrzanja tekstualnih govorancija. Muzika je dosta raznovrsna i posuđena iz raznih izvora, no možda ostavlja i najbolji utisak u samoj prezentacijskoj osnovi.

Ugodni noćni razgovori

Antagonist je simpatičan parodijski RPG koji je mogao biti mnogo više od toga da neke bitne sitnice nisu stali na put boljem narativnom odnosu drame i komedije, kao i boljem balansu same borbe koja ima i više nego solidne temelje. Ukoliko ste raspoloženi za parodiju i komiku na račun bogate videoigračke produkcije, te ste spremni zažmiriti na nekoliko popusta, Antagonist pruža sasvim pristojan aranžman isprobanih JRPG recepta, upakiran u ne tako privlačan prezentacijski okvir.