Beholder je igra koja vas postavlja u nezavidnu ulogu stanodavca i skrbitelja zgrade unutar fiktivnog distopijsko-totalirističkog režima. Jedna od asocijacija na premisao igre bio mi je film Život drugih iz 2006. godine, koji usputno preporučam, gdje glavni karakter mora uhoditi drugu osobu zbog sumnje za špijunažu i anti-državno djelovanje u Istočnoj Njemačkoj. Izbacivši tu asocijaciju iz glave, Beholder je ipak malo više od toga…točnije, opseg poslova koje obavljamo u interesu opresivne države mnogo je veći.

Drskost nema mjesta u mojoj zgradi…

Početak igre koloristički postavlja ton…sive i smeđe nijanse prevladavaju, odražavajući upravo onakave tonove koji često idu uz prikaze fiktivnih totalirističkih režima. Nalazimo se u ulozi Carla Steina, državnog službenika koji pristiže zajedno sa svojom obitelji na svoje novo radno mjesto. Posao voditelja zgrade se upraznilo uslijed kriminalnog djelovanja prethodnika, što je donekle uvertira u pojašnjavanje koncepta same igre. Nakon ugodnog smještanja, započinje naš posao koji nije sasvim jednostavan i bezazlen. Naime, kao državni službenik, dužni smo sve naše obzervacije i dokumentaciju prijaviti državi, odnosno Ministarstvu Istine. Kao svaki pristojan opresivni režim, država želi znati sve o svakome i ne tolerira bilo kakve propuste. Stoga je naš zadatak promatrati, odnosno špijunirati stanare naše zgrade kako bi spriječili razvijanje potencijalnih anti-državnih elemenata.

Mislim kako je vrijeme da se izgubimo odavde…

Tako nam na raspolaganju stoji niz alata i aktivnosti poput skrivenih kamera koje postavljamo u stanove dok su prazni, pregledavanje osobnih stvari stanara kad se ukaže prilika, te kežualni razgovori sa stanarima putem kojih možemo izmanipulirati korisne i kompromitirajuće informacije itd. Sve nabrojeno samo su metode prikupljanja podataka, i sljedeći korak koji poduzimamo je prijavljivanje informacija ili djelovanje prema dokazima. Tad igra dolazi do zanimljivog zapleta, jer uz brigu za svoj posao i ažurnog obavljanja državne službe, naš Carl se mora brinuti i za svoju obitelj. Moralne implikacije koje igra postavlja pred nas postaju progresivno zanimljive, iako ne sasvim poztivne za Carla. Igra koja se nametnula kao usporedba je „Paper, Please“, igrom u kojoj smo također igrali u ulozi državnog službenika koji mora uredno obavljati svoj posao jer u suprotnom njega i obitelj zadesit će katastrofalna sudbina (gulag ili gore). Kako bismo zaštitili obitelj, svjedočili smo (koliko je artstyle te igre dopuštao) različitim opresivnim i pomalo uznemirujućim situacijama. Ništa drukčije nas ne očekuje i u Beholderu, s time da ovdje imamo prisnije i intimnije odnose, što s obitelji, što sa stanarima. Igra nas suptilno zbližava s likom Carla i njegovim odnosima s Stein obitelji. Ubrzo će nas igra navoditi na donošenje odluka gdje ćemo morati birati između obavljanja dužnosti prema državi ili prema obitelji, postepeno otežavajući te odluke. Tako ćemo dovoditi u pitanje one spomenute akcije prijavljivanja i ažurnog dokumentiranja kako bi omogućili provedbu ne sasvim legalnih akcija s interesom zaštite vlastite obitelji. Dakako, stvari nisu toliko linearne, pa ako nemate problema žrtvovati obitelj zbog posla…

Svaku večer u isto vrijeme obavlja poziv…Ili ima posao budilice ili je špijun.

Carl svoju svakodnevnicu ispunjava obavljajući različite zadatke. Obično su svrstani u tri kategorije: državni koje izdaje Ministarstvo, privatni koje nalaže obiteljska situacija i/ili usluge stanarima. Država zahtjeva ažurnost i rezultate, stoga Carl mora biti stalno upoznat s državnim dekretima koji nam se pojavljuju s desne strane ekrana. Isprva ti dekreti idu s klasičnim opresivnim sadržajima poput „zabranjena djela tog i tog autora jer propagira slobodu mišljenja“, ali s vremenom postaju sve konkretniji i privatniji (zabrana nošenja jeansica i/ili zabrana slušanja glazbe 80tih). Kopanje po privatnim stvarima stanara otkrivaju nam detalje njihovih života koje unosimo u segment profilacije, i ukoliko slučajno naiđemo na jednu od stvari zabranjenih dekretima na Carlu je da pribavi taj dokaz i odluči shodno situaciji hoće li ga prijaviti ili ne. Da takvi procesi ne budu sasvim čisti, oblaci moralnih dvojbi odigravaju svoju ulogu i konstatno ćemo koristiti različite metode i alate kako bi obavljali zadatke….ponekad legalno, ponekad ne baš legalno. Primjerice, jedan od stanara bio je jako neugodan prema Carlovoj obitelji te se, nakon još jednog incidenta sa susjednim stanarom, Carl morao obračunati s njime. Iako nasilnik nije izvodio ništa što bi izazivalo državne interese, odlučio sam se s njim pozabaviti osobno. Tako nije bio problem podmetnuti mu whiskey (u tom tretnuku zabranjen dekretom) i prijaviti ga policiji. Takve situacije mogu biti i obrnute, pa moramo pažljivo birati s kime poslujemo u zgradi i s kime „kumujemo“ kako nam se ne bi odbilo o glavu i naškodilo Steinovima.

Zabranjeno slušanje glazbe iz 80tih…Znači moram se riješiti svih albuma Denis & Denis…

Cijela mreža održavanja odnosa i načina na koji ćemo rukovoditi stvarima u Beholderu je izvedena odlično. Ritam i konstantno donošenje odluka održava imerziju kroz cijelu igru, i ujedno nudi ogromnu replay vrijednost. Direkcija kojom nas Beholder vodi kroz moralne implikacije dovoljan je gimmickda ova igra bude preporuka svakome. Intrigantna prezentacija  i simulacija opresivnog režima na društvo koje je primorano snalaziti se s ponuđenim sredstvima. Tmurna atmosfera kojom odiše zgrada i nimalo lagan posao našeg Carla ipak imaju pozitivne ishode za koje se vrijedi izboriti kroz pametan menadžement i smiono manipuliranje. Ali budite spremni na posljedice vlastitih odluka koje bi mogle voditi prema ponovnom učitavanju sejvanih pozicija.