Activision je napravio odličnu stvar kad je odlučio zadužiti Vicarious Visions, Toys for Bob i druge developere da naprave remake prva tri Crash Bandicoota. Uspjeh N Sane Trilogyja (kojeg smo i mi pohvalili) nagnao ih je da dobro razmisle o nastavku franšize. Franšize koja ima milijunski broj fanova koji su sad stariji i novih mlađih fanova koji se prvi put susreću sa i dalje primamljivim gameplayom, konceptom, pa i likovima, naravno. Idući korak je bio sasvim logični remake Crash Team Racinga (Crash Team Racing Nitro-Fueled) na kojem je radio Beenox i koji je također bio hit. A onda je Toys for Bob (zajedno uz pomoć ljudi iz Beenoxa) zasluženo dobio povjerenje da napravi pravi četvrti nastavak Crash Bandicoota. Nakon i tog hita, poprilično izazovnijeg od prva tri djela, mora se priznati, ostalo je još nešto u Activisonovom planu. Jer, sama prodaja tih igara nije bila dovoljna. Vidjelo se to i sa igrom Crash Team Racing Nitro-Fueled, gdje je zanimljivu i zabavnu single player i multiplayer igru ”upropastio” dolazak mikrotransakcija uz pretvaranje igre u live service igru (iako smo je prije toga dobrano platili). Taj model je dočekan na nož od strane mnogih, a igra ionako u online aspektu (začudo) nije bila previše igrana niti je bila nekakav online multiplayer hit. No, to nije bilo dovoljno jasno upozorenje za Activision, pa smo umjesto onoga što su fanovi htjeli, remake Crash Basha ili Crash Bandicoot 5 ili pak novi Crash Team Racing, dobili nešto sasvim drugo – online multiplayer igru sa Crashom, Coco, Cortexom i drugim likovima. I to sa mikrotransakcijama.

Battlepass, tjedni zadaci, Aku nešto dijeli, double xp..sve jasno?             

Crash Team Rumble izgleda dosta lijepo. Kao što bi i trebala nova Crash igra puna šarenila, simpatičnih likova i prepoznatljivih lokacija. Kao što su nas već navikli sa prošlim naslovom, Crash donosi za platformer dosta lijepu audio-vizualnu prezentaciju. No, sa Crashom smo navikli da je to popraćeno kvalitetnim single player iskustvom. Rumble nas, praktički po prvi puta u serijalu (Crash Bash je donekle na granici s time) postavlja u isključivo multiplayer okruženje. Za franšizu koju su igrali ”samotnjaci” tj. koja je stvorila cijeli dijapazon fanova koji najviše vole single player, to može biti ”pucanj u nogu”. Slično kao i da se Street Fighter i Mortal Kombat upuste u single player. Nekad čak i jesu (Mythologies Sub Zero, Special Forces kod MK-a), a znamo kako je to prošlo. Mogu briljirati nekad sa story modeom, no srž je borba s drugima lokalno ili online koja se također nudi. Stoga mi nije čudno nazvati ovaj Activisionov potez riskantnim, a nakon odigranoga čini mi se da će početni šok kod mnogih fanova ostati i nakon nekoliko odigranih mečeva i sumnjam da će baš dobro proći, koliko god voljeli Crasha.

Sve što trebate znati o ovoj novoj igri jest da je cilj svakog meča skupiti najveći broj wumpa voća, točnije njih 2000. Vaš tim, kojeg čini četvero igrača/ica, mora kroz zadanu arenu razbijati poznate kutije, skakati po platformama i skupljati wumpe, te odlučiti kada je najbolje vrijeme da ode svatko zasebno do svoje baze (okrugle platforme) na kojoj trebate stajati par sekundi kako bi se wumpa predao ukupnom broju skupljenih wumpi vašeg tima. Tim koji prvi skupi 2000 wumpi, pobjednik je. Naravno, netko iz vašeg tima može vrijeme trošiti kod protivnikove baze (tj. drop-off zone) te ih sprječavati u predaji svojih skupljenih wumpi, pa ih kroz vaše osnovne napade možete čak nokautirati s čime gube sve skupljeno do tada i respawnaju se. Tu su razni power upovi koje možemo skupljati kroz meč – od biljke koja ”pljuca” i tako napada sve likove koji prođu u njenoj blizini, veliko zeleno čudovište koje puštate pored neprijateljske baze do raznih specijalnih situacija specifičnih za pojedine lokacije, od super skoka do kiše meteora. Za sve to uvijek morate skupiti određene iteme i aktivirati power-up/boost, a u tom kontekstu su najvažniji relicsi.  Njihovim skupljanjem aktivirate određene power-upove za vas ili vaš tim. Uz njih tu su i posebne zone / gemovi koje možete označiti i boostati skupljanje wumpa voća za vaš tim, postaviti razna pomagala za obranu ili napad, zvati suigrače u pomoć ako ste napadnuti i slično. Sve u svemu, ”na papiru” se ovo čini kao zabavan koncept,  no postoje neki exploitovi i problemi zbog kojeg zabavni aspekt jenjava.

Kad bombe padaju, respawning je često stanje

Tu su i tri kategorije likova – blocker, booster i scorer.  Sama imena donekle objašnjavaju za što su najbolji, remećenje protivnika i sprječavanje da predaju skupljeno wumpa voće, veća platformerska snalažljivost za skupljanje wumpa voća na teže dostupnim platformama itd.  Karakteristike boostera i scorera su, donekle, nijanse koje će shvaćati i koristiti oni koji se stvarno upuste detaljnije u igru, no problem bi mnogima mogli biti upravo blockeri. Ako imate Dingodilea ili jednog od druga dva blockera sve što će neke ekipe trebati jest osnovna organizacija meča, gdje će blocker koji je znatno jači moći uspješno sprječavati likove na neko vrijeme da predaju svoje wumpe u bazu (jer će ih tamaniti čim se pojave), dok će ostali njihovi suigrači/ice puniti na svojoj bazi svoje rezultate dosta nesmetano. Osim ako i taj tim nije sličnog iskustva i organizacije. Onda se sve pretvara u brawler što može biti zabavnije, ali se (barem u mojim slučajevima) dosta rijetko događalo. Tih situacija će u početku biti puno jer matchmaking i nije baš ispoliran, tako da na samom početku lako možete naletjeti na likove koji su iskusniji i koji su u protivničkom timu, i brzo vas može proći volja za igranjem. Kao i kod svake multiplayer igre, svakako je manje zabavna ako ne pobjeđujete, a tu Rumble ne mazi, barem za sada. Ukoliko ne znate članove/ice svog tima i idete u meč bez dogovora, nerijetko će se dogoditi da svi trče za wumpama i/ili power-upovima i ako nemate neku organizaciju, a drugi tim ima, brzo će rezultat meča postati samo pitanje vremena. No, veći je problem taj da igra nije pretjerano zabavna u svojoj premisi ni izvedbi. Nakon par odigranih mečeva sve postaje donekle isto (činjenica da ima samo tri arene svakako ne pomaže), često je kaotično, a nekad na mečeve treba čekati i do pet minuta. Čak i kad su svi spremni za meč, loading traje neobjašnjivo predugo. I u konačnici, nagrade baš i nisu nešto. Level upate, otkrivate nove iteme, malo se uredite i krećete ponovno. Ni to ne bi bio problem, ali kao cjelokupni proizvod nije previše privlačan za duže igranje ni na duže staze. I, čini mi se, da je upravo razlog u tome kombinacija svega rečenog, više nego samo jedna stvar.

Na početku imate samo tri igriva lika, Crasha, Coco i Dingodilea, a ostale možete relativno lako osvojiti ako odradite neke osnovne zadatke sa ova tri lika u mečevima. Svi su lijepo dizajnirani i imaju svoj šarm i posebne sposobnosti, kao i veliki broj dodataka, odijela, verzija itd. Ipak se nešto treba prodati uz ulaz na Battle passove koji se već nude. Mogli su, doduše, napraviti da su odmah svi likovi dostupni, no očigledno su htjeli za početak imati relativno primamljivih par mini-misija koje daju dojam osobnog izazova i single playa unutar online multiplayer bitaka, no igra se baš ne trudi da vas natjera da vam je stalno da sve njih skupite, jer su, izuzev blockera, razlike (barem meni) neprimjetne. Šteta je, jer je lijepo kontrolirati te likove u lijepim arenama i opet raditi ”nešto” s njima u svijetu na koji smo navikli. No, čini mi se da Rumbleov gameplay nije nešto što je puno nas tražilo. Znali smo što dobivamo, u to nema sumnje, dobili smo multiplayer naslov. Ali u svojoj izvedbi je ispao nezanimljiv i pomalo oskudan sadržajem. Osim ranked mečeva tu su practice mečevi i privatni mečevi i tu priča staje.

Rumble je svakako stvorio prostor za daljnje punjenje igre svakakvim sadržajem, novim eventima, novim likovima, arenama, season passovima, itemima, kostimima itd. Sve što smo navikli od svake live service igre. Tužno je što nam to naplaćuju (jeftinije nego AAA igru, ali svejedno), ako je već sve u maniri online multiplayer naslova za koji trebamo plaćati ulaz u neke evente i kupovanje itema, kostima i slično. OK, nije pay to win, no nije ni naslov na koji jednom potrošite novac i uživate u njemu.

Sad ostaje pitanje koliko će se Rumble svidjeti ljudima, bili fanovi serijala ili novi igrači/ice, i koliko će ovo polučiti uspjeha. Mnoge online multiplayer igre imaju probleme sa dovođenjem i zainteresiranjem većeg broja igrača/ica u ovaj model zabave. Dok mnogi veći naslovi uživaju veliku popularnost i još veću zaradu, mnogi ovakvog tipa padaju nakon svega nekoliko mjeseci (Knockout city, koji je bio puno igriviji i zabavniji od Rumblea, isto nije izdržao; a tu je i Multiversus kao još jedan neslavan primjer) i treba zaista nešto posebno da budu iznimno uspješni, kako su i čelnici Actvisiona zamislili. Nakon tjedan i nešto dana igranja i pokušavanja da nađem veću od jedva solidne zabave, meni se čini da igru ne čeka pretjerano svjetla budućnost. Nadajmo se da su svakako sa Rumbleom izbacili sve ideje ovakvog tipa iz sustava i da će uskoro doći najava za Crash Bandicoot 5.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.