Devedesete godine bile su zaista nešto posebno kada je gaming u pitanju.  Bez obzira na činjenicu da je više od 80% igara bilo zasnovano na gotovo identičnoj mehanici i da su se iste razlikovale samo po malo drukčije složenim levelima i koncepciji, u svakoj od njih jednako smo uživali.  Svaka od takvih igara bila nam je jednako zabavna i mi, stariji igrači, svake se i rado sjećamo i s oduševljenjem govorimo o njoj. Ne znam, možda smo kao klinci koji su tek krenuli u školu i čija mašta nije znala za granice, tada podlegli dojmovima, jer u to vrijeme nismo razmišljali o grafici, priči i produkciji igre – važno nam je bilo samo da se dobro zabavimo…

U to vrijeme, sada pretpotopskim PC kantama harale su sjajne point & click avanture, dok su “16-bitni konzolaši” svoje slobodno vrijeme ubijali igrajući raznorazne arkade, od kojih veliki broj danas uživa kultni status. Većinom se radilo o iznimno popularnim, ali pakleno teškim side-scrolling tabačinama koje smo svakodnevno igrali sami ili u društvu. Sega Mega Drive je u to vrijeme bila dom velikom broju takvih igara, a jedna slična, no opet veoma drukčija igra koja je izašla pred sam početak nove gaming (r)evolucije, zauvijek će ostati kako u mom, tako i pamćenju velikog broja igrača.

Bila je to 1995. godina. 16-bitni igraći strojevi polako su odlazili u mirovinu, PC platforma je postajala sve značajniji igrač na gaming tržištu, a nova siva konzola počinjala je praviti svoje prve revolucionarne korake. Sve je manje bilo originalnih i velikih naslova za stare konzole (uz dužno poštovanje prema izuzecima poput Earthworm Jima i trećeg Mortal Kombata), a onda se kao grom iz vedra neba pojavio Comix Zone.

Iz stripa s ljubavlju..

Meni, kao velikom zaljubljeniku u strip i sve ostale superhero kulturološke egzibicije, Comix Zone je stigao kao “kec na desetku”. U pitanju je bio arkadno-akcijski beat’em up platformer, koji se prilično razlikovao od drugih žanrovski sličnih ostvarenja, a ono što ga je svakako izdvajalo iz mase bila je njegova odlična priča te unikatan vizualni stil i dizajn, zahvaljujući kojima je i stekao kultni status.

Sketch Turner, “izgladnjeli” umjetnik i crtač stripova i freelance rocker iz New Yorka te ujedno i glavni lik igre, radi na novom stripu nazvanom Comix Zone, čija se radnja vrti oko pokušaja New World Empirea da obrani Zemlju od izvanzemaljske invazije. Upravo taj strip bi ga trebao lansirati među najveće, međutim jedne večeri, dok je radio na stripu, munja udara u njegov crtački panel i oslobađa glavnog negativca iz njegovog stripa, moćnog mutanta Mortusa, koji bježi iz stripa te pri tome Sketcha uvlači u isti, kako bi ga tamo ubio i u stvarnom svijetu zauzeo njegovo mjesto te na taj način započeo pravu invaziju na Zemlju. Zatočen u osobnom stripu, Sketch će morati pronaći put do stvarnog svijeta, a u tome će mu pomoći general Alissa Cyan, koja misli da je Sketch heroj, onaj “odabrani” koji je poslan kako bi Zemlju spasio od Mortusa i njegove izvanzemaljske škvadre. Stoga ona šalje Sketcha na spasilačku misiju, međutim svaki Sketchev potez bit će strogo nadgledan od strane Mortusa, koji će ga na milijun načina pokušati spriječiti da se vrati u realni svijet, jer ako Sketch pogine u stripu, gotov je i u stvarnosti…

Ovako počinje Sketcheva avantura

Comix Zone je imao prilično originalnu i interesantnu mehaniku, isprepletenu sjajnim dizajnerskim rješenjima. Sama igra sastojala se od tri epizode, od kojih se svaka sastojala od nekoliko djelomično nelinearnih levela, odnosno stranica Sketchevog stripa. Sketch se kretao iz jedne strip sekcije u drugu, a to je činio na iznimno originalan način – potrgavši rub svake sekcije i uskočivši u novu. Cijela igra izgledala je poput stripa. Dijalozi u igri nalazili bi se u stripovski-karakteristčnim oblačićima, efekti udaraca, eksplozija i drugih zvukova bili su dočarani odgovarajućim nijemim, ali perfektno nacrtanim vizualnim efektom, a sve to davalo je posebnu magiju ovom ostvarenju, koje je imalo čak dva završetka.

Humora u igri svakako nije nedostajalo

Sketch se mogao kretati u svim pravcima a sama gameplay mehanika predstavljala je kombinaciju klasičnog platformiranja i mlaćenja s likovima te rješavanja određenih logičkih problema. Pored solidnog arsenala borilačkih poteza, Sketch je sa sobom mogao nositi tri dodatna predmeta poput noževa, bombi i slično, a društvo mu je pravio i njegov ljubimac, štakor Roadkill, koji se mogao zavlačiti u raznorazne prolaze i otkrivati skrivene lokacije.

Za ono vrijeme (ali i danas), Comix Zone je bio prilično kratka, no iznimno teška igra. Protivika u igri bilo je jako puno, a svaki od njih za Sketcha je predstavljao poseban izazov i potencijalnu opasnost po njegov život. Ono što je inače krasilo stare igre jeste njihova mazohistička izazovnost, jer u ono vrijeme nije bilo autosave opcija i checkpoint koji se nalaze iza svakog kuta – kada pogineš, poginuo si i započinješ igru od samog početka.  No čak i na tom polju, Comix Zone je donio određene inovacije. Naime, ukoliko biste završili jednu epizodu, bili biste nagrađeni s jednim dodatnim životom te biste epizodu u kojoj ste poginuli mogli započeti ponovo bez povratka na sam početak igre. Međutim, ukoliko biste ponovo izgubili, povratak na početak bio je neminovan.

Ovako je izgledala jedna epizoda igre

Moć produkcije devedesetih

Promatrano s tehničkog stanovišta, Comix Zone je bila prilično impresivna igra. Prebogat kolorit, fenomenalna dizajnerska rješenja, kao i sam koncept i ideja igre rezultat su impresivnog rada filipinskog strip-crtača Tonyja DeZunige i Alexa Niñoa, koji su ovom ostvarenju udahnuli život. Svaki detalj u igri kreiran je s velikom pažnjom pa smo se tako mogli prošetati super detaljnim i šarolikim lokacijama (Epizoda smještena na Himalaje bila je nešto zaista posebno..), a sve je to bilo dodatno obogaćeno fenomenalnim soundtrackom Howarda Drossina (mnogi fanovi i dalje redovno vrte ovaj Soundtrack, a isti možete preslušati putem playliste ispod).

Kada već govorimo o glazbi iz igre, zanimljiv je podatak da je sjevernoamerička verzija igre stizala s bonus CD Soundtrackom, na kojem su bili hitovi legendarnih rock/metal i grunge sastava, kao što su Danzig, Lords of Acid, Julian Cope i drugi…

Šarenilo i sjajni efekti u Comix Zoneu bili su na svakom koraku

Gamerski evergreen

Comix Zone je jedna od onih igara koje su pomirile kritiku i igrače, a to se rijetko događa. Bila je to igra koja je svakoga oduševila, a koju su svi kleli zbog njezine kratkoće i težine. Međutim, možda i najveća njezina mana jeste to što se pojavila pomalo prekasno. U vrijeme kada su 32-bitni strojevi i 3D igre počeli invaziju na gaming tržište,  izlazak 2D old-school igre, ma koliko ona originalna bila, ipak se pokazao kao loš komercijalni potez jer igra ipak nije prodana u željenoj nakladi koja bi joj eventualno otvorila put k nastavku.

S druge strane, popularnost Comix Zonea ni danas ne jenjava. Igra je kroz godine koje su iza nas izašla na gotovo svim dostupnim platformama – prvo na Nintendovom Game Boy Advanceu (2002), potom PS2 i PSP konzolama (igra je od 2007. godine bila dostupna u sklopu Mega Drive kolekcije), Wii, Xbox 360 i PS3 konzolama (kao individualna igra i u sklopu Sega Mega Drive Collectiona, izašlog 2009. godine), a 2010. godine igra je stigla i na Steam.

Comix Zone remake? Yes, please!

U nekoliko navrata javljale su se glasine kako SEGA planira remake igre, međutim sve te glasine brzo bi bile demantirane. S obzirom na ekspanziju oživljavanja starih hitova, iskreno se nadamo kako će se netko sjetiti i ovog ostvarenja te nas u godinama ispred nas iznenaditi istim, jer ipak se radi o igri koja je obilježila jednu generaciju hardvera i o kojoj i dan-danas možete čuti samo najljepše…