Još se sjećam prvih leakanih slika Assassin’s Creeda i griženja noktiju oko brige hoće li nam ga naši kompovi moći zavrtiti. Pa tuge kada ga moj nije mogao pokrenuti. Pa sreće kad je prva prvcata igra na mojoj novoj beštiji bila upravo AC u svom najboljem izdanju. Teško je reći zašto sam se toliko navukao na ovaj serijal. Grafika, priča, gameplay, kapuljača, vrag će ga znati. Samo znam da je sve ovo što smo dosad vidjeli u neku ruku samo intro, početak. Baš kao i ovih 5 redaka dosad.

Povratak u prošlost

Mnoge stvari su već poznate o AC serijalu, no ipak da ih nabrojimo ovdje. Glavni lik Desmond Miles, potomak asasina i konobar wannabe, proživljava sjećanja svojih predaka pohranjena u DNK kroz Animus, stroj koji stvara virtualnu stvarnost i omogućuje prelaženje sjećanja u stvarnom vremenu. Tako je bar bilo u prva tri nastavka. Sad? Desmond je u komi zbog nereda u svojoj glavi s previše razbacanih sjećanja, ali Animus mu omogućuje da bude pri virtualnoj svijesti i da bi se probudio iz kome mora posložiti sjećanja svojih predaka, Altaïr ibn-La’Ahada i Ezia Auditore da Firenze. Ajmo reći da ste 80% igre u ulozi Ezia, a ostalo ste vrijeme Altaïr. Radnja Eziovih sjećanja odvija se 1511. u Istanbulu ili Konstatinopolu, kako vam već paše. Ezio je zapeo na ulazu u Altaïrovu knjižnicu i mora naći 5 ključeva u Istanbulu, gdje stupa u kontakt s tamošnjom podružnicom asasina. Altaïr se pojavljuje samo u obliku svojih sjećanja unutar Eziove priče, i to u različitim životnim fazama. Ezio mora posložiti svoje ljudske resurse i uzdići tamošnje asasine da bi bio kadar suprotstaviti se bizantinsko – templarskim snagama koji žele svrgnuti i porobiti Turke te time udariti temelje za pokoravanje svijeta u svrhu donošenja mira čovječanstvu. Za to im, naravno, treba jedan od „Pieces of Eden“, mističnih artefakta davno izgubljene civilizacije koji imaju mogućnost manipuliranja ljudskim umovima. U prvom AC je sugerirano da je taj artefakt zaslužan za niz „čuda“ i „proroka“ i „mesija“, aludirajući na nastanak danas nam poznatih religija. Sjećate li se  Brotherhooda u kojem su se  lomila koplja oko Eziovog artefakta (po naški Rajskom Jabukom)? Ovdje se radi o Altaïrovoj Rajskoj Jabuci.

So cool..

Što još znamo?

Znamo da su asasini bili top atlete i nosili čitav arsenal oružja za borbu prsa o prsa i na daljinu. Ali karakteristično oružje im je wristblade. U AC1 smo imali samo wristblade i na ruci na kojoj smo ga nosili imali smo odsječen prstenjak, da bi oštrica nesmetano klizila u svoju žrtvu. U AC2 nam je Leonardo da Vinci modificirao spravu i spasio prst, ali ju je i oplemenio renesansnim dizajnom i implementirao pištolj i lanser otrovnih strelica u nju. Plus nam je napravio još jednu za drugu ruku, kad već ne moramo prste kidati. U AC:B smo opet kretali od nule pa se nije dodavala nikakva nova pogodnost, samo smo dobivali stare funkcije natrag, a u AC:R smo dobili na sekundarnoj oštrici nastavak kuke s kojom se možemo lakše pentrati i raditi egzibicije, što u kretanju po krovovima i zidovima, što u fightu i bijegu na ulici. Ostala oružja su ostala ista, buzdovani, sjekire, mačevi, noževi, samostrel. Dodana je još funkcija korištenja bombi, koje morate učiti praviti kod bombaša i skupljati sastojke razasute po Istanbulu. Ili Konstantinopolu. Bombe mogu biti smrtonosne, diverzantske i dimne, s različitim varijacijama svake od tih triju klasa. Smrtonosne, primjerice, mogu biti u obliku otrova koji eksplodira nakon što fitilj izgori ili u obliku visoko eksplozivne naprave s olovnim šrapnelima koja gruva na udarac i ima velik radijus uništenja. Varijacija ima dosta, otkrijte ih sami.

„Nothing is true. Everything is permitted “

Kao iskusni igrač ovog serijala primijetio sam još neke sitne, ali bitne inovacije u sustavu borbe. Dosad je igrač bio nakon kratkog vremena iskusan u borbi i znao koristiti counter attack protiv 10-ak neprijatelja i prošao neozlijeđen, ali ovdje mora se koristiti uistinu sav arsenal na raspolaganju. Ima žilavih protivnika koji blokiraju i izbjegavaju sve vaše pokušaje napada , a kad vas zveknu s ogromnom sjekirom i u isto vrijeme napucaju, nije vam svejedno. Opametili su ih do te mjere da ćete sada koristiti usluge svojih asasina vrlo često i rentati plaćenike po ulicama te napraviti bitke velikih proporcija, u kojima nerijetko sudjeluje i do 30 ljudi. Vaši asasini su ekipa sastavljena od pojedinaca kojima ste spasili život na ulici i ponudili im prekretnicu u životu primivši ih u bratstvo asasina i ponudivši im smisao njihove dotad isprazne egzistencije. „Nothing is true. Everything is permitted.“ – moto po kojem asasini djeluju, može zvučati malo anarhistički i socijalno opasno, ali ovdje se dolazi do objašnjenja što on zapravo predstavlja. Ezio Auditore posjeduje pjesničku rječitost u nekim trenucima, koja se pogotovo izražava u razjašnjenju krilatice. Da ne duljim, vašim regrutima rastu sposobnosti kako ih koristite u svojim osobnim bitkama na ulici ili na misijama po Europi. Dobivaju bolji oklop i health, a kad se dovoljno izlevelaju, možete im prepustiti upravljanje jedne od vaših jazbina na različitim lokalitetima u gradu.

Našao mu Ahilovu petu

Konstantinopol (ili Istanbul, a može i Carigrad) je stvarno povelik i, vrlo zanimljivo, gotovo cijeli otključan na početku igre. Možete obići cijeli grad i upoznati različite lokacije i građevine u samom početku, kao nekakav nabrijani parkour turist. Nažalost, vaš vjerni pratitelj konj nije reprizirao svoju ulogu, pretpostavljamo zbog visinske kompleksnosti grada, labirinta ulica i nedostatka lokacija van gradskih zidina. Prilikom prolaska pored znamenitosti javlja se popup s informacijom o njoj, a neke od znamenitosti mogu se kupiti i time pridonijeti vašem priljevu keša u banku. Turski novac,  akče, dobivate uspješno obavljenim misijama, ali vam i svakih 20 min kapne svotica u banku. Ta svotica se povećava ovisno o broju dućana, knjižara, kovačnica i znamenitosti koje su u vašem posjedu. Da bi ste mogli kupovati dućane u kvartu, morate posjedovati taj kvart tako da otvorite jazbinu asasina. Prvo morate napasti templarsku jazbinu i ubiti teško uhvatljivog i dobro čuvanog kapetana jazbine pa osnovati svoju. Novitet ove igre je da vaše jazbine napadaju templari u nekakvoj inačici tower igre. Vi upravljate vašim ljudima i postavljate ih na krovove, postavljate barikade i sami sudjelujete u pucnjavi po gnjidama dolje. Problem je taj što se ti napadi dešavaju često, traju do nekoliko minuta i naporni su, a ako ne odgovorite na napad, ne možete koristiti jazbinu za slanje vaših asasina na misije niti možete kupovati lokale po kvartu. Nakon nekoliko izgubljenih bitaka shvatio sam da mi je lakše odmah predati bitku i jazbinu i onda ponoviti napad na templarskog kapetana. Ipak, tko voli tower igre, neka towerira, ja nisam tu zbog toga.

Play with me

Multiplayer, uveden u AC:B, je zamišljen na principu umreženog Animusa koji se koristi za trening infiltracije i eliminacije virtualnih protivnika ili obrane virtualne neuralne mreže koja pripada Templarima… počinje biti teško pratiti ove virtuale u virtualama. Ukratko, Templari treniraju i koriste agente kao neku vrstu antivirusa, a bojno polje su lokacije koje ste prolazili u igrama, malo Rima, malo Firenze, malo Jeruzalema… Multiplay borba se razlikuje od singleplay borbe jer se ne svodi na makljažu prsa o prsa, dva podjednako snažna protivnika bi mogli sate tako izgubiti u bitci. Ne, ovdje ste u isto vrijeme i lovac i lovina, s jednim ubojitim napadom i jednom slabašnom obranom – stealth. Tijekom meča, igrači su razbacani jedni drugima kao mete i to tako da niti u jednom trenutku niste bez lovca, a više lovaca može odjednom hvatati istu metu pa morate biti jako na oprezu. Do vaše mete vas vodi mali kompas, ali kad ste na samoj meti, opet možete promašiti kill ubivši bota koji je nedužno čavrljao u krugu ljudi gdje se vaša lovina nalazila. Ako se vaša lovina ponaša kao i u singleplayu, skače kao majmun naokolo i trči k’o muha bez glave, bit će vam ju lakše uočiti, ali i teže za napraviti ultimativni i bodovno najunosniji stealth kill. Ako se vi ponašate kao neki suludi berserker, vaša lovina će vas uočiti i imati šanse da pobjegne i sakrije se, a vaš lovac će vas lakše moći identificirati kao metu i tako ukrug. Idealan omjer je negdje između Sama Fishera i Kratosa, na vama je da odlučite koji vam stil igre paše. Naravno, ovisno o modovima igre – uhvati zastavu, ekipa traži ekipu, kukala, lopova i žandara, lopova i lopova, crvena kraljica 123… mijenja se poželjni stil igre, agilnost i spretnost ustupaju mjesto stealthu i agresivnosti… ma milina. Ako mislite da vas zezam s imenima modova, svako od njih odgovara jednom od modova, više-manje. U svakoj od Eziovih avantura uvijek je bilo malko humora, malo seksi insinuacija, sprdanja među likovima, pošalica i slično. Moram si i ja malo ventil otvoriti, heh. Ovdje sam u par navrata zacenio od smijeha, pogotovo na jednoj misiji kad se uhvatite gitare, za krepati.

So alike

Predzadnja stepenica

Ako ćemo iskreno, cijeli Eziov serijal bi se mogao gledati kao jedan nastavak koji se u svakoj svojoj generaciji malo više rafinirao, malo ljepše izrezbario, malo bolje istesao. Ono što je Altaïr uveo u prvom nastavku, grafički i fizički bio je nebrušeni dijamant, malo grub, ruff on the edges, jelte. Od izglađenih pokreta, kretnji, fighta, sve te male sitnice čine razliku koju osjećate i prihvaćate s dobrodošlicom. Grafički, u posljednja tri nastavka se nije puno mijenjalo, malo poliranja Ubisoftova Anvil enginea i to je to. Kompjuteri koji su mogli zavrtiti AC1 ne bi smjeli imati problema ni sa AC:R, ali ipak su mogli popraviti još par sitnica, poput odjeće. Kad se osoba pomakne iz svoje stajeće poze, recimo, padne, čučne,  izgleda kao da je odjevena u odjeću tretiranu Schwartzkopfom – ne savija se se i ne leluja pod svim vremenskim uvjetima. Firenza, Rim, Istanbul – garderoba je postojana. Ali barem izgleda autentično. Rekao bih da igra vizualno pruža mnogo, turska prijestolnica je fascinantno napravljena i osmišljena uz suradnju Ubisoftovih podružnica diljem Europe. Džamije, pijaca, palača Topkapi, minareti, trgovi… ali najbolje kad u prolazu trkneš žensku pa ti saspe salvu na turskom XD. Eto. Ni u igrama pobjeći od turskog. Evet, evet… Ono zbog čega se ja redovito vraćam ovom serijalu je priča. Pre hebena priča. Ako niste igrali nema vam druge nego da se počnete uranjati u nju. Samo nemojte kao i ja početi u gomili tražiti hiding places, sjesti na klupu između dvoje ljudi i praviti se englez, gledati zgrade da vidite najbolji pristup za penjanje (stare jezgre dalmatinskih gradova – IDEALNO) i trzakati rukom kao da imate wristblade na njoj. Imate vremena do prosinca 2012. kada priča u igri dolazi do klimaksa. A možda i vi s njom.