Još se sjećam onih vremena kad nismo imali toliko dostupne informacije kao danas, kada pretraživači nisu imali što pretražiti, kad nije bilo tržišta za detaljno i iscrpno raščlanjivanje igara na proste faktore mnogo prije nego li se igre zapravo i pojave. Developer bi plesnuo nekakav datum, popratio to s par slika i svako toliko dao još koju sličicu. Sada je teško ne znati mnogo detalja o igri pa se riskira pisanjem u repetitivnost, ali neke stvari moramo proći od korijena.

AC3: Liberation je PS Vita naslov, izašao simultano s velikim bratom „Assassin’s Creed 3“ na konzolama PS3 i XBOX 360. Kao i u velikom bratu, mjesto radnje je Novi svijet, zemlja velikih mogućnosti i opasnosti. Protagonist priče ovoga puta po prvi put je pripadnica nježnijeg spola, Aveline de Grandpré. Koncept serijala se zasniva na igranju – sinkroniziranju kroz sjećanja vaših predaka, koji su zapisani u vašoj DNK. Kompanija Abstergo je izumila spravu Animus kojom su vas mogli uštekati u sjećanje u vašoj DNK i omogućiti vam saznavanje detalja o prošlosti vašeg obiteljskog stabla. Miss Aveline, međutim, nije vaša prapraprababa nego genetsko sjećanje neke anonimne osobe u koju se vi možete uštekati i saznati zanimljive detalje o američkom Ratu za neovisnost i kakvu su ulogu tu odigrali asasini.

NAPOKON “TROJKA”! OH, WAIT..

Sve to zvuči zanimljivo u teoriji, ali u praksi i nije baš tako. Dok se igrači velikih konzola igraju s mainstream likom i pričom, upoznaju Georgea Washingtona i sudjeluju u bitkama epskih proporcija, handheld igrači su na jednom rubu priče s gotovo marginalnim sudjelovanjem u velikoj slici. Aveline je potomak oslobođene ropkinje i bogatog zemljoposjednika koja se uvuče u intrige svijeta asasina nakon misterioznog nestanka njene majke. New Orleans je mjesto zbivanja radnje, s robovlasničkim plantažama i močvarama (Bayou), s povremenim putovanjima na egzotične lokacije kao što su Kuba i Meksiko. Kako je Aveline miješanog podrijetla, može se poistovjetiti i s gospodskim svijetom i manirima, ali i s robovskom populacijom, za koju želi oslobođenje. Iako nam presvlačenje odjeće nije stran koncept, kako u zbilji, tako i u igri, ovdje je to podignuto na sasvim novu razinu. Aveline se može u buticima razasutim po gradu presvlačiti između tri osobe, Asasina, Robinje i Gospođice de Grandpré. Svaka od te tri osobe ima svoje sposobnosti i mogućnosti koje bitno mijenjaju igru, ovisno s kojom igrate. Asasin ima najjači arsenal i oklop, ali njena notorna reputacija otežava neometano kretanje gradom jer su neprijatelji onda brži u detekciji. Robinja je light verzija Asasina, u neuglednom outfitu sa slabijom otpornošću na udarce i manjim arsenalom. Njezina prednost je što može nestati u gomili, stopiti se s robovima držeći metlu i što se njena notornost može brzo smanjiti guleći letke s njenom slikom. Gospođica je obučena po posljednjoj modi, u ogromnu haljinu s krinolinom, steznikom, šeširom od paunove guzice i suncobrančekom za čuvanje nježne kože. Kao takva, ne može raditi nikakve fensi pokrete poput trčanja, skakanja i penjanja po zgradama, naoružana je praktički samo s wristbladeom i  čak ju znaju napasti lokalni klošari kad zaluta u pokrajnje uličice. Ali njena supermoć je moć uvjeravanja. Gospođica može zavesti i najokorjelijeg vojničinu koji će položiti svoj život na oltar njene časti, štititi ju od klošara, pa i od vlastitih suboraca s kojima je maloprije pio i kartao, a koji lijepu Aveline smatraju nepoželjnom u njihovoj utvrdi. Na početku igre nema baš nekog izbora između osoba, ali kasnije se može birati kojom osobom se može pristupiti nekim misijama i kretanju po gradu. To pridonosi šarolikosti igre i posebnosti lika, ali meni je iskreno bilo iritantno gegati se kao gospođica preko pola grada, zavodeći ljude da me brane ako upadnem u probleme čim se maknem s glavne ulice.

Koliko god veslao s njom, do mainstream naslova nisam stigao..

Izuzev Gospođice, ostatak igre je sličan onome na što smo već navikli, parkour, trčanje po krovovima, slobodno penjanje, uz dodatak da se i ovdje znamo penjati po stablima. Ta vještina posebno dobro dođe kad ste van grada u močvari gdje vas kanali i blatan teren usporavaju u napredovanju, a iznad vaših glava se nalazi autocesta stabala. Kakav Za-Gor-Te-Nay… šteta što je asasinima trebalo oko 800 godina da nauče skakati po stablima, ali što je tu je.

Naoružanje varira po likovima, ali tu su uvijek prisutne wristblades, mač, mačeta, pištolj, dok od noviteta imamo strelice na puhalicu i bič kojim se može dohvatiti i razoružati protivnik na desetak metara. Strelice su otrovne, imaju dvije vrste otrova, jedan koji ubije instant i jedan koji raspameti žrtvu da napadne sve oko sebe izazivajući pomutnju koju se može iskoristiti za infiltraciju. Aveline također koristi oružja koja su popadala neprijateljima, pa može uzeti pušku ili mušketu s poda, opaliti u neprijatelja i čak ju ponovo napuniti. Puške imaju bajonete koje se mogu izvrsno koristiti u borbi licem u lice. Premda postoje trgovine s oružjem i šverceri, igru je moguće preći bez jedne jedine nadogradnje oružja koja su pakleno skupa, a resursi se skupljaju polagano. Lootanje ubijenih neprijatelja je praktički najbolji sustav zarade u igri, uz povremeno nailaženje na rijetke škrinje s blagom. Čak se i strelice ne isplati kupovati jer ćete to osjetiti na džepu, a lootanje vas opet uglavnom napuni njima.

[nggallery id=190]

Igra ima monetarni sustav trgovine dobrima između kolonija jer je vaš otac između ostalog i vlasnik brodske tvrtke. Slično principu stare igre Dope Wars – morate kupovati jeftino na jednoj lokaciji i prodavati skupo na drugoj. Dakle, kupim pamuk u New Orleansu jeftino, a prodam ga skupo u Sevilji, gdje kupim jeftino željezo koje prodam skupo na Kubi itd. Princip trgovine zvuči super i putovanja između lokacija traju oko 15 minuta, a uvid u sve to imate na karti u vašem asasin uredu/brodarskoj kompaniji, sa simpatičnim malim ikonicama oluja i pirata na rutama između polazne luke i destinacije. U ovo poslovanje vas se uvodi nakon otprilike četvrtine igre gdje vam nije jasno indicirano kako se šalje brod na dalek put, pa sam nakon neintuitivnog nabadanja po ekranu postao ponosni vlasnik male flote koja se nije mogla otputiti nikamo. Da stvar bude ljepša, kad sam se vratio mojoj floti nakon par sati i uspješno ju otpravio s minimalnim teretom (jer sam ostao bez para kupujući flotu…) igra je odlučila zaboraviti da sam ikada kupio flotu, a jedan jedini brod koji sam imao i na početku, je bio zaglavljen na pola puta sa 17 minuta i 49 sekundi do odredišta, na koje nikad nije došao. Nakon pobune na mom brodu Bounty već sam bio dobrano prešao polovicu igre pa mi se nije sviđala opcija da počnem igru ispočetka da „popravim“ moje brodovlje.

KUVERTA SE OTVARA BEZ GREŠKE

Igra je patila od još problematičnih začkoljica. Naime, smatram da je pozitivna stvar što su developeri htjeli iskoristiti sve mogućnosti Vite i ubaciti ih u gameplay, ali gotovo nijedna od tih mogućnosti nije radila kako spada. Da biste otvorili pismo morali ste imitirati paranje kuverte, s palcem i kažiprstom povući uz rub ekrana. To je jedino što je funkcioniralo. Kad biste otvorili kuvertu uglavnom biste dobili neku kriptiranu kartu koju biste morali dešifrirati tako da okrenete kameru Vite prema izvoru jake svjetlosti da nađete skriveni sadržaj i na ekranu zavrtjeti povećalo. Onoga tko je izmislio ovaj sustav treba natjerati da samo to radi sedam dana u tjednu 24 sata dnevno. Doslovce sam oslijepio pokušavajući Vitu natjerati da prepozna izvor jake svjetlosti, prvo s lusterom, pa sa stolnom žaruljom, pa s ledicom na telefonu, pa s rudarskom lampom, na kraju sam zamolio brata da mi blenda s dugim svjetlima na autu kad ni sunce nije htjelo pomoći. Dokle god ne dešifrirate to pismo, nema dalje. Ljudi su me gledali kao manijaka kako guram neku spravicu prema nebu i proklinjem sunce. Veslanje u Bayou je imalo mogućnost s gljivama ili na pozadinski touchscreen, s tim da na pozadinskom touchu nemate blage što pipkate i gdje usmjeravate kanu. Džeparenje se obavljalo samo preko pozadinskog toucha i ubijte me ako sam 2 dvije osobe opljačkao s tim.

Liberation je jedna od rijetkih mainstream igara koja ima crnkinju kao glavnu portagonisticu

Igra podržava multiplayer mode, ali ne onakav kakav ste zamišljali. Nakon ulaska u multiplayer, možete birati vašu bazu na karti svijeta koja je isprepletena s mrežom između drugih baza na svijetu. Također birate stranu između Asasina i Templara te šaljete svoje ljude u osvajanje drugih baza ili pomažete u branjenju napadnutih baza. Nikakav interaktivni gameplay, samo čitate rezulatate. I igranje s Asasinima, nadjačavaju brojčano Templare 50 na 1.

ZA KANON I NE ZNAČI PUNO…

Ono što su promo slike obećavale, Liberation je ispunio. Dobili smo igru stvarno lijepe grafike za handheld uređaj, ali to se osvetilo s dosta štucanja tijekom igre. Akcijske scene su patile od fatalnog padanja frameratea, a jedan krivi korak ovdje znači padanje u smrt. Kad biste dobili po kapi od velikog broja protivnika i kad bi vam zdravlje bilo blizu kraja, preko ekrana bi vam se provlačile crte i bljeskalo bi crveno. To je indikator programa u kojem igrate sjećanja da ste blizu desinkronizacije, ali kad bi se to počelo pojavljivati, igra bi zastajkivala da ne biste mogli ništa nego dostojanstveno umrijeti. S druge strane opet, igra je vizualno dostojna imena Assassin’s Creed, jer su tu svi elementi koje smo upoznali dosad u serijalu, kompleksni gradovi, građevine, ulice, ljudi i interakcija s njima. Nema učitavanja između kvartova u gradu, cijeli je otvoren odjednom. Malo više optimizma ne bi škodilo, doduše.

Nažalost, Liberation je podbacio s pričom, koja nije objašnjena ni razrađena, a niti povezana s mainstream pričom. Da, srećemo gospodina Connora Rahmanjinova-Koji-Skače, ali vrlo malo je on značio nama, a  i mi njemu. Šteta je što se priče više ne isprepliću i ne povezuju. Ovako je Aveline ostala usamljena na nadprosječnoj igri prosječne realizacije.

[nggallery id=191]