Filmskoj franšizi Rocky nikako nije stran svijet video-igara. Od osamdesetih se uživa u Rocky filmovima, pa tako i oni nisu izbjegli neizbježan trend igraćih adaptacija svakog filma koji uspijeva izboriti pozamašnu zaradu. Nakon skoro 11 godina od zadnje Rocky igre, 2018. godine je izašla boksačka VR arkada Creed Rise to Glory, bazirana na novim nastavcima filmskog serijala sa Adonis Creedom u glavnoj ulozi. Rise to Glory primio je puno pozitivnih reakcija, kako od kritike tako i od samih igrača/ica, a Big Rumble Boxing:Creed Champions pokušati će kapitalizirati na tom uspjehu i donijeti još jedan zabavan proizvod. Ovoga puta se ne radi o VR-u, i čini se kao puno ambiciozniji projekt, u igri se pojavljuju svi važniji i nevažniji boksači iz kompletnoga filmskog serijala, zajedno sa nekim novim likovima i nekim novim idejama developera. No, je li to dovoljno da Rocky i Creed ostanu relevantni u gaming svijetu?

Survios je developerska ekipa koja se prvenstveno bavi VR igrama i sadržajima, pa jest u ovom slučaju zaslužila skepticizam kod nekih. No, arkadni pristup boksu svakako lišava mnogih prepreka svaku developersku ekipu, dobiva se prostor za maštu, živopisne likove, manje realne poteze, a i određenu lakoću igranja koja bi se trebala svidjeti i svim casual igračima/icama koji su prvenstveno fanovi Rocky filmova i žele izvući neki feeling filmske franšize iz cijelog iskustva. Tako i počinje Creed Champions. U roster ponudi na početku dobivate mnoge nepoznate likove i neke izmišljene isključivo za igru, ali unutar njih se nude i Rocky i Creed. Veliki broj poznatih lica, od Apolla do Ivana Drage skriva se iza zaključanih silueta, a njih osvajate u jednom od najstarijih načina u fighting igrama, a to je prelaskom arcade modea. Ovakva ”Tekken 3 romantika” svakako je dobrodošao aspekt koji daje dodatnu motivaciju da se odigra Arcade mode sa i nepoznatim i manje zanimljivim likovima, i svakako daje neki smisao tome. Iako ono što se događa u Arcade modeu često nema baš smisla.

Arcade mode donosi 5 do 7 mečeva sa likom kojeg ste izabrali, a svaka borba je isprepletena sa određenom pričom koju pratite kroz stripovske ilustracije, pisani dijalog, samo povremene razgovore s nekim čudnim zvukom ili frazom koji izlazi u audio obliku. Ni Rocky pa ni Creed, ne prolaze baš priču iz filmova koliko se zapravo dodaju još neke bespotrebne dionice, jalovo pisanje i objašnjavanje motivacija za borbu koje često vidimo i u drugim igrama u žanru, ne donosi ništa na kraju iole kvalitetno. Između mečeva, i to kod nekih likova, imamo manje dionice treninga, iliti ga montaže par načina treniranja u obliku mini igara, kao što je trčanje na traci (gdje morate stiskati L2 i R2) ili šaketanje mesa (gdje morate pratiti botune koji vam se pojavljuju i pravovremeno ih udarati). Simpatične i kratke mini-igre, pogotovo kad (u slučaju Rockya) to radite uz legendarni Eye of the Tiger nanesu kratki smiješak na lice, no cijela svrha tih vježbi nije ništa više od toga. Vaš lik se ne poboljšava niti dobiva nove poteze. Lijepi detalj, ali na kraju ostaje nejasan u cijelom iskustvu igranja arcade modea koji, doduše, izvan otkrivanja tih novih likova, ne nudi puno.

A skupljanje likova bi svakako bila sjajna motivacija da imate s kime igrati kasnije s njima. Naime, izuzev navedenog single play modea, igra ima samo još versus mode za lokalni multiplayer, dok ne postoji nikakav oblik online igranja. Za ovakvu igru, bez obzira na skromniji budžet (koji se vidi i kod grafike i kod sučelja i nekih detalja) čini se kao neoprostiva zamjerka i nešto što će izuzetno skratiti trajanje igre i njenu primamljivost. Također, nije baš jasno zašto nove likove možemo dobiti i u versus modeu kada ga igramo sami i biramo svoje bitke i težinu. Lijepa opcija, no malo ipak lišava važnosti i potrebe da se prolazi arcade mode i upoznaju neki od dosad nepoznatih likova.

Što se tiče same mehanike borbe, onaj je čak ponekad i prekrasna u svojoj jednostavnosti. Nema tu pretjeranih komplikacija, kako arkadi jednoj i pristaje. Imamo svega dva gumba za udarce, najvažniji je kocka, te trokut za jači udarac. Postoji još mogućnost hvatanja protivnika te specijalni udarac sa L1 koji možete aktivirati kada vam se napuni power bar. Ti specijalni potezi nam se prodaju kao ”različiti” i “posebni za svakog lika”, no svode se na isto, a i nisu baš nešto posebno za gledanje niti izgledaju impresivno. Izmicanje, blokiranje, i čekanje power bara kojeg dobivate zahvaljujući vašoj agresivnosti važni su elementi svake borbe, bilo u arcade ili versus modeu, i postoji krivulja učenja i izazovniji protivnici koji vas tjeraju da razmislite o tome kada ćete i što napraviti. Pogotovo na hard difficulty postavkama, igra vas natjera da razmislite o tome kada se izmicati i koji udarac upotrijebiti pri izmicanju, koliko dugo blokirati, kada izbjegavati sukob i slično, ali to će vas ipak ponajviše natjerati drugi igrači/ice s kojima ćete igrati igru. Bilo bi super da ima opcija online igranja, pa da se tako ”brusite”, no igra to nema. Igra, kada se sve zbroji, ima dosta jednostavne comboe, kao i jednostavne kontrole, nakon nekog vremena više daju dojam da igramo neku mini-igru, nego nešto što bi vas trebalo okupirati na duže staze. Raznolikost likova ipak ne znači i raznolikost načina igranja. Neki jesu viši, neki nabildaniji, ali se praktički razlikuju samo po specijalnom potezu, iako oni svi potroše jednaku količinu health bara protivniku, a comboi su poprilično isti. Svaka bitka, postaje brzo jasno, jednako završava i jednake ciljeve pred vas postavlja. Boksač ima health bar koji, kada ga protivnik iznapada dovoljno, pada i kreće odbrojavanje. To se ponavlja tri puta, dok je četvrto rušenje knockout. Naravno, sa svakim rušenje i vama i protivniku je teže stiskati ”x” da se dignete, no poanta je skoro svaki put ista. Ili tri ili maksimalno četiri rušenja, i pobjeđujete.  Igranje jest zabavno, no da je moglo biti zabavnije s obzirom da se izabrao arkadni pristup, i da je pobjeda u mečevima mogla biti još nekako koncipirana, svakako je bilo moguće.

Neiskorištenog potencijala ima na pretek, no jasno je da je budžet otišao na licencu, glazbu i trud da grafički bar bude solidno ostvarenje, iako zapravo igra izgleda ne donosi ništa zamamno na tom području, dapače. Nije da sa vapajem o više sadržaja tražim mikrotransakcije, ni velike online evente, ovakav pristup je na jedan način simpatičan i podsjeća na neke nevinije dane kada su se dodatni likovi osvajali vlastitim trudom/grindanjem, no neki dodatan sadržaj i malo još ”igranja” sa arkadnim stilom svakako bi produljilo igru.

Izuzev apsurdnih momenata u priči i novih likova među kojima ima nekih maštovitijih, ali i nekih suludih dizajnerskih izbora, Creed Champions odiše Rocky atmosferom u pojedinim trenucima. Iako se ponekad čini kao sasvim neki drugi arkadni boks, mini-igre, glazba iz novih i starih filmova, te poznati nam likovi (ne samo boksači, nego čak i neki u priči koji se pojavljuju, a dio su filmova) čine ovo Rocky/Creed igrom koju bi fanovi trebali probati. Nedostatak online igranja, plošni gameplay i kratkoća, kao i praktički nikakva veća razlika među boksačima i njihovih poteza, ne opravdava visoku cijenu, te je bolje svakako pričekati neke popuste u budućnosti. No, da je gušt se boksati uz Eye of the Tiger ili The Fire, i boksati sa svim tim likovima u raznim ringovima – jest. Makar trajalo kratko.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.