Grasshopper Manufacture jedan je od rijetkih razvojnih timova od kojih uvijek možete očekivati nešto originalno. Dok većina developera, najčešće zbog ogromnih financijskih rizika, gotovo uvijek igra na sigurno, Suda 51 (Killer 7, No More Heroes) i njegov Grasshopper Manufacture svojim smjelim i krajnje neobičnim projektima ne prestaju oduševljavati gaming javnost. Najsvježiji su primjeri za to “velika” ostvarenja Shadows of the Damned i Lollipop Chainsaw te Killer is Dead, nova igra koja bi se u prodaji trebala naći tijekom ljeta. Svaka od spomenutih igara donijela je pregršt originalnih i sjajnih glavnih likova i “fora” kakve definitivno ne viđamo svaki dan  – lovac na demone Garcia Hotspur i njegov sidekick Johnson u krajnje otkačenom moru grindhouse apsurda nazvanom Shadows of the Damned, odnosno cheerleadersica Juliet i njezin “obezglavljeni” dečko Nick u Trash zombie slasheru Lollipop Chainsaw zaista su lijep primjer toga. No, pored ovih “velikih” igara, Grasshopper Manufacture se, u kooperaciji s mađarskim Digital Realityjem, dokazao i na polju “malih” igara, namijenjenih isključivo digitalnoj distribuciji. Njihov zajednički projekt, side scrolling pucačinu nazvanu Sine Mora, možemo smatrati “malom” samo iz razloga jer se nije pojavila u retail izdanju, međutim uzevši u obzir sve druge aspekte, slobodno možemo reći da se radi o jednom od najkvalitetnijih i najboljih “digitalnih” ostvarenja u zadnjih nekoliko godina.

A da spomenuti developerski duo, opijen sjajnim reakcijama upućenim na račun Sine More, “ne spava na lovorikama” pokazala je činjenica da su nam pripremili još jedan originalan i nadasve interesantan naslov – Black Knight Sword čiju vam recenziju donosimo s malim zakašnjenjem.

CRNI VITEZOVI, MAČEVI I BIZARNA PREDSTAVA

Black Knight Sword, nova bizarna kreacija iza koje stoji otkačeni Goichi Suda, predstavlja čudnovato fantazijsko ostvarenje koje bismo mogli okarakterizirati kao brutalnu old school platformsku predstavu s tmurnom minimalističkom pričom. Smrt i život poslije smrti te dobro i zlo, glavni su motivi igre čija se radnja odvija na mračnoj kazališnoj sceni. Koliko je bizarna ova igra bit će vam jasno čim pritisnete Start i započnete svoju avanturu.

Naime, priča ove igre započinje misterioznim samoubojstvom glavnog, do kraja igre neimenovanog lika, s kojim se niti jednog jedinog trenutka nećete moći poistovjetiti, a o kojem do kraja igre nećete saznati gotovo ništa. Tajanstveni lik nakon osobnog vješanja biva uskrsnut od strane duha mača i pretvoren u oklopljenog viteza kojeg duh mača, kao svoga agenta, šalje u avanturu s jednim jedinim zadatkom – da uništi zlu princezu i vrati mir i red u zlom okovanu zemlju. Vitez kreće u svoju avanturu i to je gotovo sve što ćete dobiti od priče ove igre – dakle krajnji minimalizam bez puno detalja.

SIDE SCROLLING DARK SOULS

Činjenica da se radi o retro old school akcijskom platformeru koji podsjeća na Castlevaniu, Ghost’n Goblins i mnoge druge slične naslove koje smo imali priliku zaigrati prije dvadesetak i kusur godina, mogla bi zavarati one koji od nje očekuju opuštenu zabavu koja je standardna za moderne igre slične tematike. Ako ovoj igri pristupite na taj način, mogli biste se prilično neugodno iznenaditi.

Iako svojom gameplay koncepcijom izgleda kao jednostavna razbibriga, Black Knight Sword je veoma izazovna i teška igra koju nije sramota zaigrati na Easy postavkama. Iako igra ima tri razine težine (Easy, Normal i Hard), slobodno odaberite najlakši nivo jer Normal je već namijenjen određenoj skupini mazohista, dok Hard nećemo ni spominjati. I dok su gore spomenute igre bile izazovne zbog samog svog koncepta i zahtjevnosti izvođenja, ovdje se radi o sasvim drugom faktoru, onom koji u najvećem slučaju i ubija samu igrivost – kontrolama.  Iako se radi o klasičnom sidescrolling akcijskom platformeru, u kojem svoj put kroz mračne i zanimljivo dizajnirane lokacije krčite masakrirajući protivničke horde, skakutajući okolo i rješavajući proste zagonetke, prilično neprecizne kontrole jednostavno ubijaju volju za igranjem. Glavni lik raspolaže klasičnim arsenalom pokreta (skok, dupli skok, udarac mačem i charged attack), međutim skakačke dionice su toliko traljavo napravljene da ćete se bezbroj puta, upravo zbog nepreciznih kontrola, vratiti na checkpoint jer ste promašili platformu na koju ste trebali skočiti. Drugu glavobolju prouzrokovat će bossovi. Dok su obični protivnici “piece of cake”, bossovi će vam često popiti sve živce na slamku. Ponovo ćemo kao razlog frustracije navesti kontrole, jer pored nepreciznih skokova, u ovoj igri nije moguće istovremeno kretati se i boriti. Kad još k tomu dodamo i mali broj života i prilično udaljene checkpointe (o kojima nešto više u nastavku), dolazimo do zaključka da će mnogi, oni manje strpljivi igrači koji baš i nemaju čelične živce, igru samo pokrenuti i nepovratno ugasiti.

Ukoliko ipak imate strpljenja, Black Knight Sword bi vam se, u neku ruku, mogao i svidjeti, možda najviše zbog svoje unikatne prezentacije koja uistinu podsjeća na krvavu kazališnu predstavu. Izuzev ekstremne bizarnosti, sve ostalo je manje-više klasično za ovakav tip igara – klasično skakutanje nadesno i borba s inferiornim protivnicima, brojni power-upovi, collectiblesi i razne nadogradnje (health, extra oklop i dodatni životi) su tu, a glavni lik nakon završetka svakog od pet prilično dugačkih levela, dobiva nove sposobnosti koje mu, budimo iskreni, uopće nisu potrebne.

S obzirom da igra ima samo manual save opciju, svoju poziciju u igri možete spremiti bilo kad, s tim da nastavljate od zadnjeg checkpointa nakon kojeg je pozicija sačuvana. Postoje dvije opcije oko nastavka igranja nakon sačuvane pozicije – prva opcija je učitavanje zadnjeg savea i nastavak igranja od zadnjeg checkpointa s predmetima koje ste imali kada ste snimili igru; druga opcija omogućava igranje od početka levela na kojem se nalazite, ali s maksimalnim brojem života. Ponekad je dobro razmisliti što učiniti prilikom snimanja jer biste mogli naići na određene probleme ukoliko poziciju sačuvate na pogrešnom mjestu. Ponekad je bolje započeti čitav level s maksimalnim brojem života nego “došlepati” se do samog kraja nivoa s minimumom energije koju ćete izgubiti u sukobu s ionako izazovnim bossom.

Sama igra traje oko 3 sata, a zgodan dodatak je i New Game + opcija koju će znati cijeniti oni uporniji igrači koji će možda, u inat frustrirajućoj težini, odlučiti odigrati igru i na višim nivoima težine. Tu su i Arcade i Challenge modovi koji zbog svoje težine i koncepcije baš i nisu pretjerano zanimljivi. Arcade mod je iznimno težak jer kombinira protivnike i levele iz kampanje i baca ih pred vas, a otežavajuća okolnost je što nakon gubitka života nema opcije Continue. Challenge mod donosi 25 kratkih levela, većinom time trial prirode što se nikako ne uklapa u koncepciju ove igre.

HOW BIZZARE

Bizarnost je ključna riječ za ovu igru. Kako drukčije opisati sve ono što je proizašlo iz suludih umova kreatora ove igre? Nešto slično ovome, vjerujte mi, definitivno niste vidjeli. Svaki aspekt Black Knight Sworda “nenormalan” je na neki svoj način, počevši od grotesknih protivnika i ostalih kreatura kakve niste viđali ni u krajnjim granicama bolesne mašte (veliki pilići koju rigaju vatru, odvratne glave s nogama, hibridi svinje i motocikla ili šestousto ogromno oko u ulozi trgovca itemima – samo su neki od primjera onoga na što ćete naići igrajući ovu igru), preko skupljanja healtha iz razbijenih mikrovalnih pećnica pa sve do kranjeg apsurda – bonus predmeta koje dobivate skupljajući mačke u staklenkama. Zaista me zanima što je ekipa konzumirala dok je pravila ovu igru… Mislim da sam dovoljno rekao – za ostalo se uvjerite sami.

DIGITALNI KAMISHIBAI

Znate li što je Kamishibai? Vjerujem da mnogi od vas nikad nisu čuli za ovaj oblik japanske umjetnosti. Bit ću iskren, sve do pojave ove igre ni ja nisam znao o čemu se radi, no sad kad sam zahvaljujući Googleu i Wikipediji “pokupio svu mudrost ovoga svijeta” red je da i cijenjenim čitateljima malo detaljnije objasnim o čemu se radi. Naime, Kamishibai ili bukvalno prevedeno “papirnata drama” je stari japanski način pripovijedanja koji je prvobitno korišten u japanskim budističkim hramovima. Još u XII. stoljeću, japanski su redovnici pri naraciji koristili slikovite svitke predstavljene na mini pozornici kako bi što vjernije dočarali ono o čemu govore (inicijalno se radilo o moralnim lekcijama koje su predstavljane mladim redovnicima). Kamishibai je početkom prošlog stoljeća stekao popularnost i van japanskog teritorija, no po prvi puta se pojavljuje i u jednoj video igri.

Specifična prezentacija ove igre njezina je najsvjetlija točka. Čitava je igra osmišljena kao predstava, a papirnato-kazališni motivi se protežu kroz cijelu igru. Svi likovi izgledaju kao marionete dok se kazališni set na simpatičan način mijenja prelaskom svakog levela (novi set, baš poput novog čina, zamijenjuje stari i igra se nastavlja). Dizajneri su se baš potrudili prilikom osmišljavanja kompletne scenografije. Sve zaista izgleda impresivno na neki svoj način, no kada već govorimo o vizualnom aspektu igru, uputio bih dizajnerima jednu malu zamjerku – naime, kompletan dizajn, koliko god bio sjajan, nekako je pretaman i ponekad je pojedine detalje (pa čak i samog glavnog lika) zbog toga teško uočiti. No i unatoč ovome, radi se o jednoj od vizualno najoriginalnijih igara koja se slobodno može smjestiti u isti koš s igrama kao što su Okami, Viewtiful Joe, Ico i mnogim drugim.

Zvučna strana igre ni malo ne kaska za vizualnom. Uz sjajan soundtrack slavnoga Akire Yamaoke (Silent Hill) koji u svakom momentu odgovara situaciji na ekranu, tu je i fantastična real time naracija zahvaljujući kojoj doznajemo određene (no minimalne) detalje o samoj priči igre. Također, veoma je simpatična i publika koju možete čuti tijekom igranja – prateći zbivanje na pozornici, publika će često zapljeskati ili negodovati što dodatno doprinosi osjećaju da zaista sudjelujete u kazališnoj predstavi.

Ono što ozbiljno narušava ovaj fantastični audiovizualni sklad, a tiče se prezentacije igre, svakako su kontrole o kojima smo već govorili. Da su kontrole kvalitetnije odrađene, igra bi sasvim sigurno bila pristupačnija većem profilu igrača – ovako će je zaigrati samo teški mazohisti. Sve u svemu, tehnička prezentacija igre je na veoma visokom nivou i upravo to je ono što je vadi iz mora prosječnosti i običnosti.

IGRA KOJA NIJE ZA SVAKOGA

Upravo tako – Black Knight Sword igra je koja se definitivno neće svidjeti svakome. To je i razumljivo iz više razloga – prvo, mnoge će odbiti njezina težina izazvana problematičnim kontrolama i neuravnoteženom težinom protivnika; drugo, jednostavnost i marginalnost gameplaya te određena doza turobne repetitivnosti mogla bi također predstavljati određenu prepreku određenoj skupini igrača koji su navikli na igranje šarenih skakutalica kakve svakodnevno srećemo na Xbox Liveu ili PlayStation Networku. Ipak, ukoliko možete zanemariti sve gore navedeno, mogli biste se lijepo zabaviti igrajući ovu igru koja će mnoge podsjetiti kako su igre nekad izgledale, koliko su bile teške i kolika je bila muka završiti ih s nekoliko žetona. Ono čime ova igra plijeni pozornost defintivno je njezina stylish prezentacija koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Upravo zbog te jedinstvene prezentacije, mnogi će se odlučiti nabaviti ovu igru kako bi odali poštovanje za trud dizajnerske ekipe. Ukoliko i vi spadate u skupinu onih koji znaju cijeniti nešto novo i originalno, isprobajte Black Knight Sword – možda vam se svidi.

Zahvaljujemo se Grasshopper Manufactureu na ustupljenoj igri.