Kooperativno je igranje oduvijek privlačilo veliki broj igrača. Još iz vremena legendarnog Panga, preko dobre stare Contre i nezaboravnih arkadnih hitova poput Double Dragona, Final Fighta ili Golden Axea, pa sve do spektakularnih “Gearsa” i drugih novih sjajnih naslova, igranje u društvu uvijek je imalo osobit šarm. Iako je prije dvadesetak godina predstavljalo samo sjajan izvor zabave u brojnim igraonicama u kojima smo ostavljali hrpetine žetona kupljenih novcem “otkinutim” od užine, danas kooperativno igranje ulazi u obavezni sastav svakog ozbiljnijeg naslova. To je, s izlaskom trenutne generacije konzola, shvatio i EA, ponudivši igračima nešto novo – Army of Two, third person shooter kojeg je krasila jedinstvena co-op mehanika. Iako je na prvi pogled izgledala kao klasičan klon najreprezentativnije igre u žanru (Gears of Wara naravno), ono što je ovu igru uzdiglo iz mora tih klonova i učinilo ju vrijednom igranja, svakako je unikatna suradnja između dva igrača koja se nametnula kao njezina glavna karika. Upravo zahvaljujući tome, igra je stekla popularnost kod igrača i stvorila određeni temelj za kreiranje još jedne solidne EA franšize, s naglaskom na ovo solidne. “Zašto samo solidne?”, zapitat će se mnogi i dobiti veoma jednostavan odgovor – sve dosadašnje Army of Two igre (dvije “velike” namijenjene Xbox360 i PlayStation 3 konzolama i jedna “mala”, izašla za PSP) bile su prilično zabavne igre, međutim nikada nisu stekle status hita. Kako bi to ispravio, EA je, sada već na zalasku trenutne generacije konzola, odlučio izdati i treću “veliku” igru u serijalu, Army of Two: The Devil’s Cartel, a vrijedi li za ovaj serijal “treća sreća”, saznat ćete u nastavku ovog teksta.

ONCE UPON A TIME IN MEXICO

Odmah na početku igre shvatit ćete da je pred vama neka nova igra koja baš i nema mnogo toga zajedničkog s dosadašnjim Army of Two igrama. Odmah će vam biti očito da je EA ovaj serijal odlučio odvesti u sasvim drugom pravcu jer se igra toliko razlikuje od svojih prethodnika da bi se mnogi mogli zapitati radi li se možda o nekom spin-offu? O argumentima koji svjedoče o „odmetništvu“ od serijala saznat ćete nešto kasnije jer ćemo se prvo posvetiti onome što igru obično i čini zanimljivom – priči.

Iako se ni prethodne igre nisu mogle pohvaliti nekom smislenom i utrošenog vremena vrijednom pričom, The Devil’s Cartel ide još nekoliko koraka naprijed ka totalnom klišeju koji bi mogao oduševiti samo one koji “proždiru” apsolutno sve igre koje im se nađu pri ruci te one kojima je skip Cutscene jedna od omiljenih funkcija za vrijeme igranja neke igre.

Kao prvo, Tyson Rios i Eliott Salem, vise nisu glavni akteri dosadašnjih igara. Iako su i dalje tu, glavnu su ulogu prepustili dvojici novih operativaca prilično nemaštovitih imena – Alpha i Bravo. Salem i Rios predstavljat će potporu novom dvojcu u njihovoj misiji spašavanja političara, zatočenog u paklenom zagrljaju meksičkih narko-kartela. Misija novog two-men tima bit će zaštiti Cordovu, lokalnog političara koji je svojom borbom protiv kartela uspio naljutiti priličan broj meksičkih kriminalaca koji će ga pod vodstvom El Jefea, Estebana Bautiste, zajedno sa svojim vojskama pokušati skratiti za glavu (svi znamo kako to meksički karteli rješavaju, zar ne?). Već od samog početka priče i sasvim očekivanog flashbacka koji će uslijediti odmah nakon tutoriala, bit će vam jasno o kakvom se stereotipu ovdje radi. Naime, priča je toliko isklišeizirana i predvidljiva, s nevjerojatno očiglednim obratima koji vrijeđaju inteligenciju iole inteligentnog ljudskog bića. Sva će neizvjesnost nestati već nakon sat vremena igranja jer će vam biti kristalno jasno “tko je tko, a što je što” te ćete samo hrliti ka potpuno očekivanom kraju. Zaista je fascinantno na koji način brojni scenaristi zarađuju novac…Takvo što će natjerati mnoge od nas da se zamislimo i sami sebi kažemo: “Pa ako ovo prolazi, ako ovo donosi lovu, pa zašto se i ja ne bih počeo baviti pisanjem scenarija? Sasvim sam siguran da bih u samo nekoliko dana složio kompleksniji i zanimljiviji zaplet. Pa ovo je laka zarada!”

Katastrofalni scenarij nije pogodio samo radnju ove igre, već i njezine glavne likove. Dosadašnji glavni likovi, Salem i Rios, bili su teški bezveznjaci čije je ponašanje graničilo s ponašanjem nabrijanih balavaca na lakim drogama, a čiji su međusobni odnosi bili svedeni na konstantno haj fajvanje i razbacivanje imbecilnim komentarima, ali i kao takvi zanimljiviji su od novog dvojca. Alpha i Bravo nešto su ozbiljnija varijacija Salema i Riosa, likovi s kojima se niti u jednom jedinom trenutku nećete moći poistovjetiti. Ozbiljni i gotovo uvijek namršteni, Alpha i Bravo jednostavno nemaju ni mrvicu privlačnosti i karizme, a svima je jasno koliko kvalitetno osmišljen lik znači za neku igru (Dante, Kratos pa čak i legendarni Mario pravi su primjer za to). Upravo fabula priče i glavni likovi predstavljaju jedan od glavnih razloga zašto će se i ovaj nastavak igre pridružiti ostalim Army of Two igrama koje su “zamalo” postale hit.

A još se nismo ni dotaknuli same igre…

NEKI NOVI ARMY OF TWO

Army of Two igre oduvijek su bile sinonim za zabavno kooperativno napucavanje. Zarazno i veoma zabavno co-op iskustvo moći ćete iskusiti i u ovom nastavku, međutim pojedine stvari neće se svidjeti većini Army of Two fanova. Kao prvo, zaboravite na Aggro! Zaboravite i na atraktivna back to back napucavanja! Moralni izazovi također su prošlost, baš kao i “lažna predaja” i tag and snipe opcija. Da, dobro ste čuli – sve one “komplicirane” stvari po kojima je Army of Two serijal bio poznat, izbačene su, a igra je toliko pojednostavljena da ju može završiti i slijepac s rukama u gipsu. No, to i dalje ne znači da nećete uživati u kaotičnoj akciji. Napucavanje je i dalje veoma zabavno i zasigurno predstavlja jednu od najsvjetlijih točaka ove igre. Sama mehanika igre (ukoliko izuzmemo sve “izbačene featurese”) ostala je vjerna serijalu. Dakle, i dalje ćete (sami ili u društvu još jednog igrača) napredovati kroz otvorene i zatvorene levele i pucati na stotine priglupih protivnika koji samo čekaju da nalete na vaš metak. Da, umjetna inteligencija u igri prava je misterija, osobito za sve one koji su prije izlaska igre odigrali njezin demo. Demo je prikazao prilično izazovnu i kompleksnu umjetnu inteligenciju, ali konačni proizvod nam je dao nešto sasvim drugo. Suborčev i protivnički AI je na nevjerojatno niskoj razini što ovu igru čini prilično lakom i neizazovnom. Pa, koji je smisao napucavanja protivnika koji baš i ne pružaju adekvatan otpor? Unaprijeđeni cover sustav funkcionira besprijekorno, ali je potpuno “opcionalan” jer se bez problema možete izravno zaletjeti na uvijek zbunjene protivnike i srediti ih prije nego što oni shvate što se događa. Generičnost i repetitivnost pratit će vas od početka pa sve do kraja ove igre, uz povremene digresije u vidu nekoliko railing misija koje postaju osobito zabavne ukoliko ih igrate sa živim protivnikom.

REDEFINIRANJE POJMA “OVERKILL”

Od prvog trenutka kada je EA objavio da će nova Army of Two igra biti građena na DICE-ovom Frostbite 2 grafičkom pokretaču, bilo je jasno da nas očekuje veliki stupanj uništivosti svega što se nalazi na ekranu. Upravo ta destruktivnost predstavlja drugu najsvjetliju točku ove igre. Kompletan okoliš je uništiv, uključujući i gotovo sve zaklone iza kojih se možete skriti. Na svakoj lokaciji naići ćete na veliki broj eksplozivne buradi koja vam također može pomoći da “otpušete” i protivnike i zaklone iza kojih se ponekad skrivaju. Uništavanje svega ispred vas zna biti prilično zabavno pa čak i mnogo zabavnije od napucavanja protivnika. Naravno, ovo vrijedi samo dok ne aktivirate najcool stvar u igri, Overkill mod. Naime, tijekom igre, na ekranu ćete primjetiti određenu ljestvicu, tzv. Overkill Meter koji se polako puni ubijanjem protivnika i brojnim drugim aktivnostima. Kada je Overkill Meter pun, onda nastaje pakao. Pritiskom na lijevi bumper (LB) aktivirate Overkill mod koji vam određeno vrijeme omogućava neranjivost, a daje vam nevjerojatno razorne sposobnosti. U tom kratkom periodu u stanju ste ispucati tisuće metaka (koji se ne računaju u vaš ammunition count) i doslovno izbrisati i poravnati sve što se nalazi ispred vas, a ono što će ostati od protivnika slobodno može stati rame uz rame s igrama Soldier of Fortune i Cold Winter (za one neupućene, scene ubojstava protivnika baš i nisu za svačiji stomak). Overkill jednog igrača može napraviti totalni kaos, a zamislite što se tek događa kada ga oba igrača istovremeno aktiviraju (da, i to je moguće!).

NIJE SVE U TETOVAŽAMA – IMA NEŠTO I U MASKAMA

Army of Two je oduvijek bila “šminkerska” igra, tako da ni The Devil’s Cartel nije iznimka. Ponovo je tu customization mod, u kojem ćete moći mijenjati izgled operativaca, ali i kupovati i nadograđivati oružje i opremu. Naime, u igri je zastupljen specifični Scoring sustav koji nagrađuje vaše akcije. Ubijanje protivnika i destrukcija donosi bodove potrebne za kupovinu novog oružja i dodataka. Nažalost, koliko god mogućnosti nudila, customizacija oružja gotovo da i nema efekta. Koliko god nabrijavali vaše oružje, gotovo da i nećete primjetiti razliku u odnosu na ono standardno naoružanje koje će vam biti sasvim dovoljno da se prošetate kroz igru, ostavivši iza sebe tisuću ubijenih protivnika. S druge strane, nove tetovaže i hokejaške maske, ponovo su zgodan dodatak za sve one koji potajno igraju Simse. Zgodno, no ne i neophodno.

A GDJE JE MULTIPLAYER?

Već smo nekoliko puta spomenuli kako je Army of Two igra koju je najbolje igrati u društvu. I jest, to je činjenica. Promatrajući je s tog aspekta, logično bi bilo da kao reprezentativna kooperativna pucačina donese i nekoliko zanimljivih multiplayer modova koji bi trebali produžiti njezinu trajnost, zar ne? Na takvo što, nažalost, možete slobodno zaboraviti! Nevjerojatno, ali istinito, Army of Two: The Devil’s Cartel nema niti jednog jedinog kompetitivnog multiplayer moda. U igri ćete dobiti samo klasični co-op (online ili split-screen), s problematičnim (ili bolje rečeno, gotovo nepostojećim) drop in / drop out sustavom (svaki izlazak ili ulazak novog igrača vraća vas na početak razine) i to je to. S obzirom na sve druge Electronic Artsove naslove slične tematike, zaista je apsurdno da ova igra dolazi bez multiplayera. Šteta, jer igra predstavlja sjajnu platformu za razne kompetitivne multiplayer modove.

EA POWER – ILI MOŽDA IPAK NE?

EA, Visceral Montreal, DICE i Frostbite 2 – vjerujem da će se svi složiti da ovo mora biti dobitna kombinacija, kada su u pitanju tehnikalije jedne igre. U to smo se uvjerili igrajući neke od prethodnih EA naslova građenih na ovom superiornom grafičkom pokretaču. Međutim, ne mora uvijek sve biti u savršenom redu.

Army of Two: The Devil’s Cartel je definitivno “najružnija” Frostbite 2 igra do sada. Nemojte me pogrešno shvatiti – igra i dalje izgleda veoma dobro, ali nekako zaostaje za prethodnim ostvarenjima građenim na spomenutom grafičkom pokretaču. Likovi i animacije su veoma dobri, eksplozije i uništivost okoline spektakularni, ali ono što ovaj naslov baca nekoliko koraka unatrag jeste ekstremno siromašan dizajn lokacija. Svim lokacijama (baš kao što i priliči s obzirom gdje se radnja odvija) dominiraju zemljane boje, no to i ne bi bilo toliko strašno da se dizajnu meksičkih gradića nije pribjeglo s prevelikom dozom reciklaže. Sasvim sigurno ćete se bezbroj puta zaustaviti tijekom igranja i upitati: “Čekaj, pa zar nisam maločas ovuda prošao? Nije li ono kućica koju sam onako sa stilom “poravnao” sa zemljom? Pa evo, i ova dva protivnika vire iza istog automobila, a uvjeren sam da su prije nekoliko minuta letjeli u zrak zajedno sa njim…“

I dok je dizajnerski posao odrađen tek djelomično dobro, posao oko kontrola i kamere određen je bez greške. Zaista, kontrole su veoma intuitivne, a ni s kamerom  niti jednog trenutka nećete imati problem. Jedini problem, koji bismo mogli povezati s rotacijom kamere, jeste onaj prouzrokovan nekim od bugova na koje ćete naići igrajući ovu igru (npr. često se zna dogoditi da vam “nestane pola lika”, a takvo što ponekad zna zbuniti kameru).

Zvuk u igri standardno je sjajan i nosi žig “EA kvalitete”, a svi znamo da tu nikad nije bilo problema. Efekti, soundtrack, sve je na veoma visokoj razini, ali postoji jedna sitna stvarčica koja i ovdje kvari potpuni dojam – voice acting. Da, glasovna gluma je veoma loša, a je li razlog tome katastrofalan scenarij, pogrešan izbor glumaca, ovo dvoje zajedno ili nešto sasvim treće, na igračima je da prosude.

Uglavnom, “kompletan paket” bi vas, zbog svojih pojedinih propusta, u više navrata mogao asocirati na brojne akcijske filmove “B” produkcije (već zamišljam Marka Dacascosa ispod jedne od maski naših operativaca), a takvo što potpuno je neuobičajeno za jedan EA naslov.

SKUPA JEDNOSMJERNA VOŽNJA

Army of Two: The Devil’s Cartel je definitivno jedno od najvećih razočaranja ove godine. Iako se ne radi o katastrofalno lošoj igri kao što je npr. bio slučaj s debaklom zvanim Aliens: Colonial Marines, od nje se svakako mnogo više očekivalo. Otuđenje od serijala se baš i nije pokazalo kao pametan potez – upravo zahvaljujući tim promjenama, igra je izgubila osobni identitet, a nedostatak dodatnog sadržaja joj nikako ne ide u korist. S druge strane, igra i dalje nudi veoma zabavno co-op napucavanje, a to će znati cijeniti svi oni koji traže besmislenu kratkotrajnu zabavu.

Pa vrijedi li onda platiti punu cijenu za ovaj siromašni arkadni kooperativni third person shooter kojeg ćete završiti za manje od 10 sati (7-8 otprilike)? Čisto sumnjam. S obzirom da je vani veliki broj kvalitetnih i mnogo boljih naslova, radije preskočite ovu igru. Ukoliko ipak želite odigrati ovaj naslov, radije ga iznajmite ili pričekajte da mu padne cijena pa ga onda nabavite.