Očajnička potraga za spiritualnim nasljednikom Police Questa se očigledno nastavlja. Nakon prošlogodišnjeg bjeloruskog pokušaja u vidu This is the Police, ove godine nam stiže odgovor iz Poljske, točnije razvojnog tima Pixel Crow, kojem je ovo, kao što je inače trend u posljednje vrijeme, prva videoigra u nadajućoj igrografiji. Da stvar možda bude nepovoljnija, ekipa koja stoji iza ovog naslova većinski je sastavljena od veterana poljske videoigračke scene. Beat Cop je također još jedan Kickstarter naslov koji je obećavao, posebno sa svojim grafičkim stilom koji je negdje zaglavljen između (S)NES-ovske  8/16-bitnosti i Miami Vice hedonizma u newyorškoj varijanti, nudeći živahan i dinamičan svijet 1980-tih provučen kroz okvire stilizirane policijske fikcije.

Izgled prosječne svakodnevice

Što smo na kraju dobili jedva da je vrijedno pažnje, s obzirom da je Beat Cop naslov pogubljen u pokušajima pronalaska svog vlastitog identiteta. Igrajući ranije verzije ovog uratka prošle godine, mogao se, recimo, steći dojam da se radi o real-time p&c avanturi u kojoj pokušavamo razotkriti zavjeru u kojoj je učinjena nepravda prema našem liku, Jacku Kellyju, nekadašnjem detektivu, današnjem kvartovskom policajcu, koji je usputno pritisnut razvodom, lokalnim mafijama i nervoznim šefom. Ono što smo pak u konačnici dobilije kaotični time management kostur optočen zakržljalim avanturističkim elementima, koji svoje koketiranje za banalnošću svakodnevice, po uzoru na Paper, Please, ne uspijeva izdignuti u funkcionalan narativni okvir.

Jack u svojem najboljem izdanju

Glavni problem s interaktivnim segmentom Beat Copa je dizajn mikromenadžerskih aktivnosti u korelaciji sa narativnim posljedicama. Iako Beat Cop ima prilično originalnu i svježu postavku o policajcu iz kvarta, ne uspijeva ništa značajno uraditi s njom.

Naime, cijelu igru ćete zapravo provesti u stiliziranom, bočno skrolirajućem, Brooklynskom kvartu iz 1980-tih, najčešće radeći niz banalnih akcija poput pisanja kazni za parking, uhićenja raznih pljačkaša kroz užasne akcijske p&c kontrole,  traganja za narkoticima kroz niz loše dizajniranih slide zagonetki čija je varijacija minimalna… Na sreću, Beat Cop pored relativno monotonih zadataka ima i gomilu dinamičnih mikro dešavanja, koja su često vezana za samu glavnu priču, ali i za sporedne zadatke povezane s nekom od mafijaških frakcija. Ima tu svega, od špijuniranja raznih likova, preko rješavanja ubojstava do osiguravanja porno seta. Iako gomila količina sadržaja značajno dinamizira i oslobađa sam protok konstantne jednoličnosti, problem je što su često i te instance osuđene na nerazrađene i nezgrapne mehanike, poput recimo katastrofalne pucačke sekvence ili iritirajućeg podsistema izdržljivosti glavnog lika, što ga često čini konstantno umornim, a pri tomemu rijetko pomaže narko koktel koji bi ga treba dignuti u visine.

Ulazak u različite objekte mijenja ugođaj ulice i donosi svježe muzičke melodije

Generalno, Beat Cop će vas pokušati zatrpati gomilom zadataka u prvoj smjeni koju radite svakog od predviđena dvadeset jedna dana, te vas nagnati da što bolje upoznate razne likove u svom kvartu. Iako tu ima sistemski dosta zanimljivih fragmenata koji proizvode unikatne posljedice te pružaju specifičan utisak jednog vibrantnog susjedstva, one su često zatrpane pod gomilom neinspirativnih idiotarija. Recimo, iako možete u gotovo bilo kojem trenutku ući u neku od poslovnica u kvartu, igra vam često ostavlja dojam da tu gubite vrijeme, iako se u sistemskom smislu vrijeme zapravo zaustavlja kad razgovarate. Do takvog rezultata najvjerojatnije dolazi jer Beat Cop zapravo ima vrlo malo dinamičnih razgovora, te često ukoliko sami inicirate razgovor s nekim od likova, dočekat će vas neka od generičnih rečenica. Krutost dijaloške mehanike dalje se ogleda u pokušaju dinamičnih razgovora u nekim kriznim situacijama, gdje je igraču ponuđeno da u real-time maniri odabere neki odgovor, koji opet vrlo rijetko ima neku značajnu posljedicu. Beat Cop, preočito želi ponuditi gomilu izbora koji će ostaviti kratkoročne posljedice, no problem je u tome što će vam najčešće biti svejedno za njih, a one do kojih bi vam možda i stalo nećete možda niti primjetiti, jer vas igra konstano prisiljava na razne kaotične izbore pod stiskom stvarnog protoka vremena.

Unutar stanice možete razgovarati sa svojim kolegama i šefom

Dva su glavna razloga zbog kojih Beat Cop ne funkcionira na primarnom dizajnerskom planu. Prvi se tiče priče koja je sva nabijena referencama i omažom prema 1980-tim, ali je negdje u međuprostoru zaboravila samu fabulu i likove. Glavni lik je toliko zaglavio u policijskim klišejima da se gotovo unaprijed zna kakve će njegove reakcije biti, a niti ostatak karakterne postavke nije bolji. Samo pripovijedanje, u svom većinskom toku, izvedeno je kroz niz istrošenih motiva koji ne pružaju nikakvu svježinu ili obrat kako bi ponudili nešto novo. Autori su doduše uspjeli stvoriti vrlo specifičnu atmosferu koja je zanimljiv miks američkih policijskih TV serija poput Hill Street Bluesa i Sledge Hammera!, uz neizbježnu Prljavi Harry ikonografiju. Atmosfera koja balansira između ranjivosti policijskog dna i krutog satiričnog humora, je ujedno i jedina stvar koja drži Beat Cop na površini, iako je i ona često poljuljana previše isforsiranom političkom nekorektnošću. Drugi, možebitno važniji, razlog, tiče se samog pristupa dizajniraju time management središnjice. Naime, Beat Cop je toliko natrpan raznim banalnostima da niti jednu predstavljenu mehaniku ne pokušava evoluirati ili barem balansirati tijekom kampanje. Dodajte tome arbitrarne Game Over instance, često uzrokovane bugovima ili lošim kontrolama, i imate naslov koji samo što se nije ugušio pod vlastitim teretom. Stvar donekle spašava visok replay value, prouzrokovan raznovrsnim mogućnostima za sam prelazak 21-og dana, no opet svi krajevi na koje nabasate su često anti-klimatički, te prilično suhoparni.

Novinski natpisi obično donose važne vijesti za našeg junaka

Beat Cop zbog svoje sjajne prezentacije, uokvirene efektnim pixel art stilom i syntwave / retrowave tonovima, te specifične stilizirane atmosfere se može preporučiti ljudima koji traže 80s exploitation policijski fiks u svojim venama, no za sve ostale Beat Cop ostaje zakržljala avanturistička paradigma i nesnađeni time management hibrid koji je suviše zalutao na dizajnerskom planu da bi se mogao okarakterizirati kao nešto više od zanimljive ideje protkane mediokritetom.