Assassin’s Creed serijal je tijekom protekla dva desetljeća prošao kroz nekoliko različitih faze. Nekad je bio vitki i tihi ubojica koji skače po krovovima, a zatim se pretvorio u nabildanog diva koji voli role playing i lutanje prevelikim otvorenim mapama krcatim raznoraznim markerima, da bi ga konačno stigla svojevrsna kriza identiteta. Od šarmantnih avantura Ezija Auditorea pa do Eivorovih vikinških epskih pohoda po blatnjavoj Engleskoj, Ubisoft je pokušavao pronaći ravnotežu između nostalgičnog šarma i modernih trendova, a to je činio s polovičnim uspjehom. Neki su potezi urodili plodom – primjerice, Origins i Odyssey su imali su svoje trenutke, ali zadnjih godina serijal kao da tapka u mraku, tražeći identitet među pretrpanim mapama i skill treejevima. Posljednjih godina, međutim, Ubisoft nije samo tražio formulu za uspjeh ovog serijala, nego je tražio i slamku spasa od vlastitih nevolja. Sa skandalima, financijskim padovima i otkazivanjem igara te odgodama koje su postale standard, Ubisoft se našao na ivici, a Assassin’s Creed Shadows je trebao biti njegov izlaz iz gotovo bezizlazne situacije.

Assassin’s Creed Shadows dolazi iz kuhinje studija Ubisoft Quebec, koji nam je već dao Assassin’s Creed Odyssey, igru iz nove ere serijala koja je bila toliko velika da su joj otoci mogli imati vlastite poštanske brojeve. Razvoj nove igre nije bio lagan, od dugogodišnjeg čekanja na feudalni Japan, preko posljednjih odgoda, do online prepirki o povijesnoj točnosti Yasukea i sveprisutnog „hejta“ prema svemu što dolazi iz Ubisofta. Ipak, nakon svega, igra je konačno izašla iz sjene, s obećanjem da će nas vratiti u dane kada je biti Assassin značilo mnogo više od skupljača resursa za nadogradnju čamca. No, je li u konačnici ovo igra koja će spasiti Ubisoft od finalnog pada u ponor ili samo još jedan skupi haiku o propuštenim prilikama?

Konačno feudalni Japan!

Assassin’s Creed Shadows vodi nas u Japan s kraja XVI stoljeća, točnije u 1581. godinu, usred Sengoku perioda, kad su feudalni lordovi lomili katane jedni drugima od glavu, a zemlja bila podijeljena. Smještena u provincije poput Ige i gradove poput Kyota i Osake, radnja ove igre nas vodi kroz povijesni kaos invazije Ode Nobunage, gdje se stvarni događaji poput njegovog pohoda na pobunjenike miješaju s fikcijom o dvoje glavnih protagonista – Naoe, djevojke na osvetničkom putu čiji je dom pretvoren u pepeo, i Yasukea, afričkog samuraja o kojem znamo tek toliko da je bio stvaran i navodno cool.

Priča počinje kao pravi samurajski film. Naoe gleda kako njen otac pada pod Nobunaginim napadom, zaklinje se na osvetu i kreće u lov na maskiranu skupinu koja je ukrala misterioznu kutiju. Yasuke, pak, počinje kao Nobunagin lojalni div, ali sudbina ga brzo spaja s Naoe u misiji koja od osvete prerasta u nejasnu borbu za spas Japana – ili barem nešto što zvuči plemenito dok se ne zapitate gdje je poanta.

Narativno, Shadows ima dosta trenutaka za pamćenje. Naoe i Yasuke su duo koji bi mogao nositi vlastiti anime – njena tiha ljutnja i njegova stoička mudrost stvaraju kemiju koja bljesne u scenama poput zajedničkog gledanja oblaka ili Yasukeovih priča o svijetu izvan Japana, što Naoe, zbog izolacije zemlje iz koje potiče, zvuči kao znanstvena fantastika. Povijesni likovi poput Nobunage, Hattori Hanza i drugih doprinose autentičnosti, a Naoein osobni put prema bratstvu assassina, otkriven kroz opcionalne misije, ima potencijal za pravi ep. Ipak, tu dolazi jedno veliko “ali”.. Naime, priča se počinje raspadati u drugom činu, a lov na dvanaest maskiranih meta pretvara se u niz nepovezanih istraga. Svaka od njih je mini-priča za sebe, bez veze s ostalima, a kutija koju Naoe traži pretvara se u nešto što ni njoj ni nama ne znači puno nakon što peti zlikovac kaže “nemam pojma gdje je”. Yasukeova motivacija nije toliko izražena već dio igre, ostavljajući ga kao Naoeinog pomoćnika s mačem, što umanjuje njegovu težinu u priči.

Sporedni likovi nisu loši, ali rijetko ostaju u sjećanju. Osim par iznimki poput karizmatičnog monaha ili šačice regruta za vašu ligu assassina, većina su zaboravljivi NPC-jevi čiji dijalozi djeluju kao da su ih scenaristi napisali koristeći haiku generator ili ChatGPT. S druge strane, svijet igre je jedna od njenih najjačih strana. Japan je prikazan s toliko ljubavi da ćete poželjeti da se preselite tamo – proljetne sakure, jesenje šume, zimski snijeg i seljaci koji siju i žanju stvaraju iluziju života. Side questovi, poput razotkrivanja yokai mitova ili spašavanja djece od otmičara, dodaju šarm, ali često se čine kao klasični filleri, kakvih u ovom serijalu ima i previše.

Na kraju, vrijedi naglasiti i to da glavna kampanja traje oko 50 sati ako „ne skrećete usput“, no s opcionalnim sadržajem, koji uključuje sve, od meditativnih trenutaka do lova na papirnate leptire, lako prelazi 80 sati.

A na polju gameplaya…

Kada je u pitanju gameplay, Assassin’s Creed Shadows je znatno bliži trojcu „Origins, Odyssey, Valhalla“ nego klasičnim igrama iz serijala. No, to ovaj put, za razliku od, primjerice, Valhalle, nikako nije nešto loše.

Kao što je poznato, igra ima dvoje igrivih protagonista, shinobi Naoe i samuraja Yasukea, nudeći tako igračima potpuno različit pristup igranju. Naoe je pravi pravcati shinobi – živi u sjenama, brza kao vjetar, s grappling hookom i arsenalom koji uključuje shurikene, dimne bombe, pa čak i trsku za disanje pod vodom. Može se provlačiti ispod podova, visjeti s plafona ili probosti metu kroz papirnati zid, ostavljajući krvavi mural koji bi svaki samurajski umjetnik pozdravio. Yasuke je, nasuprot tome, tipični hodajući tenk – oklopljeni div koji mačem i naginatom sjecka neprijatelje na raznorazne načine, uz teppo pušku kojom puca u glave protivnika nakon što parira njihovim napadima. Sloboda izbora između njih dvoje za većinu misija je ključna, tako da možete biti duh ili uragan, osim kad igra tvrdoglavo insistira na jednom od njih, obično u najgorem mogućem trenutku.

Shadows donosi novitete koji serijal čine svježijim od proljetne sakure. Svjetlost u igri vaš je saveznik, jer Naoe, poput svakog shinobija, nestaje u tami, a možete gašenjem lampi ili čekanjem noći pretvoriti svaku misiju u pravu ninja zabavu. Sezonske promjene mijenjaju pravila – ljetnji krovovi su sigurni za trčanje, ali zimi ledenice s krovova mogu odati vaš položaj, dok jesenje oluje prigušuju korake, a snježne mećave smanjuju vidljivost svima. Neprijatelji su konačno dobili nešto inteligencije, pa tako pronađu li tijelo, dižu uzbunu, traže vas po krovovima ako ostavite kunai kao trag i pametno vas okružuju u borbi. Svijet je gušći i znatno „organskiji“ od Odysseyjevih pustara – nema automatskih markera, već tragate sami uz “Observe” mod (svojevrsni Eagle Vision, samo bez krila i perja), što vas potiče na istraživanje. Aktivnosti poput duela s roninima, spašavanja seljaka ili slikanja zečeva i igranja s mačićima daju šarm, dok baza, nešto poput Valhallinog sela na steroidima, omogućuje regrutiranje saveznika i uređivanje.

Naoe, bez sumnje, predstavlja dosadašnji vrhunac Assassin’s Creed gameplaya. Njen parkour je najfluidniji u serijalu i prava je divota igrati s njom. Jednostavno, zaboravite ono iritantno skakanje u smrt zbog greške, jer ona ide gdje hoćete, kad hoćete, s preciznošću koja bi Arna ili Ezija učinila ljubomornima. Kombinacija alata i okoline čini infiltracije čistim užitkom, a eliminirati metu i nestati bez traga nikad nije bilo slađe. Yasuke je, međutim, potpuno druga priča. Moćan je, da, ali spor kao kornjača na sedativima, ponaša se kao slon u staklarskoj radnji, ne može se penjati visoko, konopci pucaju pod njim, a atentati su mu glasni poput pijanog samuraja u karaoke baru. Kada se „prešaltate“ s Naoe na njega, osjećat ćete se kao kirurg koji je zamijenio skalpel za buzdovan. Ipak, njegovi cinematični trenuci, poput misija gdje razbija horde uz epsku glazbu, imaju poseban štih, iako su rijetki.

Borba je evolucija Valhallinog borbenog sustava. Pariranje i izbjegavanje otvaraju prilike za brutalne finishere, ali u gužvi postaje kaos – Naoe brzo padne, a Yasuke se bori da vidi kroz gomilu mačeva. Mijenjanje likova je pomalo nezgrapno, tako da umjesto brzog „switcha“, morate u meni, što zna biti naporno. Objectives Board je impresivan, ali pretrpan, a misije tipa “idi tamo, ubij ovog i riješi ono” postanu monotone nakon 40-ak sati ponavljanja. Skill tree zahtijeva collectiblese, što nekima smeta jer djeluje kao RPG prtljaga iz prošlosti. Ipak, ono što je najvažnije, Shadows vraća fokus na atentate, slobodu pristupa i donosi pametnije protivnike, a sve navedeno predstavlja solidan korak naprijed za serijal.

Tehnički glatko i veoma slatko

Kada je u pitanju prezentacija, situacija je u konačnici mnogo bolja nego što su to nagovještavali raniji prikazi igre. Assassin’s Creed Shadows hrabro pokazuje da Ubisoftov Anvil engine još nije spreman za mirovinu. Umjesto toga, djeluje poput samuraja koji je upravo naoštrio katanu i spreman je za novi okršaj. Vizuali u igri su sjajni i ostavljaju doista impresivan dojam – od roskasto-bijelih latica sakure koje plešu na vjetru, preko snijega koji prekriva Kyoto, pa sve do zraka svjetlosti koje se lome kroz bambusove šume. Također, količina detalja je nevjerojatna – vodene kapi klize niz Yasukeov šljem, jesenje lišće se vijori u vrtlozima, a svaka pagoda i seljačka koliba izgledaju kao da su pobjegle iz Edo perioda. Također, sezonske promjene čine svijet živim, pa tako proljeće donosi pastelnu idilu, ljeto bujna zelenila, a zima ledeni san koji bi impresionirao i Hiroshija Yamamota. Igra se gotovo konstantno vrti u 60 fpsa i sve teče glatko kao najfiniji sake, s rijetkim sitnim padovima. Ukoliko to usporedite s, primjerice, Valhallinim launchem punim bugova, mogli biste doći do zaključka da je Ubisoft izgleda konačno shvatio što znači optimizacija.

Zvuk je isto tako majstorija za sebe. Soundtrack je eklektičan poput japanskog festivala na steroidima, miješajući tradicionalne flautice i taiko bubnjeve s elektronskim ritmovima, punk rock bangerima i afričkim vokalima koji savršeno prate Yasukeovu priču. Borbe zvuče autentično – mačevi zveckaju, krv šprica na sve strane, a Yasukeovi udarci odjekuju kao da ruši pagodu. Ambijent je čista poezija, vjetar šušti kroz bambuse, valovi udaraju o obalu, a seljaci mrmljaju dok sade rižu. Glasovna gluma, međutim, ima dvije strane medalje. Japanska sinkronizacija je srceparajuća – Naoeina bol i Yasukeova stoičnost pogađaju pravo u dušu. Engleska verzija, s druge strane, nije toliko impresivna. Štoviše, na trenutke djeluje pomalo amaterski. Glavni protagonisti su podnošljivi, ali sporedni likovi zvuče veoma loše i generično. Stoga, za što autentičniji ugođaj, savjetujemo vam da igru probate s japanskim voiceoverima i engleskim titlovima – no to je, priznat ćete, nekako postala i tradicija kada su u pitanju igre sa samurajskom tematikom.

Kontrole su precizne i responsivne. Naoein parkour je glatka svila, bez starih AC gafova poput “oops, pao sam u jarugu a nisam baš tamo skočio”. Yasuke je sporiji, ali veoma upravljiv, iako kamera kada je gužva u borbi gubi kompas, ostavljajući vas da pogađate odakle vas je netko mlatnuo mačem po glavi. Tehničkih problema ima malo, tu i tamo NPC zapne u zidu ili poneka tekstura zakasni sa učitavanjem, ali ništa što drastično kvari dojam.

Ukratko, Shadows je tehnički dragulj s tek pokojom ogrebotinom. Izgleda i zvuči doista impresivno, ali engleski voiceoveri i sitne nesavršenosti narušavaju taj savršeni sklad.

Povratak u velikom stilu!

Assassin’s Creed Shadows je poput najfinije katane – oštar, lijepo iskovan, ali s pokojom sitnom pukotinom na oštrici. Naoe nas vraća u zlatno doba atentata s najboljim stealthom u serijalu, dok Yasuke nudi brutalnu alternativu za one koji više vole razbijanje nego skrivanje. Japan XVI stoljeća je čudesan svijet koji vas mami da se bacite u višesatno istraživanje, a tehnička izvedba igre pokazuje da Ubisoft još uvijek zna napraviti vizualnu čaroliju. S druge strane, priča ima svojih bisera, ali gubi se negdje u sredini, dok neke stare RPG navike i dalje strše poput slomljenog šurikena.

Na kraju, je li ovo igra koja će spasiti Ubisoft? Ne baš, financijski brod još tone i ne nazire se čamac spasa, ali Shadows je barem pokazao da Ubisoft nije zaboravio kako se prave dobre igre. Tko zna, možda s time i započne nova renesansa ovog francuskog izdavača. Za fanove serijala, ovo je osvježavajući korak naprijed, a za ostale i više nego solidan razlog da uzmu kontroler i daju igri šansu. Nije savršeno, ali je veoma, veoma zabavno, a to je i više nego dovoljno.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.