Dok ostatak redakcije skače na svaki mail iz smjera Ubisofta, nervozno očekujući Watch Dogs, neki od nas (zapravo samo ja) su se nadali da će u razočaranju proslijediti ključ za Child of Light nekom od recenzenata sa manje napisanog teksta u prstima. Otkad su nam se prvi put oči srele, bila je to ljubav na prvi pogled. Prolebdjela je ekranom sa svojim zanosnim vodenim bojama, dok je moje srce zatitralo. Bio sam tolko nervozan da nisam mogao ni govoriti, a i bolje da nisam, rekao bi nešto glupo, a ona bi se kulturno nasmijala i neimpresionirana nastavila dalje svojim putom. Al dosta o tome, vratimo se mi na Child of Light.

CHILD OF ORIGINS

Prekrasno. Nije riječ koju često koristim tokom dana, al je definitivno ona koja prva pada na pamet kad ugledate Child of Light. Cijelu stvar iscrtava UbiArt Framework odgovoran za pokretanje igara Rayman: Origins i Rayman: Legends. Kao i u tim igrama, rezultat je prekrasan. Evo opet ta riječ. Sami stvaraoci igre navode Studio Ghibli i remek djela Hayao Miyazakija kao inspiraciju za samu igru. I nećete pogriješiti ako igru uspoređujete s animiranim filmovima dotičnog studija. Prekrasne pozadine nacrtane vodenim bojama, pune karaktera i detalja, kao da ste otvorili slikovnicu na kojoj je radio neki renomirani ilustrator. Pozadine su pune animiranih detalja. Od neidentificiranih letećih spodoba do divova koji polako idu svojim poslom, vjerojatno gazeći tu i tamo nekog nevinog prolaznika. Likovu u igri se gotovo savršeno sklapaju sa pozadinom, prateći je stilom, odskačući manjom mjerom nego što bi to likovi u nekom od Miyazakijevih remek djela.

Svi dijalozi u igri su napisani jambskom pentametru, koji daje šekspirijanski ugođaj cijeloj priči. Na trenutke ovo zna biti naporno, al ništa više od čestih glazbenih brojeva u Disneyevim crtićima. Ovo, iako na trenutke djeluje isforsirano, još pojačava ugođaj dječije slikovnice.

AVANTURE MALE AURORE

Priča počinje 1895. u Austriji. Djevojčica Aurora, kćer vojvode, razboli se i padne u duboki san. Sljedeći put kad otvori oči, nalazi se u magičnoj zemlji Lemuriji. Preplašena i često uplakana, Aurora samo želi nazad svom tati. Ali situacija nije tako jednostavna. Zla crna kraljica Umbra, kojoj neću suditi jer i ona ima svoje razloge, ukrala je Sunce, Mjesec i zvijezde. I dok se cijela situacija sa krađom nebeskih tijela ne razriješi i pobijedi zla crna kraljica, naša mala Aurora ne može pohrliti u zagrljaj svom tati. Ovo je također svojevrsni hommage Miyazakiju kojem su često glavni protagonisti priča snažne djevojčice ili žene koje se nađu u izvanrednim situacijama. Ovo je pravo osvježenje, jer većina igara danas svoje heroine obično bira iz kolekcije objektiviziranih žena, prenaglašenih atributa, koje obično siju olovo iz suludih oružja. Nije da sam protiv toga, ali promjena dobro dođe.

I dok pratimo našu malu heroinu kako se pretvara iz uplakane djevojčice koja samo želi doma, susretat ćemo se sa životopisnom galerijom likova. Od gospodskih vrana koje će vas gledati s visoka do kapitalističkih miševa opsjednutim tržišnih vrijednostima, svaki lik u igri je maštovito smišljen i izveden. Na samom početku će vam se pridružiti krijesnica Igniculus, koji nije samo suputnik nego i bitan dio same igre. S njim ćete osvjetljavati tamna mjesta, kupiti kugle zdravlja i mane, rješavati zagonetke, pa čak i izbjegavati sukobe osvjetljavajući stvorenja tmine dok protrčite kraj njih. Uskoro će vam se pridružiti i dvorska luda Rubella koja traži svog brata. Ovaj lik je rimski izazvan, jer jednostavno kao da ne razumije način na koji rime funkcioniraju. Al to su samo neki od inspirirano dizajniranih likova koji naseljavaju magičnu zemlju Lemuriju.

FINAL FANTASY OF LIGHT

Igra počinje kao klasični platfomer. Skakanje po platformama i guranje kutija da bi dosegli povišena mjesta. I taman kad sam se vidio kako češkam glavu jer nikako ne mogu dokučiti kako doseći prekidač, Child of Light od toga odustaje i daje vam krila. Doslovno. Pa se skakutanje pretvori u letenje i odmah dobijete slobodu kakvu ste mogli imati u samo nekim rijetkim snovima.  To ne znači da se nećete morati uhvatiti u koštac sa nekim preprekama i zagonetkama, ali isto se nećete previše oznojiti dok ih budete probali rješavati. U početku sam tužno prolazio kraj škrinja koje nisam mogao dokučiti, al sad su sva ta blaga bila na dohvat ruke.

Kontrole su WASD za kretanje, a krijesnicu Igniculusa kontroliramo mišem. Ovo je i osnova za kooperativno igranje gdje jedan igrač kontrolira Auroru, a drugi našu malu plavu krijesnicu. Iako ništa spektakularno, idealno za igrati s djecom i manje zahtjevnim odraslim osobama.

Borba je izvedena na poteze, u najboljoj maniri JRPG-ova, gdje na poteze izmjenjujemo udarce sa silama tmine. Al da to ne bi bilo previše statično, brine se linija na dnu ekrana. Po njoj se utrkuju ikone sudionika borbe do područja gdje se akcije zapravo izvršavaju. Ignitus može usporiti kretanje vaših protivnika na toj vremenskoj crti osvjetljavajući sile tmine i bacajući ih u šok i nevjericu. Tako možete prekinuti svoje protivnike sa dobro tempiranim napadom ili usporiti ih sa Ignitusom za napad više. Sama igra vam daje na raspolaganje i crowd control magije, koje mogu usporiti ili prekinuti vaše protivnike. Te magije uvijek funkcioniraju, pa čak i i na boss borbama, za razliku od mnogih RPG igara kad u susretu sa jačim protivnicima shvatite da neće to tako lako ići, jer su imuni na trik koji vas je doveo dotud. Dogodilo mi se da sam izbjegavao borbe sa Ignitusom, šta je rezultiralo mojom potpunom nespremnosti za okršaj sa malo masnijim protivnikom. Ali rješenje je jednostavno, kao i u svakom RPG-u, nazad i pobij štokod. Ništa šta malo grindanja ne može rješiti.

Sustav napredovanja kroz igru je klasični RPG. Sa svakim levelom dobivate povećane osnovne statove i skill bodove koje možete potrošiti na daljne podešavanje lika. Iako ovo daje neku dubinu samom kreiranju lika, nije dovoljno razrađeno da vas navede na drugi prijelaz sa drugačijim buildom. Sam skill tree je identičan kao i u Far Cry 3, šta nije pretjerano začuđujuće s obzirom da je veliki dio tima i radio na toj igri. 

U SVJETLOSTI HODIMO!

Child of Light je inspirirano djelo, u to nema sumnje, ali nisam uspio pronači neku dublju poruku ispod prilično bazične priče. Kao da nema ništa za pročitati između redaka ili su jednostavno za mene slova presitna. Pixar, pa i u ovom tekstu često spominjani Miyazaki, imaju naviku ili potrebu ispod dječje priče staviti puno ozbiljnije konotacije. Kritiku društva ili samo usaditi u vaš um zrno sumnje da postoji priča ispod priče.

Ali teško je išta zamjeriti ovoj igri. Ona kao da je ljubavno pismo svim inspiracijama kreativnog tima zaslužnog za ovu prekrasnu vožnju. Od same vizualne prezentacije, koju jednostavno treba vidjeti, do prilično zanimljivog sustava borbe, Child of Light je igra koja će vas oduševiti. Iskreno, nije nešto što bi očekivao od Ubisofta, nego od malog nezavisnog tima. Ono šta je za pohvalu je i da je cijena takva. 15 eura je više svota za nešto šta je poteklo sa Steam Greenlighta, nego iz velike radionice Ubisofta.