Chtulhu mitos američkog pisca H.P. Lovecrafta tijekom posljednjih nekoliko desetljeća uronio je u gotovo svaku poru moderne pop kulture, a njegove kratke priče stekle su ogromnu vojsku obožavatelja te su često uzimane kao reference u brojnim filmovima i drugim književnim djelima, međutim, ma koliko za to bile pogodne, u domeni video igara vrlo rijetko su korištene. Uz Call of Cthulhu: Dark Corners of the Earth, koji je početkom ovog  stoljeća prvo izašao na originalnom Xboxu (a potom nešto kasnije i PC-u) te nekoliko Lovecraftovskih referenci u nekolicini drugih igara (Eldritch, Necronomicon..), to je sve što smo dosad dobili, a da je imalo neke veze s Lovecraftom i njegovim djelom. Stoga smo prije nekoliko godina (točnije početkom 2014. godine) bili veoma ugodno iznenađeni kada je Focus Home Interactive najavio potpuno novu Call of Cthulhu igru, koja bi zapravo trebala biti adaptacija istoimenog „pen & paper“ RPG-a iz 1981. godine.  Na igri je inicijalno radio ukrajinski Frogwares,  međutim kako o njoj tijekom iduće dvije godine nismo doznali gotovo ništa te kako se  Forgwares “prešaltao” na razvoj druge igre inspirirane Lovecraftovim djelom (The Sinking Sity), mnogi su pomislili kako je Focus Home Interactive odustao od nje, no spas i nova nada stigli su početkom 2016. godine, kada je razvoj igre preuzeo francuski Cyanide koji je stvari uspio poprilično posložiti i privesti kraju razvoj igre, ali kako to obično biva, razvojni pakao kroz koji je igra prošla tijekom proteklih nekoliko godina ipak je uzela svoj danak, a ona dobra stara tvrdnja da igra koja je predugo u razvoju rijetko kad ispadne dobra, nažalost, još jednom se pokazala točnom.

Chtulhu i nova definicija ludila

Call of Cthulhu je detektivski horror RPG koji nam donosi mračnu priču smještenu u Boston i njegovu okolicu tijekom 1924. godine, u kojoj ćemo u ulozi privatnog istražitelja Edwarda Piercea, veterana Prvog Svjetskog Rata koji pati od PTSP-a, morati istražiti slučaj misteriozne smrti Sarah Hawkins i njene obitelji. Sama igra počinje Edwardovim uvrnutim snom iz kojeg ga budi neočekivani posjet bogatog industrijalca Stephena Webstera, koji ga želi angažirati da otkrije što se zapravo dogodilo s njegovom kćerkom, slikaricom Sarah Hawkins i njezinom obitelji, koji su tragično nastradali u požaru na obližnjem otoku Darkwater. Boreći se s egzistencijalnom krizom i nedostatkom slučajeva koji bi ga održali aktivnim u detektivskom birou pod kojim operira, Edward prihvaća slučaj i odlazi do maglom obavijenog otoka Darkwatera, gdje već po dolasku shvaća da ništa nije onako kako se čini – žitelji ovog malog otoka nešto kriju i poprilično su zatvoreni u sebe te ne vjeruju nikome, a osobito detektivu autsajderu, a da iza smrti Sarah i njene obitelji stoji nešto mnogo veće i zlokobnije, bit će sve jasnije kako se slučaj polako bude raspetljavao pred njegovim očima.

Kada vam dan počne jednom ovakvom gadarijom od noćne more, možete biti sigurni da kraj vašim problemima tek počinje

Zanimljiva i intrigantna priča te odlično napisani glavni lik zapravo predstavljaju jednu od najsnažnijih karika ovog ostvarenja koje, nažalost,  ne prolazi svoj ispit na nekim drugim ključnim segmentima. Gdje škripi, doznat ćemo u nastavku ovog teksta.

Već po dolasku na otok Darkwater, bit će vam jasno da tu nešto ne štima..

Dobre ideje, no…

Call of Cthulhu je istraživačka horror avantura iz prvog lica s jasno izraženim RPG elementima, koja se odvija u poluotvorenom svijetu kroz koji se slobodno krećemo od lokacije do lokacije, istražujući tajne Darkwatera i razgovarajući s brojnim NPC-jevima, upsut rješavajući uglavnom zanimljive zagonetke. Sama igra uglavnom ima sporiji tempo a sam fokus primarno je prebačen na stealth i mirne avanturističke elemente. Sistem dijaloga funkcionira kao u bilo kojoj avanturi, što znači da nam je ponuđeno nekoliko opcija, a na nama je da odlučimo kojim redoslijedom ćemo određena pitanja postavljati svojim sugovornicima, od čega vrlo često i ovisi konačni ishod našeg razgovora – hoćemo li nešto doznati ili ćemo možda nekim svojim stavom ili pitanjem iznervirati pojedinog sugovornika koji će se potom i zatvoriti,  sve je na nama.

Rekonstruiranje raznih situacija zna biti veoma zanimljivo

Cijeli avanturistički koncept dodatno je potpomognut s dva zanimljiva segmenta – RPG elementima od kojih ovisi  naše napredovanje kroz igru te posebnog Sanity sistema, koji je prvi put uveden još u ranije spomenutoj pen & paper igri iz 1981. godine. Naime, na raspolaganju nam je sedam različitih  sposobnosti od kojih ovisi naše napredovanje kroz igru – Eloquence, Investigation, Strength, Medic, Psihcology, Spot Hidden i Occultism. Svaku od navedenih, izuzev Medic i Occultism sposobnosti, razvijamo na uobičajeni način napredovanjem kroz igru i leveliranjem, dok preostale dvije „brusimo“ čitanjem odgovarajućih knjiga, interakcijom s određenim predmetima ili pronalaskom okultnih simbola.

Malo RPG-ijanja nikad nije škodilo, no pitanje je koliko je isto u ovoj igri i korisno?

Tu je i veoma zanimljivi svojevrsni detective mode sličan onome iz Batman  igara ili možda novijeg Detroit: Become Humana, na određeni način rekreiramo zločin kako bismo otkrili nove dokaze, a igra ima i nekoliko interesantnih mozgalica koje će vas zaokupirati. Kada k tome dodamo i posebni Sanity sistem koji zapravo predstavlja balans između rizika i nagrade (a koji funkcionira tako da što više istražujemo okultno, bivamo nagrađivani novim dijaloškim opcijama i saznanjima, ali istovremeno i raste Edwardovo ludilo), dolazimo do prvog zaključka da igra doista ima priličan broj noviteta koji je čine svježom, no sagledamo li malo bolje konačne ishode, dolazimo do drugog, relevantnijeg zaključka da sve te silne opcije i mogućnosti baš i nemaju neki konkretniji utjecaj na sam ishod. Štoviše, gotovo identičan ishod (iako igra ima više završetaka) očekuje nas ma kojim putem krenuli i ma koje sposobnosti koristili i razvijali tijekom igranja.

Ludilom do uspjeha!

Da su se developeri još barem malo potrudili i u cjelosti iskoristili potencijal svojih ideja, imali bismo hvale vrijedne sustave koji su mogli poslužiti kao uzor nekim budućim igrama, no ovako smo dobili samo kozmetičke elemente koji u konačnici i nisu previše korisni. Kada k tome dodamo i loše riješene akcijske sekvence (bijeg od čudovišta ili napucavanje), koje će nas više iznervirati nego uzbuditi (ma koliko stresno i napeto bilo biježanje i skrivanje od raznoraznih karakondžula), dolazimo do finalnog zaključka u kojem ćemo konstatirati da su se autori igre poprilično „pogubili“ prilikom razvoja te da očito nisu imali konkretnu ideju što zapravo žele s igrom. Potencijal je bio ogroman, no nažalost nije baš najbolje iskorišten. A isto se odnosi i na tehnički aspekt igre…

Dijaloški sistem je definiitvno jedan od najznačajnijih aspekata igre

Kad te vrijeme pregazi…

Definitivno jedna od najslabijih karika ove igre odnosi se na njenu prezentaciju koja je,  blago rečeno, na razini iznadprosječnih prošlogeneracijskih igara. Unatoč veoma dobrom artu i dizajnu, vizualni aspekt igre neće vas baš očarati. Štoviše, teško da se mogu sjetiti igre koju pokreće Unreal Engine 4 a da izgleda lošije od ove. Grafika u igri prilično je siromašna, baš kao i animacije, a modeli likova počinju vas iritirati već nakon prvih pola sata – sat igre, jer će vam se činiti da su svi isti, uz tek poneku varijaciju.

Ovo je jedan od reprezentativnijih screenova koji možda i ne demonstrira koliko su vizuali u igri zapravo zastarjeli..

.. no, zato ovaj to uspješno čini – da, u pitanju je igra iz 2018. čija je vizualna strana ostala negdje u 2009. ili 2010. godini…

Da s razvojem igre nešto doista nije išlo kako treba, najbolje govore i titlovi dijaloga, koji su u igru pušteni bez bilo kakve lekture, što je nadalje rezultiralo hrpetinom tipfelera na koje ćete naići tijekom razgovora s likovima. Jasno je da Call of Cthulhu nije igra s nekim ogromnim AAA budžetom, no greške poput tipfelera jednostavno pokazuju aljkavost i traljavost developera i za takvo što doista nemaju izliku. Situaciju s prezentacijom donekle izvlači zvučna komponenta s veoma dobro pogođenim atmosferičnim soundtrackom, no i unatoč istom, i dalje se ne mogu oteti dojmu da je barem prezentacijska strana igre mogla biti bolje riješena.

Dobar pokušaj, ali…

…ne i hit koji smo možda očekivali i potajno mu se nadali. Koliko god na momente djelovao atmosferično i zastrašujuće i koliko god neke od njegovih mehanika i ideja bile dobre, na svakom koraku jednostavno se vidi da je Call of Cthulhu na neki način vrijeme pregazilo – počevši od doista zastarjelih tehnikalija koje su pri tome i poprilično aljkavo riješene, pa sve do neiskorištenog potencijala nekolicine sjajnih ideja koje su donekle čak mogle biti i revolucionarne u žanru. Zbog silnih problema koji su prisutni kroz cijelu igru, a koji su primarno produkt predugačkog i nedeterminiranog razvoja, Call of Cthulhu jednostavno nije se uspio izdvojiti iz mora prosječnosti, što je ujedno i glavni razlog zašto ga većini čitatelja na kraju i neću preporučiti. S druge strane, ako ste horror junkie koji jednostavno mora zaigrati svaku igru iz žanra te ste pri tome  veliki fan Lovecraftovog djela, Call of Cthulhu bi vas barem nakratko mogao zaokupirati, no, ponavljam, ne očekujte previše i nećete se previše ni razočarati.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.