Kada pomislimo na postapokaliptične igre, misli nam uglavnom odlutaju prema američkim pustarama Fallouta ili sumornim istočnoeuropskim prostranstvima Metroa ili S.T.A.L.K.E.R.-a. Ali što ako vam kažemo da je netko uzeo tu ideju, preselio je u idilično englesko zelenilo, začinio s dozom britanskog humora i pomiješao s prepoznatljivim folk horrorom? E pa dobro došli u Atomfall, najnovije ostvarenje studija Rebellion Developments, koji nam je donio Sniper Elite i pomalo kaotični ali zabavni Zombie Army.
Ovo nije prvi put da Rebellion pokušava nešto novo – sjetimo se samo dobrog starog Strange Brigadea i njegovog, usudit ćemo se reći, prilično uspješnog pokušaja da nas baci u nadnaravnu avanturu s britanskim štihom odrađenu potpuno u stilu fila „B“ produkcije. Atomfall je znatno ambiciozniji projekt, inspiriran stvarnim nuklearnim incidentom u Windscaleu 1957. godine, koji je ovdje eskalirao u alternativnu povijest gdje je cijela regija zapečaćena u karanteni. Ideja je svježa, pomalo luda i definitivno privlačna, no je li je Rebellion uspio isporučiti s dovoljno stila da nas uvjeri da je ovo više od samo “britanskog Fallouta”? Ajmo vidjeti.
Još jedna postapokalipsa, ali mrvicu drugačija…
Rebellion je studio koji zna što radi kad je riječ o pucanju i atmosferi, ali često su mu narativne ambicije ostajale u sjeni tehničke preciznosti. Atomfall je njegov pokušaj da zakorači u dublje vode i da nam isporuči igru gdje igrač sam kroji priču, gdje nema ručice koja ga kroz gustu maglu vodi do izlaza. Zvuči obećavajuće, zar ne? Pa, srećom, u neku ruku i jeste…
Atomfall nas baca u alternativnu 1962. godinu, donoseći nam avanturu koja se odvija pet godina nakon što je nuklearna katastrofa u Windscaleu pretvorila sjevernu Englesku u karantensku zonu punu čudnih likova, kultova i vojnih frakcija koje pokušavaju održati red. Započinjete u bunkeru, bez imena, bez sjećanja, s jednim nožićem i gomilom pitanja. Priča je postavljena kao misterij koji vi, igrač, morate razotkriti – što se zapravo dogodilo, tko stoji iza svega i kako pobjeći iz ovog zelenog pakla punog crvenih telefonskih govornica i ruševina? Narativno, igra se oslanja na tzv. Leads sustav koji funkcionira tako da, umjesto klasičnih misija, dobivate tragove koje sami povezujete i „gurate“ narativ u sopstvenom smjeru.
Likovi su šaroliki i pomalo ekscentrični, što je i očekivano od igre koja miješa britanski folklor s postapokaliptičnim kaosom. Tu su vojnici koji više zvuče kao da su upravo izašli iz puba, kultisti inspirirani Wicker Manom koji obožavaju gljive (da, gljive!), i misteriozni glas s druge strane telefonske slušalice koji vam, poput dobrog starog Foxa Muldera, stalno govori “ne vjeruj nikome“. Priča vam predstavlja pet glavnih frakcija s kojima možete surađivati ili ih izdati, a vaš izbor na kraju određuje jedan od nekoliko završetaka. To daje igri solidan replay value, ali i postavlja pitanje jesu li ti izbori dovoljno značajni i dobri za ponovno igranje?
S jedne strane, narativni aspekt je osvježavajuće slobodan i potpuno nelinearan. Nema dosadnih markera na mapi koji vam govore “idi ovdje, ubij to, pokupi ovo, odnesi ono..“. Umjesto toga, morate čitati bilješke, slušati razgovore i sami shvatiti što i kako dalje. Kad to funkcionira, osjećate se kao pravi istražitelj koji živi svoju unikatnu avanturu. Primjerice, otkrivanje tajne o ubojstvu u crkvi ili infiltracija u dvorac pun druidskih kultista može biti napeto i zadovoljavajuće. Međutim, tu leži i prva mana – priča često pati od nedostatka fokusa. Glavna nit, koja bi trebala biti otkrivanje istine o katastrofi, lako se gubi u moru sporednih tragova koji ne vode ničemu toliko značajnom, a koji će vas natjerati da se bavite često nebitnim stvarima. Upravo zbog toga, često ćete se pitati jeste li propustili ključni dio priče?
Likovi u igri su posebna priča, a njihovi karakteri predstavljaju pravi mali kreativni, odnosno bezidejni čušpajz. Neki, poput misterioznog telefonskog glasa ili karizmatičnog vođe kulta, doista imaju potencijal, ali većina ostaje na razini arhetipova kao što su vojnik, bandit ili, primjerice, čudni seljak. Dijalozi su često duhoviti, s tipičnim britanskim šarmom i dobrim starim psovkama na svakom koraku, ali rijetko idu dublje od površine. Usporedbe s Falloutom, osobito New Vegasom, su neizbježne, no dok je New Vegas imao likove koji su ostajali s vama i kojih ste se dugo sjećali, Atomfall vam neprestano predstavlja nebitne likove koje ćete doista prebrzo zaboraviti. Narativno, igra djeluje i zvuči kao još jedna epizoda Doctor Whoa – zabavna, čudna, ali ne baš dovoljno pamtljiva da postane klasik.
Još jedna survival igra…
Kada je u pitanju gameplay, u osnovi, Atomfall donosi mješavinu survival akcije i istraživačkog RPG-a, s naglaskom na priličnu slobodu igrača. Za početak, nema mini mape pretrpane ikonicama. Umjesto toga, morate koristiti stvarnu mapu u igri, čitati koordinate i sami shvatiti kamo idete. To je hrabar potez koji pomalo podsjeća na Elden Ring – jednostavno, igra vas baci u svijet i kaže “snalazi se“! Stoga, kad uspijete pronaći skriveni bunker ili, recimo, povežete trag s lokacijom, osjećaj je doista fantastičan. Međutim, kad se izgubite ili shvatite da ste trčali na drugu stranu mape po nešto što ne postoji, frustracija brzo raste.
Borba u igri svodi se na pucanje i melee akciju. S obzirom na to da je Rebellion radio Sniper Elite, bilo je za očekivati da ćemo dobiti preciznu pucačku akciju, ali ovdje je stvar malo rustičnija. Oružja su rijetka, municija još rjeđa, pa ćete često mahati palicama, srpovima ili policijskim pendrecima nego što ćete pucati na protivnike. I tu dolazimo do probleme, budući da je melee borba, nažalost, prilično nespretna. Nema blokiranja ili izbjegavanja, samo udaranje i povlačenje unatrag dok vam se srce ne smiri (da, i to je jedan od fora elemenata igre). Pucanje je solidno, s naglaskom na headshotove koji obaraju neprijatelje u trenu, ali u konačnici ne donosi ništa spektakularno. Usporedimo li to s Falloutom, gdje VATS donosi ozbiljnu i vrlo koristnu strategiju, ili S.T.A.L.K.E.R.-om, gdje je svaki susret napet i neizvjestan, Atomfall ostaje negdje u sredini – funkcionalan, ali ne posebno uzbudljiv.
Survival elementi su u određenoj mjeri prisutni, ali su prilično jednostavni i ne donose nikakve hardcore mehanike koje nabijaju stres preko svih mogućih granica. Skrivate stvari, izrađujete zavoje, molotovljeve koktele i tonike, ali nema gladi, žeđi ili degradacije oružja. Ovo je osvježavajuće u odnosu na neke preopterećene survival igre, ali istovremeno čini da se taj aspekt osjeća nepotrebnim. Inventory je ograničen, što je u 2025. godini pomalo arhaično, tako da ćete se često naći u situaciji da igrate Tetris s limenkama i vijcima, kako biste što ekonomičnije upravljali onim što imate. Stealth je također prisutan u igri, ali je nedosljedan – primjerice, možete se skrivati u visokoj travi, ali AI neprijatelja je ili previše slijep ili previše oštar, bez sredine, tako da će vas protivnici primjetiti u nemogućim situacijama, ali isto tako proći pored vas dok im mašete pred očima.
Usporedba s drugim igrama je neizbježna, pa ćemo se i ovdje osvrnuti na neke stvarčice. Atomfall želi biti Fallout bez RPG statistika, S.T.A.L.K.E.R. bez depresije, i možda malo BioShock, kada je u pittanju atmosfera. Ima trenutaka gdje doista blista – na primjer, infiltracija u neprijateljski kamp ili bijeg od robota veličine traktora može biti napeta, ali često se čini da igra ne zna što točno želi biti. “Leads” sustav je genijalan na papiru, ali u praksi može dovesti do previše trčanja naprijed-natrag bez pravog napretka, što se pojedinim igračima neće svidjeti. Nema fast travela, što je ili hrabar dizajnerski izbor ili čisti mazohizam, ovisno o vašem strpljenju. Stoga, na kraju, kada sve zbrojimo i oduzmemo, možemo reći da je gameplay Atomfalla mješavina sjajnih ideja i polovičnih izvedbi – djeluje zabavno, ali s puno propuštenih prilika koje bi igru učinile mnogo boljom.
Tehnički, jako dobar AA
S prezentacijske strane, Atomfall je pravo malo čudo. Engleska sela, šume i ruševine izgledaju predivno i, jednostavno, mora se priznati da je Rebellion uhvatio taj osjećaj ruralne idile pomiješane s jezom i postapokalipsom. Trava se njiše, svjetlost probija kroz krošnje, a svaka lokacija ima svoj karakter, od spaljenih farmi do kultističkih dvoraca. Da se razumijemo, nije to razina detalja a la Red Dead Redemption 2, ali za igru koja cilja i na prošlu generaciju konzola i koja se i na njima solidno vrti, izgleda impresivno. Međutim, ima problema s teksturama koje kasne s učitavanjem i povremenim “pixel crawlom” koji kvari ugođaj, i to ne samo na starim, već i na novim konzolama.
Zvuk je još jedna jača strana ovog ostvarenja. Ambijentalni šumovi, vjetar, koraci, daleki krici, stvaraju napetu atmosferu, a glazba je suptilna ali efektna, s dozom retro-futurističkog štiha koji podsjeća na stare SF serije. Voice acting je solidan, s jakim britanskim naglascima koji daju autentičnost, ali kvaliteta glasovne glume varira, što je donekle i očekivano s obzirom na budžet igre. Neki likovi zvuče kao da su snimljeni u profesionalnom studiju, dok drugi imaju onaj “indie igra” štih – malo drveno i bez dubine. Naravno, nije to neka posebna katastrofa, ali primjetno je.
Kontrole su uglavnom dobre, iako melee borba pati od nespretnosti koju smo već spomenuli. S tehničke strane, igra je iznenađujuće stabilna, a nismo naišli ni na neke veće bugove, što je rijetkost za današnje standarde, osobito kod igara sličnog karaktera. Ipak, loading ekrani između zona su česti i pomalo iritantni, posebno jer nema fast travela, pa sve načelno može djelovati naporno i frustrirajuće.
Sveukupno, tehnički aspekt igre nam donosi mješavinu vrhunskog dizajna i nekoliko kompromisa koji pokazuju da je Rebellion želio pokriti previše platformi odjednom. Je li to u konačnici dobro, sami prosudite.
Fallout na britanski način, uz znatno manji proračun
Atomfall je igra koja obećava puno i isporučuje… pa, dosta, ali ne sve. Rebellion je stvorio svijet koji je jedinstven, lijep i pun potencijala, s Leads sustavom koji bi mogao postati standard ako ga malo doteraju. Priča ima svoje trenutke, borba je funkcionalna, a atmosfera je gušt za ljubitelje britanskog štiha. No, nedostatak fokusa, nespretna melee borba i osjećaj da je igra negdje na pola puta između survivala i RPG-a sprječavaju je da dosegne ozbiljne visine.
Za one koji vole istraživanje i ne smeta im malo napornog jurcanja po mapi, Atomfall je vrijedan pokušaja, pogotovo ako ga uhvatite na Game Passu (dakle, besplatno, ako ste pretplaćeni na ovaj Microsoftov servis). No, ako tražite neku duboku i pamtljivu priču ili revolucionarni gameplay, možda biste se mogli malo razočarati. Ekipa iz Rebelliona je ovdje pokazala da ima viziju, a sad joj samo treba još malo hrabrosti da je potpuno ostvari. Ukratko, Atomfall nudi solidnu porciju zabave, ali ako želite više od toga, radije se vratite Falloutu.
