Ljudski um je nešto zaista posebno. Tesla, Einstein, Edison, Watt – zamislite samo što su nam sve ti genijalci podarili. Svjesni ste da nikada ne bismo uživali u mnogim stvarima da nije bilo njih i mnogih drugih genijalnih umova? Možete li i zamisliti život bez električne energije i svih ovih lijepih stvarčica koje život čine lakšim? Teško, zar ne?
Život modernog čovjeka jednostavno je nezamisliv bez svih ovih tehničkih kreacija, nastalih u mozgovima pojedinih ljudi. Između ostalog, da nije bilo njih, ne bismo danas gledali televiziju, ne bismo surfali internetom niti bismo igrali video igre. Samim time, ni ove recenzije ne bi bilo.

A što je sa životom futurističkog čovjeka? Kako bi tek on mogao živjeti bez ičega sličnoga? Kakva će tek tehnička dostignuća biti dostupna ljudima 22. stoljeća?
Još od sredine prošlog stoljeća mašta ljudi se rasplamsala pa smo u ovih zadnjih pedesetak godina svjedočili raznim SF filmovima i literarnim djelima u kojima su opisane vizije čovječanstva u budućnosti. Još od djetinjstva naviknuli smo se na robote, razna futuristička prijevozna sredstva i aparate koji se još nisu pojavili, ali čije pojavljivanje u budućnosti svakako nije nemoguće.
Razvoj tehnologije iz dana u dan sve više napreduje. Svakodnevno nastaju tisuće patenata, od kojih bi tek pojedini mogli predstavljati neku novu tehnološku revoluciju. Humanoidni roboti u budućnosti kao posluga, što da ne? Bi li razvitak umjetne inteligencije u budućnosti mogao otići toliko daleko, da strojevi postanu pametniji od svojih tvoraca? Ako je suditi po onome što nam igra Binary Domain donosi, ne piše nam se ništa dobro.

DOBRODOŠLI U BINARY DOMAIN

Kada je SEGA po prvi puta najavila third person shooter Binary Domain, moram priznati da sam bio pomalo skeptičan. U vrijeme kada je tržištem suvereno vladao Gears Of War serijal (koji je, usput rečeno, i dalje bez premca u svome žanru) te kada se pojavio sjajni Vanquish, ono što je SEGA prikazala u Binary Domainu jednostavno je izgledalo siromašno i blijedo naspram spomenutih hitova. Očekivao sam totalno prosječnu igru ni po čemu zanimljivu. Kako sam se samo prevario…
Dvije godine kasnije igra je napokon pred nama i moram priznati da me je zaista ugodno iznenadila.

Binary Domain je futuristički squad based shooter iz trećeg lica, a najlakše bismo ga mogli opisati kao mješavinu igara Gears Of War i Vanquish. A kada mislim na mješavinu ovih igara, ne mislim na neki loši čušpajz. Igra je od svojih očitih uzora preuzela samo dobre stvari, a čak je dodala i nekoliko posebnih i originalnih stvarčica, o kojima ćete saznati u nastavku teksta.

I, ROBOT

Za razliku od svih modernih igara, čija priča u većini slučajeva uključuje bliskoistočne teroriste ili neprijateljski nastrojene izvanzemaljce, Binary Domain nam donosi jednu svježu i intrigantnu viziju budućnosti, očito inspiriranu sjajnim SF filmovima poput Terminatora, Blade Runnera, A.I. ili I, Robota.

Naime, u ne baš tako dalekoj budućnosti, razvoj robotike otišao je veoma daleko. Stvoreni su roboti koji bi trebali pomagati ljudima u obavljanju velikog broja poslova. Nekoliko velikih korporacija su uspjele stvoriti monopol nad tržištem robotike. Dvije najutjecajnije tvrtke Bergen i Amada u početku vladaju tržištem koje je bazirano na prodaji robota koji se pretežno koriste kao fizički radnici i posluga. Vremenom roboti ulaze u gotovo sve sfere ljudskog života, uključujući i snage reda i mira. Kreirani roboti su iz generacije u generaciju bivali sve bolji i bolji.
Japanska tehnološka tvrtka Amada je sa svojim kreacijama otišla predaleko, što je rezultiralo kreiranjem iznimno naprednih strojeva, koji su počeli odlučivati sami za sebe. Nastaju humanoidni roboti koji poprimaju sve ljudske osobine, pa čak i osjećanja. Kao takvi, oni počinju da se infiltriraju među prave ljude, lagano preuzimajući kontrolu nad životom ljudi. Da stvar bude još kompliciranija, ti androidi, nazvani „Hollow Children“, počinju da žive životom ljudi, u većini slučajeva ni sami ne shvaćajući da su roboti. Ipak, jedan dio tih androida biva svjestan tko su i što su te odlučuje stati na kraj ljudskoj vladavini i preuzeti vlast nad ljudskom populacijom.

Kako bi se tim androidima stalo u kraj, formiran je tzv. Rust Crew – specijalna postrojba, zadužena za eliminaciju istih. Tu napokon preuzimate ulogu nad glavnim likom Danom Marshallom, koji sa svojim partnerom Boatengom kreće u Tokyo sa samo jednim zadatkom – infiltrirati se u Amadinu zgradu, privesti Amadu pravdi te zaustaviti proizvodnju androida prije nego što bude kasno za ljudsku populaciju.

Rust Crew & Co

Dakle, Rust Crew je elitna postrojba koju čine specijalci iz čitavog svijeta, pa ćemo tako kroz igru imati priliku upravljati pravom malom legijom stranaca. Glavna dva lika, Dan Marshall i „Big Bo“ Boateng su, naravno, Amerikanci (a što bi drugo bili?) i oni predstavljaju najzabavniji dio skupine.Ovom veselom dvojcu pridružit će se i britanski NATO duo Charlie i Rachel, koji su bez premca najdosadniji i najiritantniji dio postrojbe. Charlie je tipični britanski zapovjednik, čija će vam uštogljenost konstantno ići na živce, dok je Rachel preozbiljna i u potpunosti odskače od ostatka tima. Peti član je Kineskinja Faye, zadužena za stealth i borbu iz daljine. Pored ove standardne petorke, vašem timu će se u nekoliko navrata pridružiti i još nekoliko zanimljivih likova, od kojih je svakako najzanimljiviji i najzabavniji francuski član Rust Crewa Caine, robot proizveden od Amadinog konkurenta, Bergena.

Kroz igru ćete imati priliku sami odrediti koje ćete likove uvrstiti u svoj tim. Prije svake misije, moći ćete izabrati jednog ili dva člana tima. Bez obzira koje likove dodijelili svome timu, razlike u samom gameplayu nema. I to je jedna od zamjerki koje bih uputio na račun razvojnog tima, jer upravljanje likom koji je zadužen za tešku artiljeriju svakako bi trebalo drugačije utjecati na način igranja, nego na primjer, upravljanje likom čija je specijalnost stealth.

TERMINATORS OF WAR?

Kao što je već rečeno, Binary Domain je squad based shooter iz trećeg lica koji, pored posuđenih ideja iz pojedinih igara, u ovaj žanr hrabro pokuša uvesti i nešto novo. U suštini, igra je klasičan third person shooter u kojem je moguće koristiti zaklon u stilu nenadmašnih Gearsa. Naravno, moguće je pucati iz zaklona, prebacivati se iz jednog u drugi zaklon, kotrljati se i boriti se prsa u prsa. A kada smo već kod akcije, moram priznati da je pucanje jedan od najjačih aduta igre. Ponajviše zahvaljujući sjajnim neprijateljima, koje je moguće upucati na jako mnogo načina. Svi protivnici u igri su roboti, koje krasi visok stupanj uništivosti, te ih preciznim ciljanjem možemo likvidirati na zaista mnogo načina. A osjećaj pucanja na mehaničke protivnike, koji se pri tom raspadaju, jednostavno je sjajan. Neopisivo je zabavno pucati u pojedine dijelove robota i promatrati njihove reakcije, dok se raspadaju po kišom vaših metaka. Tu svakako treba spomenuti i odličnu umjetnu inteligenciju protivnika, koji će učiniti sve kako bi vam naudili. Na primjer, ukoliko robotu otkinete ruku u kojoj je držao oružje, on će se sagnuti i drugom rukom pokupiti oružje te nastaviti pucati po vama. Ukoliko mu otkinete noge, on će u stilu Terminatora puzati do vas, s ciljem da vas za glavu skrati. Svakako je najzanimljivije ukoliko robotu s nekoliko preciznih hitaca otkinete glavu – on će se obezglavljen nastaviti kretati i pucati i po drugim robotima. Ova zanimljiva tehnika uništavanja protivnika natjerat će vas na preciznije pucanje.

Za što efikasnije eliminacije protivnika, bit ćete nagrađeni određenim brojem kredita, koje ćete moći potrošiti na kupnju oružja, health packova i raznih drugih poboljšanja. Likove u igri moguće je opremiti i raznim augmentacijama kojima možemo pospješiti njihove sposobnosti, poput mogućnosti nošenja većeg broja health packova, izdržljivosti i slično. Pomoću kredita moguće je nadograđivati i oružja, kojeg u igri i nema mnogo, ali su zato odlično izbalansirana.

Najveća novina koju igra pokušava promovirati jeste glasovna komunikacija i odnos između likova zasnovan upravo na njoj. Naime, u igri je moguće putem mikrofona suborcima davati jednostavne naredbe kao što su cover me, fire, regroup, charge. Igra prepoznaje više od 70 riječi, ali ovaj interesantan koncept baš i ne funkcionira najbolje, jer igra često zna pobrkati riječi. Možda će neka zakrpa u budućnosti riješiti te probleme, ali za sada je pametnije igrati igru bez mikrofona. Iste naredbe možete davati i putem gamepada, što mnogo bolje funkcionira. Davanjem odgovarajućih naredbi, svojim postupcima za vrijeme borbe, kao i pri neobaveznoj međusobnoj konverzaciji, gradite povjerenje između suboraca. Na primjer, ukoliko se prema nekom od suboraca tijekom razgovora ponašate prijatno i prijateljski, u borbi ga izliječite ili mu dobacite municiju ili nadogradite neke njegove sposobnosti, on će i prema vama biti prijateljski nastrojen – podržavat će vas, liječiti vas i aktivnije pomagati u borbi. S druge strane, ukoliko se prema nekom od suboraca ne ophodite kako treba ili ga slučajno upucate, izgubit ćete njegovo povjerenje što će rezultirati njegovom neaktivnošću u borbi, a na liječenje možete jednostavno zaboraviti. I ovdje biste mogli naići na problem, jer zaista je teško sve suborce držati odlično raspoložene, jer nekom svojom reakcijom kod pojedinih suboraca ćete naići na odobravanje, dok će drugi smatrati da su vaši postupci loši. Kroz čitavu igru bit će potrebno balansirati između dobrog i lošeg, kako bi svoju ekipu držali na okupu. Iako dijalozi u igri znaju biti prilično zabavni i nenametljivi, moram priznati da isti imaju i svojih crnih momenata. Ponekad ćete biti svjedoci toliko loše napisanih dijaloga, koji izgledaju kao da su izašli iz nekog jako, jako lošeg niskobudžetnog filma.

Iako konverzacija između suboraca može imati neke svoje posljedice, ipak ne računajte na nešto ozbiljno kada je u pitanju priča igre. Tu i tamo naletjet ćete na sitne razlike pri ingame animacijama, ali ništa vrijedno spomena. Ipak ovo nije Mass Effect ili Dragon Age.

Igrajući single player kampanju potrošit ćete nekih desetak sati, ali ćete si pri tome sjajno zabaviti. Moram priznati da me je Binary Domain zaista pozitivno iznenadio kada je u pitanju single player kampanja i sa zadovoljstvom mogu reći da je slobodno možemo ubrojiti u jedno od boljih single player iskustava u posljednjih nekoliko godina.
Kampanja se najvećim dijelom sastoji od napucavanja sa desetinama robota, kao i od manjeg broja on-rail misija, koje nisu ništa manje zabavne od klasičnog napucavanja. Igrajući kampanju proći ćemo kroz veliki broj zanimljivih lokacija. Tako ćemo se naći u kanalizaciji i otpadu, u jurećem vlaku, kao i u samoj Amadinoj zgradi, koja je krcata robotima naoružanim do zuba. Tijekom igre većinom ćete se kretati u zatvorenim hodnicima, ali također pristojan dio igre odvija se i na otvorenim lokacijama, gdje ćemo se u većini slučajeva susresti sa nekim od bossova.

Bossovi u igri su jednom riječju sjajni. Svaki od njih dugo ća vam ostati u pamćenju, što zbog svoje masivosti i svojeg dizajna, što zbog svojih osobina zasnovanih na mnogim životinjama (gorila, pauk, jaguar, hobotnica). Svaki od bossova je priča za sebe. Na svakom od poglavlja naletjet ćete čak na nekoliko bossova, bilo onih manjih ili onih ogromnih.

Borbe sa istima su veoma napete i zanimljive i dosta puta će vas podsjetiti na neka starija vremena, kada je mnogo više značaja pridavano borbama sa bossovima. Tijekom svake borbe bit će potrebno pronaći slabu točku svakog od njih i iskoristiti je. Na primjer, u borbi sa ogromnim paukolikim bossom, potrebno je pronaći njegovu slabu točku, koja se nalazi na njegovom trbuhu. No kako je izrazito teško približiti mu se, stati ispod njega i pucati u određeno mjesto, morat ćemo primijeniti nešto drugačiji pristup. Biće potrebno pucati mu u noge i na taj način onesposobiti njegovo kretanje, te mu tek onda prići i dokrajčiti ga. Sličan taktički pristup bit će potreban u svim borbama sa bossovima, ako želimo izvući živu glavu. A ne moram ni govoriti da je osjećaj pri eliminaciji svake od ovih grdosija fenomenalan.

A ŠTO KAD ZAVRŠIMO SINGLE PLAYER KAMPANJU?

Kada nakon nekih desetak sati konačno završite svih šest poglavlja odlične single player kampanje i odgledate creditse (i još jednu zanimljivu animaciju, koja nagovještava mogućnost nastavka igre), zapitat ćete se što dalje. Multiplayer? Pa, možemo ga probati, ali nećemo naći ni na što posebno.

Mulitplayer se sastoji od klasičnih Deathmatch i Capture the Flag modova, kao i Invasion moda, koji je najsličniji Horde modu iz Gears Of Wara, a čiji je smisao odbiti napade protivnika koji dolaze u talasima. Invasion podržava igru do četiri igrača, ali jednostavno neće vam dugo vremena držati pažnju.

Zbog nekolicine tehničkih problema, vrlo brzo ćete odustati od multiplayera i vratiti se odličnoj single player kampanji. Vjerujte mi, bolje je još jednom odigrati kampanju nego gubiti vrijeme na multiplayer. Na kraju, naveo bih i još jednu veliku manu igre,a to je nedostatak co-op igranja kampanje.

RIJEČ-DVIJE O TEHNIKALIJAMA

Kompletna prezentacija igre odrađena je više nego solidno. Grafika u igri je prilično dobra, mada ne na nivou Gearsa ili Vanquisha. Likovi su veoma dobro modelirani i animirani. Na svakom koraku prepoznatljiv je stil razvojnog tima, koji je radio na igrama iz Yakuza serijala. Okolina je lijepo nacrtana a djelomično je i uništiva. Eksplozije izgledaju jako dobro, a od svih efekata posebno se ističu efekti dima, koji su stvarno impresivni. Zvuk u igri je za nijansu lošiji, ali i dalje je dobar. Zvuk oružja, koračanja u zatvorenim prostorima ili eksplozija je pristojno odrađen, a kroz igru vas prati elektronski soundtrack, koji u potpunosti odgovara settingu igre. Sve u svemu, audiovizualna prezentacija neće odbiti od igranja ni one koje su razmazili Gearsi i Vanquish.

BINARY DOMAIN – DA ILI NE?

Na ovo pitanje odmah ću odgovoriti potvrdno. Čak iako nije u rangu sa igrama iz samog vrha žanra, Binary Domain će vam svakako pružiti desetak i više sati zabave. Interesantna i intrigantna priča, solidna prezentacija i vrhunsko pucačko iskustvo glavni su razlozi za nabavku i igranje ove igre. I pored nekoliko ozbiljnijih problema i nedostataka, igra svakako zaslužuje da joj pružite šansu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog jedne od najboljih single player kampanje u posljednjih nekoliko godina.

Iako najnovije glasine govore da je SEGA u velikim problemima, čak i na rubu propasti, nadajmo se da će smoći snage i napraviti nastavak igre, koji bi uz ispravke mana iz ove igre, mogao ozbiljno konkurirati za sam vrh, kada su u pitanju third person shooteri.