Ponekad veće, skuplje, nabrijanije ne znači nužno i bolje – osobito ukoliko se pri tome još i forsira s rokovima… U to se iz prve ruke mogao uvjeriti i veliki Ubisoft. Njegov Assassin’s Creed serijal unatrag nekoliko posljedjih godina nametnuo se kao primarni eksponat iznimno bogatog portfolia, u kojem se još nalaze i velikani kao što su Splinter Cell, Far Cry, Rayman, pa i prilično uspješni ovogodišnji novitet Watch Dogs. Spomenuti serijal obilježio je prošlu generaciju te smo do sada mogli zaigrati čak sedam velikih Assassin’s Creed igara, a kako Ubisoft i dalje ozbiljno misli s ovim serijalom, svjedoči činjenica da smo već na kraju prve godine nove generacije konzola dobili i novu čistokrvnu next-gen Assassin’s Creed igru nazvanu Assassin’s Creed: Unity.

Upravo rani izlazak jednog od najjačih aduta ovog razvojnog tima, mnoge je natjerao da se zapitaju je li Ubisoft možda požurio s otkrivanjem  „para asova“ već pri prvoj ruci ovogeneracijskog dijeljenja. Je li trogodišnji razvojni ciklus ovog next-gen projekta ipak bio prekratak da se Ubisoft odluči na izdavanje istoga još prije nego što je nova generacija hardvera (konzola, prije svega) „prohodala“ ogromnim gamerskim tržištem? Prema svemu viđenom, možda bi bilo bolje da se Ubisoft malo strpio s izdavanjem igre…

Povratak korijenima

Nakon „sjevernoameričkog izleta“ i nekolicine pomorskih avantura, Ubisoft je Assassin’s Creed serijal vratio njegovim korijenima. Radnja Assassin’s Creed: Unityja preseljena je ponovo u Europu, što će posebno pozdraviti oni fanovi kojima sjevernoamerička saga baš i nije legla. Oni koji su voljeli „europski“ dio AC sage, definitivno će doći na svoje. Tako smo nakon križarskih ratova i renesansnog i otomanskog perioda stigli i do francuske revolucije. Brojne glasine koje su govorile o francusko-revolucijskom settingu kao mogućoj soluciji naredne Assassin’s Creed pokazale su se točnima, a iako su mnogi možda bili skeptični povodom smještanja igre u ovo povijesno razdoblje, Pariz i Francuska s kraja XVIII stoljeća iz više razloga pokazala se sjajno rješenje i pravi pogodak.

S novim povijesnim razdoboljem, stigao nam je i novi igrivi lik – Arno Dorian. Nakon nekolicine sjevernoameričkih „mutavaca“, koje su proklinjali svi kojima je nedostajao Ezio, konačno smo dobili lik dostojan nezaboravnog renesansnog assassina, s kojim smo se kroz ovaj serijal i družili najduže. A tko je zapravo Arno Dorian? Kratko i jasno – Arno Dorian je francuski Ezio i to bi trebalo biti dovoljno da vam barem nakratko dočara o kakvom se liku zapravo radi.

Radnja igre odvija se u Parizu te prati glavnog protagonista kroz određene periode njegovog života. Tako ćemo na početku igre moći doznati porijeklo Arnoove životne priče te doznati kako je on od običnog dječaka izrastao u jednog od glavnih aktera predrevolucijskog pokreta, koji će dovesti do giljotiniranja francuske buržoaske elite, koja je stoljećima živjela na račun napaćenih običnih francuskih siromaha. Početak igre zapravo se nadovezuje na određene događaje iz sjevernoameričke sage (o čemu se zapravo radi, doznat ćete kad odigrate igru). Nakon posjete Versailleu, Arnoov otac biva ubijen od strane jednog poznatog templarskog assassina i Arno ostaje siroče koje usvaja Francois de la Serre, jedan od vrhovnih templarskih gospodara. Od tog događaja pa nadalje, uz određene vremenske preskoke, pratit ćemo život glavnog lika te ćemo doznati kako je on, iako odrastao u templarskom okružju, postao jedan od ključnih pripadnika assassinskog reda. Arno odrasta u Versailleu, no određeni splet događaja uvući će ga u sukob između assassina i templara te će on na aktivno-pasivni način sudjelovati u događajima koji će prethoditi jednom od najkrvavijih povijesnih događaja, francuskoj buržoaskoj revoluciji.

Narativni aspekt Assassin’s Creed: Unityja jednom riječju je sjajan. Assassin’s Creed: Unity nam definitivno isporučuje najbolju priču u serijalu, koja kao nikad do sad funkcionira kao kompaktna cjelina i na jedan suptilan način povezuje događaje iz prethodnih igara, zaokružujući sjevernoameričku sagu i otvarajući put novoj dimenziji serijala. Svaki aspekt priče u igri odlično je uklopljen, a tome doprinose i sjajno okarakterizirani likovi i odnosi među njima, predrevolucijska atmosfera, kao i pojedini poznati povijesni događaji i likovi koje ćemo upoznati kroz našu avanturu (Marquis de Sade, mladi Napoleon, Robespierre – samo su neka od poznatih lica o kojima smo nekada učili na času povijesti, a koji su se u priču ove igre sjajno uklopili..).

A kakva bi bila to epska priča ako u njoj ne bi bilo i barem malo romanse? Naravno, scenaristi Assassin’s Creed: Unityja mislili su i na to, pa su pred igrače bacili odlično dočaran odnos između Arnoa i Elise de la Serre, kćerke templarskog gospodara koji je usvojio glavnog protagonista, osobito kada Arno završi na suprotnoj sukobljenoj strani.

Kada je u pitanju onaj dosadniji segment priče svake Assassin’s Creed igre, onaj koji se odvija u sadašnjosti, sve one kojima isti baš i nije sjeo i koji su u više navrata poželjeli preskočiti ga, razveselit će informacija da ga u Assassin’s Creed: Unityju gotovo da i nema. Naravno, još od završetka Desmondove priče, u svakoj narednoj igri bili ste Abstergov uposlenik koji istražuje određene povijesne događaje, a slična je situacija i u ovoj igri, s tim da ovoga puta nećete bauljati Abstergovim kancelarijama, a jedini konkretniji sudar sa nekim novijim vremenskim razdobljem proživjet ćemo kroz vremenske anomalije, koje predstavljaju zgodan dodatak glavnoj priči.

Nova generacija je stigla, no…

Pitanje je koliko smo sretni što veliki nastavak velikog serijala vidimo na samom početku životnog ciklusa novih gaming uređaja. Assassin’s Creed: Unity je definitivno najveća igra u serijalu te nam sukladno tome donosi i hrpetinu noviteta i poboljšanja. Naravno, pod uvjetom da sve funkcionira kako treba, što inicijalno baš i nije bio slučaj. Naime, prije nego što se posvetimo otkrivanju svih tih noviteta, dužan sam otkriti da je recenzija igre svjesno kasnila, jer igra pri samom launchu baš i nije bila reprezentativna (i o tome detaljnije nešto kasnije..) te sam strpljivo pričekao većinu patcheva, kako bih joj pružio priliku da zasja u svom najboljem svjetlu.

Sada, kada su sve stvari popravljene, vrijeme je da otkrijemo što nam ova igra pruža, uz obaveznu usporedbu s inicijalnom inačicom igre, koja je mnoge igrače natjerala u plač i teški očaj i žaljenje za bačenih 60-ak eura. Pa krenimo redom…

Već sam spomenuo da Assassin’s Creed: Unity vraća serijal njegovim korijenima. Nema više pomorskih avantura i besciljnog lutanja vodenim bespućima u potrazi za fantomskim brodovima i drugim morskim mitovima i piratskim legendima. U ovoj igri, baš kao što je bio slučaj s igrama prije sjevernoameričke sage, stajat ćemo čvrsto na zemlji (osim kada skakućemo s krova na krov), što će svakako pozdraviti mnogi stariji fanovi i igrači. U pitanju je klasična AC akcijska avantura ispraćena snažnom pričom i scenarijem, za čiji će nam završetak biti potrebno nešto više od 30 sati. Lutajući ulicama ogromnog Pariza rješavat ćemo raznolike i veoma dobro osmišljene story misije, ali i uživati u originalnom dodatnom sadržaju poput brojnih sidequestova u sklopu „pariskih priča“ – posebnog dijela igre u kojem diljem Pariza obavljamo raznorazne posliće poput prikupljanja određenih predmeta, rješavanja misterioznih ubojstava u stilu Sherlocka Holmesa, razotkrivanje misterioznih kultova i slično, a tu su i Nostradamusove zagonetke (zar ste mislili da će jedan AC proći bez onih dobrih starih mozgalica?), kao i Time Anomaly misije (sjećate se onog trailera s ajfelovom kulom i nacistima?) te brojni collectiblesi, koji razasuti ulicama i krvovovima Pariza samo čekaju da ih pokupite.

Sama po sebi, igra nudi mnogo više materijala za istraživanje, a samim time i mnogo dodatnog sadržaja i noviteta, koji na spontan način obogaćuju ovo ostvarenje.

Gotovo svaki aspekt igre unaprijeđen je u odnosu na dosadašnja ostvarenja iz serijala. Samo kretanje kroz grad poboljšano je ubacivanjem brojnih dodatnih animacija i pokreta, pa sve djeluje mnogo realnije nego ranije – naravno, pod uvjetom da ne trza i ne koči, što baš i nije bio rijedak slučaj prije brojnih patcheva.. Parkour elementi dodatno su unaprijeđeni, a onaj pomalo iritirajući automatizam prilikom kretanja je uklonjen, pa smo sada dobili mogućnost bržeg silaženja s objekata (R2+O), odnosno bržeg i spretnijeg penjanja (R2+X). Iako i dalje imamo Viewpoint lokacije pomoću kojih otkrivamo nove dijelove mape (koju sada pozivamo pritiskom na DS4 touchpad), zbog novih kretnji i mogućnosti lika, sada ćemo rjeđe koristiti popularni Leap of Faith, a i plastovi sijena ispod brojnih viših objekata neće biti toliko česti, što će nas ohrabriti da se spuštamo niz objekte na novi i prilično cool način, koji pri tome izgleda veoma realno i fluidno. Nove kontrole u startu možda djeluju konfuzno (tome su doprinjeli i tehnički problemi koje je igra imala prije pojedinih patcheva), no kada se naviknete na njih, teško da ćete se moći vratiti onih starim klasičnim AC kontrolama.

Borba u igri doživjela je prijeko potrebna poboljšanja. Borba je sada izbalansiranija i dosta realističnija te sada donosi mnogo više interakcije. Nema više onog „AC šaha“ kao ranije, u kojem smo čekali da protivnik zamahne, kako bismo mu blokirali udarac i sredili ga „kontrom“. Neprijatelji se sada razlikuju po težini (dobro, imali smo i ranije nekoliko tipova protivnika, no sada je sve to riješeno na potpuno drugi način) i više neće čekati svoj red da vas napadnu, što znači da ćete i vi morati biti skoncentriraniji prilikom borbe te ćete aktivnije sudjelovati u istoj. A kad su u pitanju prikaz i sama koreografija borbe, tu moram spomenuti da se radi o potpuno novoj dimenziji  – ovo je dosad najbrutalnija AC igra, no ipak nemojte očekivati odsječene glave ili pojedine ekstremitete, no špricanja krvi nakon efektno izvedenog mačevalačkog manevra svakako neće nedostajati, a još pri svemu tome sve će izgledati mnogo realnije nego ranije.

Još jedan zgodan dodatak ovoj igri svakako je uvođenje enterijera brojnih objekata i lokacija. Širina i opseg  samog Pariza developerima je omogućio brojna eksperimentiranja, pa smo zahvaljujući tome dobili i veći broj mogućnosti prilikom obavljanja pojedinih questova. To se osobito odnosi na višestruke načine izvršavanja asasinacije određenih meta. Sada je na igračima u potpunosti kako će se riješiti svojih meta, a svemu tome dodatno doprinose i novi stealth elementi koje ova igra premijerno uvodi u serijal. Naime, kontrole igre ovoga puta bogatije su za stealth tipku, na se čiji pritisak glavni lik skriva iza covera u maniri brojnih stealth i shooter igara. Upravo zahvaljujući novim stealth elementima sada je moguće izbjeći borbu i u stilu Agenta 47 doći do svoje mete bez uzurpiranja brojnih čuvara i sukobljavanja s njima. U ovakvom pristupu igri, posebno će uživati oni stealth puristi, koji su oduvijek prigovarali kako takvo što nepravedno nedostaje AC igrama.

Iako ih je i ranije bilo, Assassin’s Creed: Unity u serijal donosi i konkretnije RPG elemente. Arno će kroz igru postajati jači i sposobniji, a mi ćemo na to direktno utjecati. Na raspolaganju su nam brojne nadogradnje, kako lika i njegovih sposobnosti, tako i njegove opreme i oružja. Sada je putem brojnih nadogradnji moguće unaprijediti i melee i ranged borbu, moguće je kupiti i unaprijediti svoje naoružanje (arsenal u jednoj AC igri nikad nije bio ovako bogat, a posebno moram izdvojiti Phantom Blade – oružje koje izgleda kao kombinacija samostrijela i dobro poznatih hidden bladesa), pa čak i outfite, što opet daje igračima više opcija pri odabiru načina igranja igre.

No, unatoč svoj silini noviteta, nakon početnog igranja igre, zbog svih problema koji se tiču samog izvođenja iste, ostao mi je gorak ukus u ustima. Konstantno mi je u mislima odjekivao glas koji kaže da je sve to moglo biti još bolje da je Ubisoft još malo duže radio na igri. Tom neugodnom dojmu pripomogao je i Assassin’s Creed: Unity Companion App, freemium aplikacija bez koje pristup određenom sadržaju u igri (uključujući dodatne misije i pojedine škrinje) nije moguć. Naime, dobru količinu živaca sam izgubio pokušavajući otvoriti naizgled običnu škrinju, da bih tek onda doznao za postojanje aplikacije koju mi nije palo na pamet da instaliram. Vjerujem da će ista mnogima koji preferiraju jednostavan i klasičan pristup igri doslovno zgaditi igru, a iako živimo u vrijeme kada je integracija video igara i brojnih mobilnih aplikacija i društvenih mreža postala svakodnevica, rijetki su oni kojima se sviđaju slične developerske ideje i mišljenja sam da slične stvari trebaju biti opcione, a ne obavezne.

A najveći novitet Assassin’s Creed: Unityja je..

Svakako implementacija co-op igranja. Naime, iz igre je u potpunosti je uklonjena kompetitivna multiplayer komponenta (realno, ni AC: Rogue ju nije imao, a vjerujem da nikome nije ni nedostajala), a umjesto nje premijerno smo dobili priliku zaigrati igru u društvu jednog, dva ili tri prijatelja. Da, Assassin’s Creed: Unity stiže s co-op podrškom za do četiri igrača.  Odmah da se razumijemo – ako očekujete full story iskustvo, identično onome iz story moda, mogli biste se razočarati. Kooperativna komponenta u ovoj igri sastoji se od pozivanja prijatelja na zajedničko igranje (to je moguće učiniti i u nekoj od brojnih krčmi razbacanih diljem Pariza) dva tipa misija – story i heist. Story misije su slične onima iz prave story kampanje, no malo ih je i dosta su osakaćene u odnosu na originalne. Heist misije donose nešto zanimljiviju gameplay mehaniku, koja uključuje šuljanje i taktiziranje prilikom obavljanja zadatih misija. Kada je u pitanju samo izvođenje ovog moda, primjetio sam da se igra ponekad crashira, no ništa strašno u usporedbi s brojnim drugim problemima, koje je ova igra imala na startu.

Moram priznati da je co-op igranje Assassin’s Creed: Unityja zanimljivo, no nažalost , zanimljivo je samo na kratke staze. Vjerujem da će mnogi ovaj način igranja barem isprobati, no da će se dugo zadržati na istom, čisto sumnjam. Ipak je Assassin’s Creed oduvijek najbolje funkcionirao kao igra za solo uživanje..

Tehnička katastrofa

Kada je Ubisoft uoči izlaska najavio da će se Assassin’s Creed: Unity na konzolama vrtiti u 30 fps-a, pomislio sam da je napravljen kompromis kako bi sva ta raskošna grafika mogla zablistati na PlayStation 4 i Xbox One konzolama, bez trzanja i drugih problema.  A onda se dogodio šok – igra je pri launchu izašla s ogromnim tehničkim problemima, koji su se očitovali u padu ionako niskog frameratea, brojnim trzanjima, pucanju grafike i komičnim glitchevima, čije su fotke, videosnimci preplavili forume i cjelokupni internet. Ubisoftu se ovakve stvari obično ne događaju, što je u meni osobno, kao velikom fanu ovog izdavača, probudilo šok i nevjericu dok mi je kroz glavu i dalje prolazila ona dobra stara „pa zašto su požurili s izdavanjem nedovoljno testirane inačice igre? Ubisoft je izdavač, nema pritisak od nekih dodatnih rokova – zašto se malo duže nije pozabavio razvojem igre i izdao ju kada bude pravo vrijeme za to?“

Ja osobno nisam imao ogromnih problema, kao što su mnogi igrači imali. Meni se lica likova nisu topila i raspadala kao nekima, ali sam zato doživio katastrofalan pad frameratea i iritantno kočenje (obično pri jurnjavi kroz ulice Pariza i silaženju s građevina) te sam zbog toga u par navrata došao u iskušenje da iz konzole izvadim disk s igrom i smrskam ga u milijun djelića. Stoga sam igru igrao od patcha do patcha, u međuvremenu ubijajući vrijeme u društvu drugih hitova. Svaki novi patch ispravio bi poneki problem, a ovaj posljednji (od veličine zakrpanog sadržaja morao sam taktizirati s prostorom na PS4 HDD-u, kako bih instalirao druge igre) ispravio je gotovo sve propuste, tako da Assassin’s Creed: Unity konačno izgleda kao igra dostojna serijala.

Sada kada sve funkcionira kako treba, slobodno mogu početi s hvalospjevima o vizualnoj strani ove igre. Glavna zvijezda ove igre ipak nije Arno (koji je opet fantastično okarakteriziran). Arnoovu slavu ukrao je Pariz, koji jednostavno oduzima dah. Sjajno dočarani grad po prvi puta i daje dojam pravog grada, a tome svjedoči i činjenica da su sve građevine u igri po prvi put rađene u omjeru 1:1.  Autentičnost i realističnost lokacija je zapanjujuća i svi oni koji su bili u Parizu (ja osobno nisam, no moja ljepša polovica jeste) složni su u tome da niti jedna open world igra (dobro, nećemo računati megalomanski GTA V) nije izgledala ovoliko autentično.  Sudjelujući u događajima koji će rezultirati Revolucijom, lutat ćete Parizom i posjetiti brojne kulturne znamenitosti ovog grada, poput Ajfelovog tornja (koji u to vrijeme još nije bio izgrađen, no zato su tu Time Anomaly misije..) i građevina kao što su Notre-Dame katedrala, sveučilište Sorbonne, Palais de Justice ili Montmartre te ćete biti fascinirani onim što ćete vidjeti.

No impresivni Pariz nije jedina stvar koja će vas oduševiti u igri. Globalni vizualni prikaz je nevjerojatan i tek sada nakon svih tih patcheva možemo vidjeti kompletnu vizualnu magiju koju ova igra sadrži.  Količina detalja na svakom koraku zaista je fascinantna, svjetlosni efekti fenomenalni, dok su modeli likova (dovoljno je da pogledati prekrasno dizajniranu Elisseinu kosu) za svaku pohvalu.

Sjećate li se ranih demonstracija prve Assassin’s Creed igre? Koliko su se Ubisoftovci u to vrijeme pravili važnima demonstracijama i pričama o broju likova koje je moguće vidjeti u isto vrijeme na jednom ekranu. Iz igre u igru oni nisu nikada uspjevali isporučiti obećano, no zato je Assassin’s Creed: Unity tu da ispravi stvari. Mnogo snažniji hardver omogućio je developerima da konačno naprave ono što su oduvijek željeli, stoga u ovoj igri u više navrata možemo svjedočiti masi likova (masovni skupovi su posebna priča) i interakciji s njima. Nakon patcheva, sada je pravi užitak provlačiti se kroz razjarenu masu francuske sirotinje, koja ogorčeno čeka pravi trenutak da se obračuna s mrskom buržoazijom…

Zvuk u igri je, po uzoru na sve dosadašnje igre iz serijala, maestralan, baš kao i voice overi. Glasovna gluma ne baš pretjerano poznatih glumaca pokazala se kao sjajno rješenje, a tome dodatno doprinose ionako sjajna priča i scenarij.

Sitni problemi, koji su ostali evidentni i nakon zakrpa tiču se i dalje problematične umjetne inteligencije protivnika i na momente nemirne kamere, koju je ponekad prilično teško ukrotiti. Tko zna, možda neki od narednih patcheva ispravi i to…

Kako ocijeniti ovu igru?

Da rezimiramo, da Ubisoft nije ispravio sve tehničke greške nastale preranim i nesmotrenim izdavanjem igre, sada bismo duboko zakopali Assassin’s Creed i na njega u potpunosti zaboravili. No, na svu sreću, većina krucijalnih problema je otklonjena i, mjesec i pol nakon izlaska, pred nama je igra kakvu smo trebali imati od samog launcha.

Ukoliko ste već nabavili igru i debelo se razočarali njome zbog svih tih gore navedenih problema, moj savjet je da joj date novu šansu – lijepo ju ubacite u konzolu i aktivirajte zakrpe da se skidaju. U međuvremenu odigrajte nešto drugo i tek kada sve zakrpe budu instalirane, upustite se u novo istraživanje Pariza. S druge strane, ukoliko ste jedan od onih, koje su mnogobrojne kritike, komentari i negodovanja igrača spriječili u kupovini Assassin’s Creed: Unityja, možda biste sada ponovo mogli razmotriti opciju nabavke spomenute igre. Ako ste fan serijala i upravo svi ti komentari i kritike su bili jedini razlog zašto Assassin’s Creed: Unity još niste nabavili, sada je vrijeme konačno zaigrate prvi novogeneracijski Assassin’s Creed – nećete se razočarati, vjerujte mi.