Kada se pojavio 2003. godine, originalni The Black Mirror bio je definitivno posebna pojava u avanturističkom žanru. Jašući na europskom novom valu p&c avantura, koji je započeo još The Longest Journey, češki Future Games je uspio stvoriti izrazito atmosferično ostvarenje, čiji je specifični miks psihološkog trilera i gotičkog horora itekako našao plodno tlo u avanturističkoj mehanici, te unatoč scenarističkim rupama i sumnjivim zagonetkama, ostalo upamćeno kao jedna od najzapaženijih avantura vjerojatno najmračnijeg perioda u povijesti žanra. The Black Mirror je zapravo bio pokušaj Future Gamesa da napravi vlastitu ergelu avantura po uzoru na Sierra Quest brend, s obzirom da je na matičnom češkom bila nazvana Posel smrti (Glasnik smrti), baš kao i njihovo prethodno ostvarenje Posel bohů (Glasnik bogova, koji će kasnije doživjeti mnogo poznatiji rimejk pod naslovom Nibiru). No putevi Future Gamesa su ipak otišli u nekom drugom pravcu, mada i dalje izrazito avanturistički usmjerenom, koji će ih na kraju odvesti do bankrota. Black Mirror serijal pada u ruke njemačkog izdavača dtp entertainment, koji je jedan od glavnih odgovornih za njemačku dominaciju žanrom sredinom 2000-tih. Oni angažiraju njihov studio  Cranberry Production, koji je u avanturističkim krugovima najpoznatiji do tada bio po povijesnom trileru Mata Hari, nastalom u suradnji sa Halom Barwoodom i Noah Falsteinom, autorima kultnih Indiana Jones p&c klasika. Cranberry će postati odgovoran za nastavke Black Mirror 2 i 3, koji su donijeli dotjeranije tehničko izvođenje, ali gotovo u potpunosti izgubili šarm i specifičnu atmosferu originala.

Atmosferičnost određenih lokacija priziva kultni status koji serijal ima u određenim krugovima

Ubrzo nakon izdavanja trećeg djela Black Mirrora, dtp entertainment i Cranberry Production će uspjeti još završiti solidni Lost Chronicles of Zerzura, prije nego će nepovratno otići u bankrot. Tadašnji malo poznati švedski izdavač Nordic, a današnji poznatiji THQ Nordic, nanjušio je dobru priliku i u svom stilu napravio akviziciju relativno nepoznatog serijala srednjostrujaškom bitisanju. S planom da ga približi široj publici angažiraju hamburški King Art Games, koji je do sada bio najpoznatiji po p&c serijalu The Book of Unwritten Tales. King Art nije novo ime što se tiče Black Mirror serijala, s obzirom na to da su bila obilata ispomoć Cranberryju na realizaciji drugog, boljeg djela njemačke interpretacije prokletstva porodice Gordon. No, kako je vidjeti iz priloženog tko se previše zadrži blizu Crnog ogledala ne prolazi baš najbolje, a nadajmo se da će nadolazeći King Artov RTS Iron Harvest biti mnogo uspješniji nego što je ovaj soft reboot kultnog serijala.

Black Mirror je jedna od onih videoigara koja ne zna što će sa sobom. Htjela bi biti malo moderna narativna avantura popunjena QTE sekvencama, a onda bi htjela biti malo klasični p&c. Ta nejasnost u identitetu često zna dati zanimljivije rezultate, no ne i u ovom slučaju. Prije svega, stječe se zapravo dojam da unatoč popriličnom avanturističkom iskustvu King Art nije znao što da radi s ovom revizijom Black Mirrora. Zamišljen kao reboot koji bi htio biti malo i prequel i rimejk, Black Mirror se često čini pogubljen između omaža originalu i modernih tendencija koje želi predstaviti.

Jedna od prilika gdje možete odrediti ton daljeg razgovora

Priča nas smješta u 1926. godinu negdje na marginama Škotske. Nakon misteriozne smrti svog oca, David Gordon se vraća iz Indije, kako bi razriješio sve dileme koje ima vezane za porijeklo i porodicu iz koje potiče, te otkrio misterij očeve smrti nastale pod čudnim okolnostima koje su završile suicidom blizu imanja gdje je smještena porodično stanište Gordonovih i ozloglašena Black Mirror vila. Ukoliko vas ovaj uvod neodoljivo podsjeća na priču Samuela Gordona, niste daleko od istine, obzirom da su autori očigledno pokušali serijal vratiti u okvire turobne atmosfere gotičke vile originala, koja je sve više razvodnjavana širenjem lokacija u nastavcima. Ono što nisu ipak uspjeli je postići tu specifičnu atmosferu tihe jeze i otuđenosti koje su krasile izvorište ovog serijala.

Prva stvar koju ćete vjerojatno primjetiti u igrivom djelu Black Mirrora je da ovo više nije klasična p&c avantura. Kontrolno suočenje pokušava emulirati Telltaleov hibridni princip direktnog kretanja, s mogućnosti klikanja mišem na interaktivne tačke. Moguće je u potpunosti slijediti gamepad mod i točke aktivirati preko tipki, s izuzetkom određenih QTE sekvenci. U svakom slučaju, ukoliko imate X360 gamepad, na kojem mogu sa sigurnošću reći da igra funkcionira, s obzirom da drugi gamepadi nisu bili te sreće, igrajte ga svakako tako, koliko god ovo možda čudno zvučalo za prekaljene pratitelje serijala. Ipak čak i uz asistenciju gamepada kontrolni problemi Black Mirrora ne mogu nestati.

Mnoštvo detalja u okolini nažalost umanjuje njihova generičnost

Zamišljen, primarno, kao avantura iz trećeg lica, čiji su ipak glavni elementi istraživanje i zagonetke, Black Mirror nailazi na gomilu dječjih problema u svojoj tehničkoj realizaciji. Black Mirror mehanički izgleda kao da je još uvijek zapeo tamo negdje u 2005-06, u nekoj 2.5D izvedbi, koja je tada bila popularna posebno u europskim avanturama, s tim izuzetkom, što je pokupio gotovo sve najgore odlike tih često solidnih uradaka, i tome dodao vrlo nespretne 3D elemente. Prvi, i možda najiritantniji problem je što u svaku interaktivnu točku koju nađete morate često, doslovno nabosti lika. Naime, interaktivne točke se aktiviraju tako što im morate prići; prilično standardne procedura za sve avanturnofilne naslove reklo bi se. Problemi nastaju zbog toga što okidač često ima vrlo malu površinu gdje se aktivira, pa lika morate namjestiti točno na točku s koje možete vršiti interakciju. Da stvar bude još gora, jednom kada i nađete famoznu točku aktivacije, lik se često neprirodno pomjeri na drugu točku kako bi započeo svoje animacijsko izvršavanje. Dodajte i tome, užasno riješenu rotaciju predmeta u inventaru, koja je potrebna za rješavanje zagonetki, kao i vrlo kabastu interakciju sa njihovim individualnim točkama interakcije i dobivate jednu iritantnu postavku koja nepotrebno narušava najvažniju stvar Black Mirror igara, a to je ušuškana jeza gotičke misterije.

Unatoč mnogim problemima, upravo ta specifična atmosfera Black Mirrora je uspješno ostvarena u prva dva poglavlja. Istraživanje vile koja je zapravo veća nego što izgleda na prvi pogled intrigira jednom unikatnim miksom luksuza i oronulosti, prizivajući Edgara Allana Poea dok tumarate slabo osvijetljenim zlokobnim hodnicima i sobama. Ovo usamljeničko, atmosferično istraživanje je upravo bila fokalna točka serijala, koja u osnovi govori imate li ili nemate uspjelu Black Mirror igru. Nažalost, sama istraživačka bit se potpuno raspada jednom kada pređete u treće poglavlje jer na svoja pleća dobivate doktoricu Faber, psihologinju koja će vam služiti za osvjetljenje i guranje kroz razne otvore. Ako su autori htjeli na morbidan način istraživati Davidovu podsvjesnu seksualnost, onda ideja da dosadnu doktoricu trpimo dok , često iza leđa, osvjetljava jedva vidljive skrivene kutke, je užasna egzekucija dotične, posebno jer se i sama često izgubi u mraku, a katastrofalna kamera ionako dovoljno otežava kretanje. Samim time što ove rečenice dobivaju dovoljno erotskog potencijala, možda pak govori o tome da su svoju nakanu donekle i ostvarili.

Zlokobna atmosfera na samom početku igre je i više nego uspjela

No, doktorica Faber je zapravo ekstreman primjer svih ostalih likova, jer su u prva dva poglavlja i svi ostali činili zanimljivim, da bi se do kraja pretvorili u loše napisane karikature nekog prosječnog gotik pulp ostvarenja koje se eventualno izdiže zanimljivom upotrebom povijesti i mitologije same Škotske. Jednostavno, lagano urušavanje Black Mirror postavke na planu narativnog dizajna polako, ali sigurno se odigrava do samog kraja, a atmosfera polako kopni u moru tehničkih problema i iritacije koju naša vjerna suputnica proizvodi. Pokušaj da se priča osvježi kroz interaktivne dijaloge također ne uspijeva, ponajviše zahvaljujući insistiraju na sinematičnom pristupu koji naglašava loše fascijalne animacije, a i onih par izbora koji se nude, obično nemaju nikakve značajne posljedice, k tome su često nezgrapno prevedeni. Dodajte tome i ultra-linearno pripovijedanje, koje često rezultira otkrivanjem bitnih informacija, prije nego li je sama priča to prepoznala. Ipak, Black Mirror ima i nešto kvalitativnih momenata koji ga održavaju na površini.

Zagonetke su jedno područje gdje je Black Mirror ostvario sasvim solidne rezultate. Da nije loših kontrola, posebno unutar centralne zagonetke, vezane za višenamjenski ključ, moglo bi se reći da je u ovoj četvrtoj inkarnaciji, Black Mirror možda ponajbolje pogodio omjer između težine, integracije i zanimljivosti, kada je riječ o zagonetkama koje prezentira. Dobar omjer između logičkih zagonetki, istraživanja i inventarskih problema, eventualno, narušava jedino nepotrebno pojednostavljeno kombiniranje predmeta unutar inventara, koje je više zbunjujuće nego li pristupačno, s obzirom da je potrebno pogledati u točku nekog predmeta kojem je potrebno spajanje. Također, vrijedi napomenuti i više rješenja za pojedine zagonetke, što im daje dodatnu vjerodostojnost. Nažalost ugodan protok zagonetki često prekidaju užasne akcijske sekvence, koje vas mogu dovesti i do arkadnog Game Over izvještaja. Čini se da je King Art svim silama pokušao dinamizirati klasičnu Black Mirror postavku, bilo s pratiteljicom na leđima ili ovim akcijskim sekvencama koje kombiniraju sve najgore aspekte koje ste do tada iskusili: vremenski tempirano aktiviranje, postavljanje lika na točnu točki kroz nespretne kontrole i kameru koja neuspješno pokušava kombinirati statični 2D prikaz i dinamizaciju 3D okruženja.

Postoje dvije stvari koje Black Mirror radi, a koje uistinu unose osvježenje i van konteksta samog serijala. Prva se tiče istraživanja iz prvog lica, koje, iako možda konfuzno na prvi pogled s obzirom na naviknutost na statične prikaze, evoluira istraživački potencijal time što vam omogućava upravljanje unutar kadra na sve strane u potrazi za interaktivnim točkama. Druga se tiče odlične ideje da dokumente koje pronalazite ozvuče karakterima koji su ih napisali ili recitirali nekom prilikom, unatoč tome što je glasovna gluma vrlo raznolike kvalitete, bilo u engleskoj ili njemačkoj izvedbi, ovaj detalj zasigurno efektno utiče na izgradnju same atmosfere.

Nekoliko efektnih nadrealističkih prizora uništeno akcijskim sekvencama

Što se tiče tehničkih detalja, baš kao i pomenute glumačke izvedbe, razbacana je na sve strane. Black Mirror je teški konzolaški port koji ne nudi nikakve grafičke opcije, pa čak niti prikaz kontrola za tipkovnicu i miš. Autori su izgleda se trudili stvoriti artificijelnu zahtjevnost kako bi valjda doprli do mainstream publike, no ona je zapravo navučena jer ste jednostavno prisiljeni igrati na high detaljima. Ostaje doduše za utjehu da PC verzija izgleda mnogo bolje od one konzolaške, no pitanje je opet kako ćete otrpjeti neprestana učitavanja, posebno ako se ne igrate sa SSD-om.

Koliko je Black Mirror zbrzan i prisiljen na tržište, možda najbolje govori kvaliteta tekstura, koja od početnog suvremenog kvaliteta završava u onoj iz PS2 ere. Ipak tu postoji i nekoliko izuzetaka poput fantastično dizajnirane vanjske okoline Black Mirror imanja. Također, vrijedi istaknuti poprilično dobro dinamično osvjetljenje, kao i pristojne efekte refleksije. No, ono što je nedopustivo, možda i više nego li često tragično loše animacije, je reciklaža tekstura unutar same Black Mirror vile, čija je prerendirana unikatnost u prošlim dijelovima bila svakako jedan od najblistavijih momenata. Što se tiče ozvučenja, sam dizajn zvuka je i više nego pristojno postavljen, a često i jedini audio znak, s obzirom na to da ćete odlične kinematografske muzičke kompozicije rijetko čuti.

King Artovci su sa stanovišta atmosfere i narativnog ritma možda jedino pogodili sa odlukom da glavni lik može unutar kuće samo hodati, dok se na trčanje tek odlučuje na vanjskim lokacijama. Na svim ostalim frontovima Black Mirror je jedna pogubljena, rastrgana videoigra koja je negdje u toku razvoja zaboravila što hoće i gdje ide. Ukoliko ste u očajničkoj potrebi za gotičkim fiksom, Black Mirror će biti prava stvar za vas, dok za sve ostale, koji su tražili još jednu kvalitetnu avanturu ove godine, Black Mirror ostaje blago razočarenje, možda ne na razini nekoga tko je čekao 14 godina na legitimnog nasljednika, ipak, neke stvari se ne mogu naslijediti, proširiti niti ponovo osjetiti.