Francuske igre, kao i njihovi stripovi, svijet su sam za sebe koji kao da postoji u vlastitom malom balonu i rijetko da će što izvana utjecati na njihovu produkciju. Caravan SandWitch utoliko je u potpunosti francuska igra, ne samo svojim šarmantnim vizualnim stilom, već i tematikom koja se dotiče današnje ekološke situacije, zagađenja Zemlje i zraka, problema u svezi umjetne inteligencije pa čak i nedavnih društvenih problema što se tiču migranata – u igri „nomada“. Sve se to na uglavnom fantastičan način opisuje i predstavlja igračima pa ispada pitkije, a i tvori vlastitu povijest svijeta igre koji nije nužno zrcalo našega, iako bi to moglo postati.

Početak same igre ima onaj klasični zaplet a la Silent Hill 2 – Sauge, djevojka čiju ulogu preuzimamo, dobiva poruku od svoje nestale sestre, Garance, koja se smatra mrtvom, i odluči pratiti poruku do njihovog rodnog mjesta, planeta Cigalo, gdje će uz pomoć svoje obitelji i starih prijatelja prevrnuti cijeli planet naopačke kako bi pronašla svoju sestru, a sve ju to vrijeme neka tamna figura u pozadini promatra i pokušava spriječiti u naumu…

Cijela poanta igre, kako ističu njezini developeri, jeste „nadobudna post-apokalipsa“ i mislim da je to i savršena sintagma za opis njenog svijeta. Iako je očito da je cijeli planet slabo nastanjen te su flora i fauna jednako slabo dostupni otkad je planet prekinuo vezu s Consortiumom, konglomeratom koji je odgovaran za svu kupoprodaju na planetima, i stanovnici su odlučili sve sami raditi – mentalitet građana zarazno je optimističan, a njihova združenost i volja za pomaganjem cijeloj igri daje lagodnu atmosferu i osjećaj da će sve biti u redu unatoč najvećim nepogodama. Likovi su, k tome, raznoliki i zabavni, pogotovo jedna rasa žabolikih bića radi kojih ćete sve htjeti napraviti! Raznolikost se ukazuje i u obliku svih ljudskih rasa, kao i dobi te seksualnih orijentacija. Uistinu „planet za sve“, kako su developeri opisali, ali i primjer „globalnog sela“, termin je koji je pogotovo primjenjiv jer, unatoč tome što smo na planetu, veličina mape zapravo je bliža onoj grada Zagreba te se brzo može proći planetom uzduž i poprijeko, pogotovo radite li to vozilom (a stvarno nema razloga zašto ne biste).

Kad vam se svijet otvori, prva glavna misija će vam biti da onesposobite ometače signala razbacane po planetu koji sprječavaju da jasno vidite kartu. U početku će vam biti „otključano“ samo selo Estello u kojem većina stanovnika živi, i do kraja igre će vam se karta otkrivati kao dijelovi slagalice. Sve to malo previše podsjeća na Ubisoftove sad već zloglasne popratne misije o penjanju na radio-tornjeve, ali uvjeravam vas da je ovdje toga ipak manje i od veće je važnosti. Unatoč tome, repeticija misija koštat će vas strpljenja. Naravno, ne morate raditi sve što vam igra nudi – tu su tajmirane misije koje ćete moći napraviti do kraja određene glavne misije, ali ne morate, s time da će vas igra upozoriti prije odlaska na iduću glavnu misiju da su vam ostali nedovršeni. Međutim, ako ste kao ja i želite sve achievemente na Steamu – nema vam bijega. Sve se misije mogu sažeti otprilike ovako: „Treba mi pomoć dovesti ovo tamo…/ Kad si već ovdje, bi li mogla otići po ono nešto tamo i donijeti mi to natrag…/ Možeš li me odvesti tamo pa me dovesti natrag ovdje?“ Nije da je išta od toga dosadno, ali teško mi je prihvatiti da postoji cijeli ovaj svijet, svi ovi likovi i svaka je misija zapravo fetch quest. Razbiti monotoniju kojom mini-igrom ili možda dodati neke platformerske sekcije, mislim da bi malo obogatilo igru. Ovako jeste sve to jako relaxing, ali nema neke motivacije da obavljamo sve te popratne misije ako su sve jedno te isto.

Osim toga, imate zapravo potpunu slobodu istraživati cijeli planet od samog početka, iako nećete moći ući u puno lokacija jer će vam trebati specifična oprema koju polako otključavate tijekom igre. Isprva će se možda činiti obeshrabljujuće s obzirom na količinu lokacija i veličinu mape (barem dok ne otkrijete da nije zapravo toliko velika), ali čim se počnete snalaziti, otključavati nove lokacije i novu opremu, sve će ići nevjerojatno glatko. Osjećaj progresa odlično je pogođen i nikad nema osjećaja kao da igra stagnira, i nikad nećete zapeti jer vam je sve na putu. Sve ceste vode u Rim, donekle. Jeste da su ceste neravne i vaše će vozilo često zapinjati i njihati se na sve strane kao da ste u vodi a ne na zemlji, ali što je tu je. Barem ga ne možete uništiti i nema fall damage tako da ako vam se ne da hodati do dna tornja na koji ste se upravo popeli – bacite se dolje. Postoji mogućnost da vam se malo zavrti u glavi, ali svejedno je zabavno. Isto vrijedi i za auto. Vozite se preko mosta i shvatite da zapravo trebate biti ispod njega? Strovalite se – šanse su samo 10% da će vam se auto zaglaviti i da ćete se resetirati natrag u selu Estello.

Međutim, ovdje je ipak destinacija bitnija od puta, jer se najveći dio igre odvija u tornjevima, zgradama, podzemnim instalacijama i raznim gradilištima na koja ćete se odvesti. Često ćete morati ili ugasiti ometač signala ili pronaći arhive koje su tamo pohranjene ili narihtati antenu da dobro odašilje signal. Ta sekcija igre, iako i dalje jednostavna, ima dobru dozu parkoura i elementarnih zagonetki kako bi se razlikovale od ostatka. Na vozilo se kroz igru stavlja mnogo nadogradnji, poput sprave za hakiranje ili koloturnika kojim ćete se povlačiti na nedostupnija mjesta nakon što lansirate uže s auta. On je ključan prije nego što uđete u bilo koju građevinu. Provozajte krug oko nje, skenirajte sve što možete da vidite koji će vam biti plan ulaska i onda akcija!

Sve će to trajati nekih 7-8 sati i završit će na relativno dobru notu, ne samo zbog odličnog soundtracka, već i emotivne satisfakcije s obzirom na priču. Iako nije ništa revolucionarno, sve što ova igra želi napraviti, to radi vrlo dobro. Svijet koji predstavlja, likove koje prikazuje i temu s kojom se uhvatila u koštac radi dobre stvari i želi prenijeti dobre poruke na svoje igrače. Generalno bih je preporučio svima kojima treba udah svježeg digitalnog zraka. Nema adrenalinskih udaraca i napete priče, ali ono… „Caravan SandWitch and chill?“ Može.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.