Nakon sjajnog Assassin’s Creed IV: Black Flaga, koji je uspio osvježiti pomalo uspavani AC serijal, Ubisoft nas je odlučio počastiti s još jednim djelićem pomorske (ili nešto manje pomorske) avanture. Baš kao što je bio slučaj i s trećim nastavkom serijala, koji je bio nadopunjen s tri single player DLC-a (The Tyranny of King Washington mini-serijal), i Assassin’s Creed IV: Black Flag je dobio svoju single player ekspanziju. Freedom Cry, kako glasi naziv ove ekspanzije, neće dolaziti u mini epizodama, već će nam ponuditi jednodijelno iskustvo, koje je dostupno u sklopu Assassin’s Creed IV: Black Flag Season Passa, a od nedavno ga je moguće nabaviti i kao samostalnu ekspanziju.

S obzirom na prosječnu kvalitetu i vrijednost The Tyranny of King Washington ekspanzija, vjerojatno su mnogi pomislili da ćemo slično iskustvo dobiti i s Freedom Cryjem, međutim ipak nije tako. Odmah ćemo reći – Freedom Cry je za klasu bolji, a argumente koji tome svjedoče, možete pronaći u nastavku teksta.

PLAČ ZA SLOBODOM

Radnja Freedom Cryja odvija odvija se 15 godina nakon one iz Black Flaga te nam donosi novog glavnog protagonista, tamnoputog Adewalea, Edwardovu „desnu ruku“ i „partnera u zločinu“.

Za razliku od Edwardovih motiva, koji su se uglavnom ticali potrage za bogatstvom i boljim materijalnim životom (koji kasnije ipak prerastaju u nešto ozbiljnije), Adewale će pred sobom imati ozbiljniji i nadasve emotivniji i zahtjevniji zadatak – osloboditi robove u Port au Princeu i pokrenuti lavinu događaja koji će predstavljati uvod u mini-revoluciju i emancipaciju tamnoputog naroda na zapadnoindijskim otocima, koji su inače bili poznati po tamnoputim robovima i surovom ophođenju prema njima.

Susret s misterioznom Bastienne, natjerat će Adewalea da promijeni svoje prioritete

Assassin’s Creed IV: Black Flag se tokom svoje priče samo dotaknuo tematike robova, međutim ta neugodna povijesna priča glavni je motiv ove ekspanzije. Petnaest godina nakon događaja iz Black Flaga, Adewale, koji je i sam nekada bio rob, napušta gusarski život i pridružuje se redu assassina, a sama priča ekspanzije započinje na sličan način kao ona iz Black Flaga – nakon sukoba s templarima, Adewale biva nasukan na otoku San Domingue s misterioznim templarskim paketom, koji će ga odvesti Port au Prince, haićansku prijestolnicu. Nakon što u Port au Princeu upozna zagonetnu Bastienne, njegova primarna „assassinska“ misija bit će zamijenjena potpuno novom, koja uključuje oslobađanje robova od tiranije zlog guvernera. Na svome putu k tom cilju, Adewale će morati iskoristiti sve svoje assassinske vještine, kako bi oslobodio dovoljan broj robova i stvorio pokret otpora (u igri nazvan Maroons) i flotu, potrebnu za pokretanje revolucije.

BLACK FLAG S TAMNOPUTIM GLAVNIM LIKOM

Kada je u pitanju gameplay koncepcija, Assassin’s Creed IV: Black Flag je donio hrpetinu sjajnih noviteta, koji su pomalo posrnulom serijalu dali potpuno nova krila. S obzirom da je Freedom Cry klasična single player ekspanzija koja se oslanja na glavnu kampanju iz igre, Ubisoftovci su se držali one dobre stare „ne mijenjati nešto što funkcionira kako treba“. Tako smo dobili petosatnu akcijsku avanturu, koju bismo najlakše mogli okarakterizirati kao mini-verziju Black Flaga. Sve što smo imali priliku činiti u Black Flagu, možemo činiti i ovdje.

Sve “normalne” AC aktivnosti zastupljene su i u Freedom Cryju

Pred nama je devet misija s potpuno različitim ciljevima i zadacima, koji uključuju istraživanje otoka, potapanje brodova, ronjenje, praćenje i prisluškivanje i naravno asasinacije. Jedina razlika u samom izvođenju tiče se činjenice da je ova ekspanzija nešto linearnija i što igračima ne dopušta onu slobodu kakvu im je pružao Black Flag, no to je sasvim razumljivo, s obzirom da se radi o običnoj ekspanziji, a ne punoj, velikoj igri kao što je Black Flag.  Međutim, Freedom Cry donosi dovoljno dobar miks glavnih misija, tako da vam neće niti u jednom trenutku biti dosadno, osim u generičnim situcijama oslobađanja robova.

Teško onome tko se nađe ispred Adewaleove mačete

Naime, kako je glavni fokus ove ekspanzije upravo spasavanje i oslobađanje robova, upravo to ćemo i činiti tokom cijele igre. I dok su one misije koje se tiču glavne priče igre prilično zanimljive, one sporedne bi vam mogle veoma brzo dosaditi jer se situacije u kojima oslobađate robove konstantno generiraju i ometaju vas u igranju glavnog dijela igre. To možda ne bi predstavljalo problem i brzo biste prešli preko toga da zapravo ne morate konstantno oslobađati te robove. Jednostavno to morati činiti, jer upravo njihovim oslobađanjem, otključavate nova poboljšanja i tek nakon određenog broja oslobođenih robova, možete nastaviti dalje. Tako ćete do kraja igre osloboditi bar 300 robova, a minimalno stotinu njih ćete unovačiti u svoj pokret otpora.

Robove ćete oslobađati na razne načine

Sam gameplay je i dalje veoma zabavan i varira od misije do misije te zahtijeva drukčiji pristup. Iako je Adewale sam po sebi drukčiji i upečatljiviji od Edwarda te se na ulicama Port au Princea ponaša kao Batman, mlateći protivnike dugačkom mačetom i brišući i po nekoliko njih istovremeno hicima iz svoje kratke, ali veoma razorne puške, pojedine misije zahtijevaju i šuljanje. Tako npr. misije oslobađanja robova s plantaža uglavnom ovise o vašim stealth sposobnostima. Za što efikasnije oslobađanje većeg broja robova na plantažama, potrebno je ostati neprimjećen, jer ukoliko vas protivnici otkriju, slijedi eliminacija robova. Nešto slično imali smo priliku vidjeti i u Black Flagu, no ovdje je do dodatno dotjerano i bolje funkcionira. Još jedan od interesantnijih gameplay noviteta vezan je za „brodove s robovima“ (tzv. Slave Ships). Oslobađanje robova s tih brodova traži nešto drukčiji pristup – kako ne biste ozlijedili robove, te brodove ne smijete uništiti. Da biste tim brodovima pristupili, morate „potopiti“ njihovu pratnju, što svakako predstavlja interesantan izazov.

Adewaleov blunderbuss ekstremno je koristan u istovremenom tamanjenju više protivnika

Ukratko, Freedom Cry donosi prepoznatljivi „Black Flag gameplay“ s nekoliko izmjena, zahvaljujući kojima igra djeluje još svježija i da nema dosadnih generičnih „rescue“ misija, cjelokupni ugođaj bio bi još bolji.

LJEPOTE PORT AU PRINCEA

S vizualne strane, Black Flag je bio veoma impresivan naslov. Zaista je za svaku pohvalu bilo ono što su developeri uspjeli izvući iz sedam godina starog hardwarea, a next-gen inačice su bile priča za sebe, jer su izgledale još bolje. Freedom Cry donosi još ljepše vizuale, odnosno lokacije koje izgledaju još ljepše. Suncem okupani Port au Prince je, jednostavno rečeno, prekrasan i predstavlja pravi mali raj za oči, a modeli likova izgledaju još bolje.  Kvaliteta glazbe i zvuka podignuta je na još višu razinu. Ovo se osobito odnosi na glazbeni dio igre, za koji je zadužen Olivier Deriviere (Remember Me).  Toliko glazbenih varijacija prisutno je u igri i svaka od njih odgovara svome settingu, počev od epske glazbe prilikom pomorskih bitaka ili ključnih momenata u igri, pa sve do haićanskih pjesama (kada čujete robove kako pjevaju dok rade na plantažama, sve će vam biti jasno). Freedom Cry bi veoma lako mogao ostati upamćen kao najraspjevaniji dio Assassin’s Creed serijala. Kontrole u igri su poslovično dobre. Prilikom kontroliranja Adewalea čak možete i osjetiti manju tromost u odnosu na Edwarda, no developeri su to očito namjerno napravili s obzirom na činjenicu da je Adewale „grdosija“ od čovjeka, a takav potez srdačno pozdravljamo, jer dodatno doprinosi realističnosti igre.

Vizuali su, baš kao i Black Flagu, prekrasni

IGRATI ILI NE?

Freedom Cry je ekspanzija koja svakako zaslužuje vašu pozornost. Ukoliko ste odigrali Assassin’s Creed IV: Black Flag i već znate svaki kut ogromne mape, Freedom Cry je prava stvar za vas. Novi glavni lik je sjajan, a glavne misije i emotivnija priča će vam držati pozornost sve do samog kraja. Da nema sitnih propusta, poput dosadnog generiranja oslobađanja robova te da je samo malo „šira“, tj. da nam dopušta malo više slobode, Freedom Cry ekspanzija bila neprikosnovena.

Ako ste AC fan, Freedom Cry ste zasigurno već odigrali, no ukoliko još niste, toplo preporučujemo da to učinite – nešto više od pet sati čistog i prepoznatjivog AC IV gameplaya dovoljno su dobar razlog za to.