Čovjek u kutu vaše hotelske sobe želi da nešto kliknete. Želi vas promatrati dok klikate.

Čim čujete koncept igre, znat ćete je li ovo nešto za vas ili ne. Unatoč svojoj duljini od oko sat vremena, igra se čini znatno duljom baš zbog gameplayja – ako ga uopće možemo nazvati gameplayjem… Naime, ovo je u suštini „clicker“ igra utoliko što jedino što radite u igri kako biste napredovali – pogodili ste – klikate mišem, ili pritišćete razmaknicu. Ipak, znatno je ambicioznija od ostalih „clicker“ igara s kojima sam se susreo utoliko što zapravo ima radnju i likove, u trodimenzionalnom je settingu i, koliko god naporno bilo to kliktanje, na kraju se isplati!

Možda treba početi od samog naslova… Što je „cuckolding“? Pa, sam termin potječe iz davnog 13. stoljeća, kasnog srednjeg vijeka, i označava muža prijevarne žene, tj. žene koja vara svog muža s drugim muškarcem, a on to ili uopće ne primjećuje – zbog čega ga svi drugi ismijavaju jer je njima očito – ili se naslađuje tim znanjem. U našem prijevodu – barem onako kako sam ja ga upoznao putem komedija autora Molièrea iz razdoblja francuskog klasicizma – „cuckold“ jest „rogonja“, što pak dolazi od asocijacije s parenjem jelena koji prepuštaju ženku onome jelenu koji ih pobijedi u dvoboju. Dok je taj koncept, dakle, uglavnom korišten u komedijama, od Shakespearea u renesansi, preko spomenutog Molièrea u klasicizmu, pa sve do današnjih dana u modernim filmskim komedijama, u ovoj se igri koristi u znatno mračnijem podneblju.

Čovjek koji nas je doveo u hotelsku sobu, nazovimo ga onda „clickold“, nosi crnu masku preko lica, a jedino su mu prodorne svijetle oči vidljive, što ga odmah čini opasnijom pojavom negoli tupoglavog rogonju iz Molièrea koji nas nasmijava svojim neznanjem. Ovaj „clickold“ invazivan je i impulzivan, često se ljuti kad nešto nije po njegovom, ima ispade gnjeva na sebe i svijet, na svoju zamršenu prošlost i kad vas zamoli da ne gledate u njega, raste tenzija da ne bi učinio nešto vama nažao. Njegove upute za kliktanje su cijelost dijaloga u igri, a isto tako i gameplayja. Kad vam kaže da otvorite zastor na prozoru, učinite to. Kad vam kaže da stanete u hodnik i klikate sporije nego inače, učinite to. Koliko mi je znano, nema posljedica za nepoštivanje njegovih uputa, ali svi klikovi koje napravite ne poštujući njegova pravila neće se brojiti.

Soba u kojoj se nalazite malena je, slabo-osvjetljena i, nakon nekog vremena, izaziva klaustrofobiju. Tijekom sat vremena istražit ćete svaki mogući kut sobe, ali izlazak iz nje uslijedit će resetiranjem igre jer ne postoje „checkpointovi“ niti ikakva vrsta spremanja pozicije. Namijenjeno je da se igra prođe u jednom dahu i time se iskusi cijela priča. Nekima će to možda zasmetati, ali zato je najbolje odigrati ju kad znate da imate sigurno sat i pol slobodnog vremena. Uostalom, ako vam dojadi nakon petnaest minuta, teško da će vam ostalih pedeset promijeniti mišljenje.

Audiovizualna prezentacija je na visokoj razini. Sve je točno kako treba biti za ovakvu vrstu igre i uvijek ću preferirati stiliziranu grafiku preko one hiper-realistične, a fuzzy filter kojim je igra prekrivena, kao i filmska zrnatost slike, dodaju na lo-fi osjećaj produkcije. Glasovne glume nema, ali dijalozi jesu popraćeni zvučnim efektima, što je čak prihvatljivije s obzirom da je dijalog toliko neobičan da bi njegov izgovor možda naštetio atmosferi.

Radnja definitivno počne sporo, i treba se naviknuti na kliktanje, ali kraj je toliko zadovoljavajući i uznemirujući – istovremeno ishod radnje, kao i implikacije na budućnost likova – da tjera na razmišljanje o cijeloj igri u drugom svjetlu. Opet, nikako nije nešto što će svatko voljeti, iako se čini da je općenita recepcija igre iznimno pozitivna, ali tko izdrži do kraja imat će nešto o čemu će moći razmišljati za vrijeme besanih zimskih noći.