Remake. Većini old-school gamera je to najmrža riječ kad su igre u pitanju. Uglavnom, zato što remakeovi vrlo često unište čar originala pa čak i stvori odbojnost prema naslovu koji to uopće ne zaslužuje. Srećom, svi remakeovi ne završe neslavno. Da se ovome to ne dogodi, pobrinuo se relativno nepoznat inXile studio. Originalni Chopplifter je izašao davne 1982. godine na Apple II platformi. Igrali ste u ulozi pilota koji spašava ratne zatočenike u talačkoj krizi, a ona u Iranu, završena godinu prije izdavanja, bila je podloga za izradu igre. Nažalost, Brøderbund, studio koji je tvorac ove igre je ugašen 1999. godine, a za to vrijeme original je bio portan na više različitih platformi (uglavnom Atarijeve), te je jedna od prvih igara koje su portane s kućnih platformi na arkade, a ne obrnuto.

Choplifter nekad

Gameplay

Sam gameplay u ovoj je igri poprilično vjeran originalu te su učinjene isključivo kozmetičke promjene na sučelju, što je vrlo pohvalno. Igra se odvija u 2.5 dimenzionalnom okruženju te se helikopter može kretati u dvije direkcije, a pucati u tri. Koncept spašavanja civila je ostao u igri, ali su se developeri ipak potrudili malo začiniti gameplay pa tako igra nudi i misije koje se fokusiraju na obranu nekih strateških mjesta poput bolnice i sl. Kontrole su izrazito ugodne za korištenje, iako je igranje s mišem i tipkovnicom nepreporučljivo, pošto kontrole ciljanja mišem nisu baš najsretnije izvedene. S kontrolerom je to već druga priča. Kontrole su mapirane mnogo bolje nego na tipkovnici pa imate veći doživljaj letenja nego kada igrate s mišem i tipkovnicom. Naravno, ovoj igri definitivno to nije ni namjera, već se više fokusira na to da pruži zabavu, a to uglavnom i uspijeva.

Nažalost, ni ova igra nije lišena nekih bugova. Većina je neprimjetna, ali AI ljudi koje trebate spasiti nekad vas zna dovesti do same granice ludila. Nevjerojatno je kako banalno znaju poginuti (a to vam automatski oduzima dragocjenih tisuću bodova) često vas ostavljajući za zvjezdicu ispod vaših pravih performansi u igri. Također, problem u ciljanju se javlja kod kasnijih levela, osobito kad ispred sebe imate veći broj neprijatelja u više različitih direkcija. Ciljanje jednostavno nije dovoljno precizno ni s kontrolerom kojim bi se trebali kvalitetno i brzo riješiti neprijatelja, a ako ste se prizemljili čekajući ukrcaj, tad pravo nerviranje počinje, poglavito ako iza vas imate tenka spremnog da vas raznese. Naravno, tu je i taj konstantni osjećaj repetitivnosti koji se provlači kroz igru. Iako su se developeri potrudili učiniti igru što raznovrsnijom, ona to jednostavno ne uspijeva, osobito ako igru igrate odjednom u više sati.

Ni Duke ne fali ovoj igri : )

Prezentacija

Grafika Chopplifter HD-a definitivno nije na visokoj razini, i zasigurno ne zaslužuje taj epitet HD ni po čemu osim po rezoluciji ekrana što podržava, ali to definitivno nije nikakva oznaka kvalitete. Baš zbog „nazadne“ grafike imam taj retro ugođaj koji je ipak, po meni, bolje rješenje od hi-end grafičkog pokretača. Zvuk također prati ugođaj pa ćete tako imati dojam da je vaš kontrolor leta stigao iz Vijetnamskog rata, koji svako malo ubaci neku „humorističnu“ doskočicu. Taj ”retro feeling” imate tijekom cijelog igranja i definitivno će pobuditi sjećanja na davno zaboravljene dane. S druge strane, sve bi to ipak moglo izgledati malo bolje, jer bi igrače previše naviknute na današnje hi-end grafičke pokretače to moglo neugodno iznenaditi i odbiti od daljnjeg igranja. Sličnosti s originalom su najviše prisutne u uvodnim misijama, uglavnom zbog nekompleksnosti tih levela, no igra iz ’82. nije ni mogla biti izrazito kompleksna s tehničkog aspekta.

AI taoca je mogao i biti bolji

Game modovi

Ovdje je igra izrazito siromašna. U biti, imate Campaign mod koji možete prelaziti na nekoliko razina težine, i to je to. Osim toga, još postoje i ranking liste kako biste mogli uspoređivati vaše rezultate s ostalima, ali pravog multiplayera nema ni za lijek. Iskreno, ubacio bih u igru barem kooperativni mod, jer je igra mogla lijepo profitirati od njega, ali je to još jedna od propuštenih prilika. Ipak, leaderboardsi nisu ni približno zadovoljili neku potrebu za online nadmetanjem. Realno govoreći, igra se može relativno brzo prijeći pa su developeri onemogućili prijelaz na veću razinu težine u igri ako ne prijeđete level na nižoj, što je pomalo i apsurdno.

Frontalni napad ponekad i ne uspije

Zaključak

Na kraju balade, može se reći da sam pomalo i razočaran igrom. Dašak originala se svakako osjeti, ali se definitivno moglo ići još dalje s unapređenjima igre. Za jedan remake, ovo je ispalo solidno (osobito kad pogledamo uratke puno tehnički jačih studija) te se ne može reći da je igra loša, ali fali joj „ono nešto“ da bi privukla mainstream publiku. Ovako ostaje samo još jedan naslov kojeg će odigrati uglavnom fanovi originala te poneki igrač koji ima viška vremena.