Pri launchu Playstationa 4 najavljeni (i odgođeni) Driveclub silom prilika je zamijenila ova zanimljiva indie igra. Besplatna Playstation Plus članovima okrenula je tako na sebe dosta reflektora stvarajući zanimljivu igru svijetla i sjene. A čitavih 4 do 5 sati kampanje u Contrastu igramo se upravo sa sjenama.

Dawn the acrobat

Vrijeme radnje su 20-te godine prošlog stoljeća u Parizu, a igramo kao Dawn, recimo imaginarna prijateljica/zaštitnica djevojčice Didi koja u okrutnom i surovom svijetu pokušava smiriti turbulentnu vezu svojih roditelja koji su svakako vidjeli i boljih dana. Didina majka je pjevačica u noćnom klubu, a otac (ili ne?!) je sitni muljator koji svim silama želi zaraditi kako bi se brinuo za obitelj, tipični lik bez sreće. Kako Dawn nije stvarna, vidi je samo Didi, a vi (Dawn) vidite samo Didi, dok su svi drugi likovi u igri vidljivi samo u obliku sjena. Čujete ih i razumijete, ali vidite samo tamne siluete.

Tipična ljubavna svađa + pištolj

Sama priča je prilično dirljiva i dobro ispričana, pogotovo zbog Didinog izvrsno prenesenog dječjeg entuzijazma, kao i široke palete osjećaja koje iskazuje tokom igre. Samim time, Didi postaje zanimljiv i vrlo lovable lik. S druge strane, Dawn kroz cijelu igru ne prozbori niti zvuka, što je možda i logično pošto nije baš stvarna, ali malo mi je već previše nijemih likova u svakoj drugoj igri…

Uglavnom, igra počinje kao 3D avantura, ali vrlo brzo nakon početka uviđaju se aduti kojima barata Contrast. A to je 2D platformiranje. Naime, kako pratimo Didi i pomažemo joj u kojekakvim naumima, mnoštvo je situacija gdje ne možemo proći. U tim se trenucima Dawn (koja je, usput, akrobatkinja) pretvara u sjenu. Potrebno je samo se približiti osvijetljenom zidu i pomoću triggera Dawn postaje sjena koja dalje može napredovati u 2D svijetu svjetla i sjene. U tom trenu igra postaje stvarno zanimljiva kombinacija 3D i 2D platforme pošto je za većinu prepreka potrebno pravovremeno i vješto kombinirati oba načina kretanja. Ovo je fenomenalan potencijal koji je rezultirao nekim zaista odličnim dijelovima u ovoj igri. Segmenti igre u cirkusu, kao i chapter gdje Dawn glumi princezu dok Didin otac priča priču su vrhunci ove igre. No s druge strane isti taj potencijal nije do kraja iskorišten. Prvenstveno se ovo očituje u kontrolama koje znaju biti poprilično čudne. Svaki krivi korak često znači pad u “smrt”, a kako je kamera iznimno bugovita, padao sam sa kojekakvih sjena i ograda vrlo često. Nikakvih kazni za učestalo pogibanje nema, pa se barem ne živcirate toliko. No, ovako se sve svodi na tehniku pokušaja i pogrešaka, kao i bildanje prstića.

Run stickman, run…

Igra sa sjenama u Contrastu je, barem ispočetka, fenomenalna. Namještanje kojekakvih objekata kako bi bacali određenu sjenu na zid po kojem se planiramo popesti je zabavno. Skoro kao i skakanje po sjenama živih ljudi koje se miču, pa se tako i Dawn miče sa njima. Zagonetke nisu uvijek baš jednostavne, no s druge strane nisu niti prezahtjevne. Nažalost, negdje na polovici igre uviđa se kako taj već navedeni potencijal nije iskorišten do kraja. Osim par novih poteza koje Dawn tokom igre uči, ubrzo se zagonetke počinju previše oslanjati na poteze tipa: Nosi ovu kutiju ovdje, onu ondje, pretvori se u sjenu i preskoči nešto. Postaje monotono i nezanimljivo, nažalost. Možda nezanimljivo nije prava riječ, kako sama igra nije dovoljno duga da postane dosadna, ali svakako se osjeti neka rupa u svemu tome. Također, kamera nije jedina bugovita stvar ovdje. Sama interakcija sa tim dosadnim kutijama, kao uostalom i interakcija sa svim objektima zna biti naporna. Naprimjer, morao sam ponekad triput optrčati sklopku za dizalo, kako bi igra shvatila da je želim upaliti. Nošenje kutija uokolo (kojeg se, nažalost, najviše sjećam) zna biti sporo i naporno, pogotovo kad same te kutije postanu jedan veliki bug razvijajući vlastitu svijest i želje…

Hint: kut osvjetljenja je najbitniji

Lutajući Parizom bit ćete vrlo usamljeni. Naime, iako Dawn vidi samo sjene ljudi, na ulicama ovog milijunskog grada nema niti njih. Osim Didi i cut-scena kojih ima sasvim dovoljno, tokom cijele igre nećete naići na nikog živog. Isto tako, kretanje gradom, iako potpuno skriptirano i linearno, zna biti prilično konfuzno.

S druge strane, zvučna kulisa igre je fenomenalna. Zvuci kabareta, glazba iz te ere i govor likova (barem onih koji govore) su odlično odrađeni. Opet, s velikim naglaskom na Didi, čiji je lik sjajno portretiran.

Cabaret

Zaključak: Contrast je igra bazirana na odličnoj ideji i velikom potencijalu. Nažalost, taj potencijal nije do kraja iskorišten. Ovo nije loša igra, daleko od toga. Trenuci u kojima se igrate sa sjenama i slažete si platformu po kojoj ćete skakati je zarazno dobro, no s druge strane navlačenje kutija sa sobom kako bi otvorili određena vrata je zamorno. Pogotovo kada se stalno ponavlja. Loša kamera i količina glitcheva svakako nisu pomogli u svemu tome. No, ova igra ima odličnu, dirljivu priču i svakako vrijedi odvojiti par sati kako bi se odigrala, ali isto tako ne treba očekivati remek-djelo.