Vjerovali ili ne, za nešto više od devet godina postojanja, Assassin’s Creed serijal je dosad uspio iznjedriti preko 20 naslova. Tu naravno računamo i velike i male igre, no ono što je definitivno zanimljivo jeste da je protekla godina bila prva još od launcha originala da nismo zaigrali jedan veliki Assassin’s Creed naslov. Razlog tome krije se u nešto dužem i „ozbiljnijem“ razvoju nove Assassin’s Creed igre, koju za sada poznajemo pod kodnim (ili pravim) podnaslovom Empire, a koja bi u ovaj serijal trebala unijeti potpuno novu svježinu, kako svojim settingom (najvjerojatnije se radi o drevnom Egiptu) tako i nekolicinom gameplay noviteta i mehanika, o kojima zasad ništa ne znamo.

Tu prazninu Ubisoft je odlučio popuniti nekolicinom manjih Assassin’s Creed igara iz Chronicles spin-off serijala, no shodno trenutnom trendu i velikoj popularnosti remastera, nije nas iznenadio ni dolazak Assassin’s Creed: The Ezio Collectiona, posebne remaster kompilacije namijenjene PS4 i Xbox One igračima, koja je obuhvatila vjerojatno najbolji i najljepši dio kompletnog serijala, eru šarmantne assassinske bitange i jednog od najboljih i najsimpatičnijih likova u povijesti videogaminga, genijalnog Ezia Auditorea da Firenzea. No, budući da se radi o igrama koje je većina igrača pošteno „prožvakala“, postavlja se pitanje kome je ova kolekcija zapravo namijenjena?

Renesansna nostalgija u nešto novijoj odjeći

Assassin’s Creed: The Ezio Collection nam donosi popriličnu količinu sadržaja, budući da se u njemu nalaze čak tri najbolje i najznačajnije igre serijala zapakirane u nešto novije ruho, te dva filmića koji započinju (Assassin’s Creed: Lineage) i zaokružuju (Assassin’s Creed: Embers) Eziovu epsku priču. Naravno, u pitanju su Assassin’s Creed II, Assassin’s Creed: Brotherhood i Assassin’s Creed: Revelations igre u njihovoj originalnoj formi. Za njihovo remasteriranje bio zadužen Virtuous, razvojni tim koji se baš i nije proslavio sa svojim nedavnim Batman: Return to Arkham remasterima. Svoj tek osrednji posao, koji ćemo još jednom okarakterizirati ili kao produkt nedostatka znanja, motivacije ili jednostavne ljenosti, ekipa iz Virtuousa nastavila je i s ovom kolekcijom,  tako da smo dobili kolekciju igara zaista varijabilne remaster kvalitete.

Assassin’s Creed: Revelations svakako najbolje izgleda

Da se odmah razumijemo, sve svakako izgleda mnogo ispoliranije, čistije i dorađenije u odnosu na originale. Sve tri igre se vrte u 1080p rezoluciji pri 30 fpsa, uz nešto popunjenije teksture i unaprijeđenu arhitekturu te poboljšane efekte svjetla, sjena i vode. Izbačeno je i ono dobro poznato bjeličasto grafičko filtriranje pa sve nekako izgleda prirodnije, no nekih značajnijih noviteta i revolucije na polju tehnikalija ipak nema. A da je ekipa iz Virtuousa fušerila prilikom remasteriranja, tu zaista nema nikakve sumnje, tako da, s vizualne strane, remasteri jednostavno nisu pretjerano impresivni i u najboljem slučaju mogli bismo ih usporediti s originalnim PC verzijama.

Veći broj detalja jasno je vidljiv i u prve dvije igre, no ipak je to moglo mnogo bolje..

Naime, Assassin’s Creed II, najstarija i zasigurno najbolja igra u serijalu, očekivano je prošla najgore, što je u ovom slučaju i logično budući da je i najstarija u kolekciji tako da je na njenom remasteru bilo potrebno najviše posla, a Virtuous je očito svim trima igrama posvetio jednako pažnje, pa shodno tome, Assassin’s Creed: Revelations izgleda najbolje, dok  Assassin’s Creed: Brotherhood predstavlja „zlatnu sredinu“.  Tu su i brojni bugovi i glitchevi (svi se sjećamo onog sumnjivo izgledajućeg tipa iz AC2 remastera, zar ne? Ako ne, sačuvali smo sliku ispod, samo za vas), no na svu sreću, većina tih problema riješena je uz pomoć nekoliko zakrpa.

Kada tek pokrenete ovu kolekciju i naletite na ovakvog tipa, ne možete a da se ne zapitate kakve nas sve ludorije očekuju do kraja igre

S druge strane, zvučnoj komponenti zaista se nema ništa prigovoriti, budući da je standardno sjajna. I originali su imali fantastičan zvuk i odlične voiceovere, a sve je to u ovoj kolekciji dodatno „podmazano“ tako da sve zvuči još bolje i kristalnije, što će cijeniti svaki igrač koji ima kvalitetan sound sustav.

Kroz ovu kolekciju moći ćemo pratiti gotovo cijeli život glavnog aktera i njegovu transformaciju iz običnog firentinskog plejboja do vrhovnog assassina

Kada je u pitanju gameplay i mehanika ovih remastera, tu nema apsolutno nikakvih promjena. Sva tri remastera identična su svojm originalima, tako da nas očekuje klasičan AC gameplay kakav smo imali i prije nekoliko godina, što sad ipak djeluje pomalo zastarjelo (to se najbolje vidi u slučaju Assassin’s Creeda II). Također, izbačena je i multiplayer komponenta iz Brotherhood i Revelations igara, no čisto sumnjamo da će ista nekome nedostajati.

Vrijedi li čemu ova kolekcija i kome je zaista ona namijenjena?

Kada na kraju sve sumiramo, Assassin’s Creed: The Ezio Collection je ipak samo tek osrednja port-kolekcija u koju zaista nije uloženo previše truda. Ekipa iz Virtuousa još jednom je svoj posao odradila polovično te je u svoj portfolio dodala još tri diskutabilno završena projekta što im svakako neće ići u prilog. No čak i unatoč tome, radi se o kolekciji prebogatoj sadržajem, čija isplativost uopće ne dolazi u pitanje, no budući da su u pitanju sjajne igre koje je većina igrača već odigrala te da iste ne donose ništa novo osim unaprijeđenih tehničkih aspekata, pitanje je do koliko će novih igrača ona zapravo stići. Assassin’s Creed: The Ezio Collection je idealan djelić povijesti jednog od najboljih gaming serijala današnjice koji će se svidjeti samo kolekcionarima i eventualno novim PS4 i Xbox One igračima koji su nekim slučajem preskočili prošlogeneracijske originale. Za sve ostale, Assassin’s Creed: The Ezio Collection je poprilično nepotrebna kolekcija koju u potpunosti mogu zanemariti.