Kompletna RTS scena je općenito možda i najgori dio gaminga. Vrlo rijetko dobivamo dobre naslove, jer se veliki studiji ne žele baviti problemima koji dolaze sa ovom vrstom igara, a mali developeri nemaju ni snage ni moći za ovakve pothvate. Trenutno je publika za ove igre takva da niste sigurni je li vam je bolje da igra koju napravite bude krš i svi je popljuju i ne igraju ili da bude baš dobra pa onda navučete na vrat gomilu zaluđenika koji bi to onda modirali, balansirali, nabijali APM do besvijesti dok vam ne slome engine i slične stvari. Zlatna sredina bi bila da igra bude dovoljno dobra i ne previše komplicirana nekim casual igračima a u isto vrijeme savršeno izbalansirana i ispeglana za hardcore publiku koja hoće da mjeri sposobnosti brzog kliktanja. E sada, tu dolazimo do priče Company of Heroesa 3 – ova igra je možda uspjela da nahrani vuka i zadrži ovce na broju.

Company of Heroes je imao tu mogućnost da možda napravi dobar balans za sve vrste igrača. Još prije je ova franšiza uspjela da privuče sve one fanove perioda drugog svjetskog rata. U vrijeme dok je RTS bio u krizi i već odavno je ušao u skoro isključivo multiplayer iskustvo, Company of Heroes je dao igračima fenomenalnu kampanju i storyline vrijedan pažnje. Da se razumijemo, nije to neka nobelovska priča ali je sasvim pristojna za igru koja se bavi periodom iz kojeg je sve već ispričano. Nekako su uspjeli da u RTS igrama približe svaku jedinicu i svedu je na osobni odnos sa igračem. Nešto slično su prije uspjele samo Blizardove strategije.

Treći nastavak igre nas vodi na frontove koje nismo dataknuli u prethodnim djelovima. Prije svega, tu je kampanja u Africi, u kojoj igramo na njemačkoj strani sa ni manje ni više nego Pustinjskom Lisicom osobno.

Rommel je vjerovatno najpoštovaniji zapovjednik trećeg rajha i jedan od najvećih taktičkih genija, pa je odluka da se Njemačka predstavi sa afričkim frontom jedina ispravna. S druge strane, savezničke trupe vodimo kroz napad na Italiju. I to su dvije kampanje koje imamo u igri. Prostora za eventualni update, DLC ili kakav god dodatak svakako ima, tako da je lako moguće da u nekoj budućnosti stigne još nekog dodatnog sadržaja.

Kampanja na sjeveru Afrike je standardno odrađena kao i u svim dosadašnjim djelovima Company of Heroesa. Misije se redaju jedna za drugom i svaka je kao manji ili veći skirmish u kojem moramo da ispunimo određene ciljeve. Pobjedama napredujemo dalje i gazimo ka konačnom trijumfu u ratu.

Naglasak je stavljen na upravljanje oklopnim jedinicama, jer je Rommel bio poznat po ratovanju sa oklopnim brigadama i korištenju materijala a ne ljudstva da bi došao do rezultata. U biti, ova kampanja je sasvim logičan nastavak starih igara sa novim frontom. Priča opet dobiva na značaju i u sve ste uvučeni na pomalo osoban način kao što je to bio slučaj i u ranijim igrama. Ovom dijelu se nema puno toga ni dodati ni oduzeti, sve je tako kako treba da bude i to je to.

Noviteti, kada je gameplay u pitanju, dolaze na talijanskom bojištu. Ovdje dobivamo potpuno novu dimenziju koju do sada nismo imali u Company of Heroes igrama, a to je globalna mapa na poteze. Kada je najavljena kao najkompletnija strateška igra, vjerojatno se mislilo na upravo ovaj segment. Naime, radi se o nekoj vrsti veće slike nego ranije. Umjesto da idemo redom po zadanim misijama, ovdje je na nama da biramo što i gdje ćemo napadati i na koji način. Da se razumijemo, ne radi se ni o kakvoj dosad neviđenoj mehanici nego o jednostavnoj poteznoj strategiji po uzoru na mnoge naslove do sada. Fazon je u tome što ovdje imamo pažljivo odrađen balans između poteznog dijela igre i skirmisha, u koje ulazimo kada hoćemo direktno da napadamo protivničke jedinice ili gradove.

Moram priznati da je ovaj dio napravljen izuzetno dobro, ne narušavajući dosadašnji osobni pristup svakoj jedinici koju kontroliramo. RTS igre je inače vrlo lako posmatrati kao štancanje vojske i slanje u misiju sa relativno nebitnim posljedicama, barem kada je kampanja u pitanju. No, ovdje je to puno drugačije i često će vam se dešavati da se grčevito borite da održite u životu sve raspoložive jedinice a da ni sami ne znate zašto. Uvođenjem globalne mape, ovo se nije ni malo promjenilo i to sigurno možemo izdvojiti kao najveću prednost novog nastavka.

Što se tiče samog storylinea, i on je dinamičan, jer imate dva glavnokomandujuća suflera koji svaki vuče na svoju stranu. I iskreno, obojica su jednako iritantni i najradije ne bismo poslušali ni jednog, jer je jedan prava američka seljačina a drugi uštogljeni britanski racionalista. Mislim da su ovako otprilike i zvučali i izgledali vojskovođe ove dvije frakcije u drugom svjetskom ratu, tako da je tu autentičnost na visokom nivou. Priča funkcionira tako da ako poslušate jednog od njega dobivate neke benefite ali u isto vrijeme drugi vas ne voli i ne daje vam benefite. Zna nekada biti zabavno, ali u biti nemate ni ispravan ni pogrešan izbor nego samo imate izbor pa koji vam se više sviđa.

AI na globalnoj mapi je pomalo nedefiniran i prepasivan tako da bih to naveo kao jedinu bitnu zamjerku. Što se tiče gameplaya relativno je jednostavan, nema nekih ogromnih zavrzlama. Hajmo reći da su developeri htjeli igru da ipak ostave u domeni casual strategije, a ne hard core udubljivanja u sve aspekte kontroliranja ljudi, jer vam onda ni vojni priručnici ne bi bili dovoljni.

Osim kampanja, tu je naravno skirmish u singleplayer ili multiplayer modu. Standardna priča, uzmete neku mapu, izaberete frakciju koju ćete kontrolirati, izaberete neprijatelja i igrate. Ovde je AI na daleko većem nivou koji se može podešavati. Imate četiri frakcije i to američku, britansko – indijsku, njemačku europsku i njemačko – talijansku afričku. Svaka od frakcija ima svoje prednosti i mane, tako se na primjer amerikanci oslanjaju na padobrance i raznorazne druge pješadijske diverzante, dok afrički korpus ima oklopne jedinice kao udarne igle. Koliko je sve ovo izbalansirano, još je rano za reći, jer doista nisam previše vremena proveo u multiplayeru da bih do detalja upoznao sve mogućnosti igranja sa pojedinim frakcijama i matchupe.

Ono što se na prvu baš primjeti, to je činjenica da će ovdje akcije po minuti igrati ogromnu ulogu. Multiplayer ima veliki potencijal, ali nismo sigurni koliko će takve publike privući, jer ljudi su i prije naglasak stavljali na kampanju i single player tako da mislim da je ovaj dio igre nepravedno skrajnut i da ima brdo neotkrivenog potencijala.  Naravno ako se počne igrati masovnije, vjerojatno bi moglo biti glavobolje sa balansiranjem jedinica, ali to je valjda očekivano u RTS žanru.

Što se tehnikalija tiče, tu se na prvu može dosta toga zamjeriti razvojnom timu. Ne radi se o tome da je nešto loše, nego se radi o standardima koje industrija nameće. Grafički bi to sve možda trebalo da bude na malo većem nivou, jer ovako se stječe osjećaj da igramo malo bolje ispolirani stari Company of Heroes. Zvuk je nekome dobar nekome nije, meni osobno je bio skroz zadovoljavajući budući da vjerno dočarava stanje na bojnom polju.

Jedna od zamjerki bi mogla biti za kameru. Previše je približena i često se događa da vam jedinice pucaju na nešto što nije na ekranu, što je ok ako se radi o artiljeriji, ali kada ne vidimo na koga pješadinac puca puškom, onda imamo problem. Ipak sve te manje zamjerke ne mogu baš previše da umanje činjenicu da je ovo ipak dobra igra.

Na kraju, zaključak. Jedina prava zamjerka ovog naslova je što je mogao izaći ranije. Nije ova igra toliko revolucionarna da smo morali ovoliko da čekamo. Ipak kada je već izašla, igra je dobra, ne najbolja moguća, ali dobra. Relic je ipak uradio što je trebao i išao na sigurno. Uspjeli su u zamisli da nam daju novi Company of Heroes ali da to urade na najsigurniji mogući način i tako zadrže i ovce i nahrane onog vuka sa početka. Ok, nije baš vuk do kraja sit, ali neće umrijeti od gladi do nekog novog nastavka. Do tada igramo Company of Heroes 3.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.