INFO BOX
- DEVELOPER: Square Enix, Arzest, SQUARE ENIX CO., LTD.
- PUBLISHER: Square Enix
- PLATFORME: PlayStation 5, PlayStation 4, Nintendo Switch, Xbox One, Xbox Series X and Series S, PC
- ŽANR: platformer
- DATUM IZLASKA:26. ožujka 2021.
- PLATFORMA NA KOJOJ JE IGRA TESTIRANA: PlayStation 4
Kada sam prvi put čuo da se Square Enix upušta u projekt novoga platformera koji se više temelji na poznatom imenu nego na nekoj franšizi, nemoguće je bilo ne podignuti bar jednu obrvu. A i nemoguće je ne biti poprilično zaintrigiran kada se sazna ime osobe koja stoji iza ovoga projekta. Yuji Naka, kreator ili sukreator mnogim legendarnih platformera, počevši od Sonic igara pa sve do možda i najvoljenije Nights into Dreams, pridružio se Square Enixu i napravio svoju novu igru. No, je li Balan Wonderoworld dovoljno dobar da možemo reći kako se isplatio početni interes mnogih?
Balan Wonderworld vizualno najviše podsjeća na prije spomenuti Night into Dreams, klasični platfomer sa Sege Saturn konzole i sigurno je da će ga mnogi uspoređivati upravo s tom igrom koja danas sigurno ne bi zadobila veliki broj novih obožavatelja jer ju je jednostavno pregazilo vrijeme, barem što se tiče tehničkih aspekata, napravljena u nezgodnom 3D-u i prešarena za ukuse mnogih današnjih igrača/ica. Balan je također jako šarena i vesela igra, čak i prešarena budući da je bio potreban day 1 update koji se rješava nekih grafičkih ispada koji su izazivali epileptične napadaje. Gledajući neke animacije iz prvih sat vremena igre, koje su također pomalo napastovale oči svojim šarenilom, vjerujem da su neki dijelovi vizije uistinu bili opasni. Isto tako, jasno je odmah postalo da je ovakav stil bio jedan od glavnih zaštitnih znakova igre, i, opet, jasna referenca na Nights into Dreams.
Šarenilost je popraćena pričom o djevojčici i dječaku, njihovim strahovima i anksioznostima te njihovom putu u zamišljen i i čudnovati svijet imena Wonderworld u koji ih vodi lik imena Balan. Balan im, ukratko rečeno, pomaže da kroz rješavanje tuđih problema riješe svoje. Recimo da je to premisa, iako je taj zamišljeni svijet, satkan od drugih zamišljenih svjetova, zapravo kompilacija tuđih problema, čime se dobiva dodatan edukativan element, prvenstveno mlađim igračima i igračicama za koje je, ova priča i igra očito namijenjena. Šteta je samo što te stvari nisu ipak malo jasnije ili popraćene dijalozima, osobnošću glavnih likova ili bilo kakvom jasnijom glasovnom naracijom. Ovakav moj opis opet je produkt što službenog opisa igre i kako se predstavlja, više nego da se sami upoznajete sa svim tim strahovima i simbolikom za vrijeme igranja.
U početku birate hoćete li igrati sa Leom ili Emmom, te ih malo dodatno customizirate, ali zapravo nisu različiti po načinu igranja, skaču i kreću se, brinu za neka mala balonasta bića koja hrane kristalima koje skupljate po levelima i putujete po Balanovim svjetovima. Šteta je, opet, što nema nikakve razlike između Lea i Emme, pa ni u njihovoj osobnosti koje su manje-više lišeni kroz igru. No, ono što daje osobnost i unikatnost igri jest kako točno Leo i Emma dobivaju svoje ”platformerske” moći – preko raznih kostima koje nalazite u igri.
I upravo u tim kostimima je glavna gameplay komponenta. Naime, svaki kostim koji vaš lik otkrije i obuče (kao jedan prikazan u screenu iznad), daje mu određene sposobnosti. Bilo da su to određeni jači napadi, bolje skakanje, aktiviranje određenih predmeta po levelima, kostimi su zapravo neizbježan dio igre i nužan dio za rješavanje raznih platformerskih elemenata. Tih kostima, kažu izdavači, ima čak osamdeset, no nekako utjecaj toliko velikog broja padne budući da se neki ponavljaju sa svojim sposobnostima kasnije u igri, pa se čine više kao reciklaža nego ikakvo novo otvaranje mogućnosti. Naravno, novi kostimi koje dobivate unutar kasnijih levela u jednom svijetu omogućuju vam da koristite te sposobnosti na ranijim levelima u istom svijetu i otvorite neka nova područja, no igra i ne tjera na takvu slojevitost. Prvenstveno je problem što našega lika te sposobnosti koje donosi novi kostim lišavaju nekih drugih sposobnosti koje smo imali, pa tako brže trčanje ili više skakanje ne može biti u ”simbiozi” sa jakim stompom s kojim rušite protivnike ili neke predmete koje možete razbijati po stazama. Jako brzo ovaj feature postaje poprilično naporan, a kontrole ne olakšavaju stvar. No, moguće je kontrolirati kostime donekle uspješno, iskorištavati njihove posebnosti u potrebnim trenucima (jer se često prepreka koju prelazite s određenim kostimom pojavljuje kada dobijete taj kostima) i nesmetano prolaziti levele sve do bossa, no u konačnici to cijelo iskustvo brzo postaje zamorno i brzo se gubi početna svježina ove ideje, što zbog samih levela koji ne predstavljaju neke zabavne izazove, što zbog problema s kontrolama. U svemu što donosi, svoj pozitivi, šarenilu i laganom tempu sa ponekim čudnim plesnim scenama nakon što pobijedite nekog bossa, igra ipak ima jedan veći problem.
Najveći problem je zapravo staromodnost same igre. Balan Wonderworld podsjeća dosta na neke platformere iz kasnih 90ih sa PlayStationa, Sege Saturn, Nintenda, no ne na one najbolje kojih se možda sjetite. Nekako sam se tijekom pisanja recenzije najčešće sjetio Croca kao primjera igre koja u onom ruhu danas više ne bi funkcionirala i nije ni probližno ”ostarila dobro” kao neki drugi platformeri, a unatoč grafičkom upliftu, Balan mi se čini sličan što se tiče sadržaja i zanimljivosti. S tim da bi remake Croca bio ipak zabavniji, ako me pamćenje dobro služi. No, dobro. Da nastavimo sa Balanom i dizajnom, većina levela je dosta prazna unatoč šarenilu, potezi i sposobnosti nisu pretjerano ni nove ni inovativne, a nekad se sporo odvijaju, valjda da poprate taj spori, opušteni ritam igre. Sve odaje dojam da je igra uistinu napravljena za najmlađe, no onda ipak čudi koliko nas neki put zna dezorijentirati. Nakon prva tri pređena levela i pobjeđivanja bossa, nije baš jasno gdje se, kako i što ide dalje. Neke prepreke na levelima ipak zahtijevaju nešto iskustva od starijih fanova žanra, iako nisu pretjerano teška, no znaju biti, u nedostatku bolje riječi, komplicirana. Ubrzo shvatimo da je poanta u skupljanju zlatnih velikih Balan trofeja koji su često na jako vidljivim mjestima, ali neki su poprilično skriveni i već predstavljaju izazov i za starije koji se okušaju u igri, a ne samo za mlađe buduće gamerke i gamere. Nekako mi se čini da je, na primjer, Ratchet and Clank više fokusiran i jasan cijelo vrijeme, a nije za mlađe, bar ne toliko kao i Balan Wonderworld koji se u nedostatku što glasovne glume, što nejasno zadanih ciljeva našao na razmeđi između starih teških platformer klasika i nekog privlačnog proizvoda za najmlađe kojem nedostaje visoka produkcija, bolje kontrole i jasniji zadaci. A nedostatak više produkcije, s obzirom na imena i izdavača, zapanjuje.
Naoto Ohshima i Yuji Naka su skupa radili na Sonic the Hedgehog igrama, 1998. godine su aktivno sudjelovali u cijeloj izradi Sonic Adventure igre, Ohshima je dizajner koji stoji iza Dr.Eggmana (Robotnika) pa i samog Sonica kojeg vole generacije. Sve je time još čudnije sa ovim njihovim novim projektom, gdje se vidi unikatan stil i u dizajnu nekih likova, i u atmosferi, ali i u činjenici da je sve na kraju ispalo dosta plošno. Barem meni osobno. I zbog imena dovodim svoj dojam u malo veću sumnju nego inače. Balan Wonderworld je na mnoge načine arhaična igra, ali sa vrijednom porukom, kako najmlađima, tako i onim starijima i lijepom mirnom atmosferom i ponekim smiješnim glazbenim scenama. Platformer koji donosi mnoge osnove, zanimljivu ideju sa kostimima, ujedno donosi jako dosadne levele, smušene kontrole i nerazrađenu osnovnu ideju sa kostimima, sve upakirano u dosta nisku produkciju, ili podlijeganje nekim čudnim pravilima i vizijima kako bi se dobio gotovi proizvod. Za mlađe, pa i za one starije, u platformerskom žanru, ima sasvim boljih i dobrih izbora danas, pa makar kopali i po nečemu što je izašlo početkom stoljeća. No, možda je Balan Wonderworld ispred svog vremena.
Leave a Comment