Da svim fanovima Final Fantasya VII, a pogotovo Final Fantasy Remakea, skrati čekanje do Rebirtha, Square Enix je remasterirao jedan od svojevrsnih prequela (onaj važniji) – Crisis Core. Crisis Core: Final Fantasy VII je akcijski RPG, spin-off i prequel Final Fantasya VII, koji je izašao za Sony PSP konzolu 2007. godine. Za mnoge i možda najljepši PSP naslov i jedna od najboljih igara na Sonyjevoj legendarnoj handheld konzoli, nije bila bez svojih mana. No, za sve sretnike/ice koji su imali PSP i voljeli ”sedmicu”, Crisis Core je bio fantastično putovanje koje im je donijelo više nego što su mogli očekivati. A to je dublji pogled na Zackovu priču (junaka koji nije prisutan u osnovnoj igri, ali koji je bitan dio priče i još bitniji akter u Remake trilogiji), kao i na Aerith, Clouda i Sephirotha, pa i na razne događaje i druge likove vezane uz sve što se događa u FF VII. Retrospektivno, originalni Crisis Core ima zastarjelu grafiku, čudnu mehaniku borbe i neke ispod prosječne dijaloge, no i dalje ima kultni status kod mnogih fanova žanra, ali prvenstveno Final Fantasya VII. Danas original teže izdržava test vremena, no remaster dolazi sa napretkom na skoro svim navedenim poljima. I sjajan je uvod za sve ono što nas još čeka sa nastavkom u Square Enixovom Final Fantasy VII Remake projektu.

Crisis Core – Final Fantasy VII – Reunion jest ”samo” remaster, ali kako su granice između remakea i remastera često zamršene, u kontekstu FF VII Remakea ova igra postaje bitna stavka i, kako sam trailer navodi, ”puno više od remastera”. Crisis Core sad jest obavezni dio Remakea, bar za one kojima se Remake svidio, koji su možda novi u FF VII svijetu, ali i za sve ostale jer, pokazalo se, glavni protagonist Zack, kao i mnogi drugi likovi u Crisis Coreu dio su nastavka priče Remakea. Priča u igri je smještena, barem u početku, sedam godina prije događaja u glavnoj igri,  ”sedmici”, a završava praktički netom prije događaja u njoj. Kroz Crisis Core, koji ima svoj stil priče, te ponekad s obzirom na neke dijaloge, likove i atmosferu malo više liči na Kingdom Hearts nego FF, ipak odiše FF VII univerzumom. Od lokacija u Midgaru, Nibelhiemu i drugim gradovima, preko neprijatelja, do materije, itema, i raznih likova poput Aerith i Sephirotha koji su važni za cijeli univerzum. Lijepo je bilo posjetiti sve ove lokacije u ”novom starom” ruhu koje će sigurno mnogima dosta dobro poslužiti da skrate čekanje do iduće zime kada izlazi Rebirth.

Ono što je Remake prvenstveno donio što se tiče gameplaya jest iznimno dobra borbena mehanika. Nove ideje vezane za načine izvođenja napada, obrane, magije i općenito snalaženja u novom načinu borbe u ovom serijalu donio je puno toga dobroga i stvorio temelje i za druge naslove u Final Fantasy serijalu. Pitanje je kako će to izgledati u nadolazećem Final Fantasyu XVI, no Remake trilogija je po tom pitanju u sigurnim rukama i ima dosta jasnu putanju koja se može nadograđivati. Nešto od toga je iskorišteno za izmijenjeni sustav borbe i u Crisis Coreu koji je prije bio prilagođen za PSP i koji je bilo potrebno osuvremeniti. U remasteru nije taj dio isti kao u Remakeu (nadam se da me pratite s ovim nazivima), ali neki dijelovi su svakako izmijenjeni po tom ključu. Ostatak koncepta je vjeran originalu, u dobru i zlu. Znači, u Crisis Coreu ne možemo mijenjati oružje Zacku, niti možemo imati puno materija. Nema klasičnog spajanja materija kao u sedmici, no postoji način spajanja dvije u smislu stvaranja nove materije kroz Fusion system. Materije se dijele na nekoliko tipova i same po sebi donose ili ability napade ili elementalne napade, gdje svaka troši druge ”bodove” (AP i MP), a Fusion sustav svakako donosi dodatnu zanimljivost jer kombiniranjem određenih materija, pogotovo onih koje su višak (jer ćete kroz igru, na primjer, naići na tri-četiri ”fire” materije) možete stvarati neke nove i pravo ja zadovoljstvo posvetiti se tome. A može biti i jako korisno za bitke koje vas čekaju kasnije i za lakše izršavanje dodatnih teških sporednih misija. Cijeli sustav se dosta brzo nauči, a i dosta dobro se izvodi. Shortcut sustav za izvođenje tih posebnih napada napravljen je dosta jasno i dobro i nitko ne bi trebao imati probleme s njim. Dogodi se nekad da ćete brzim komandama kada bacate jednu magiju na neprijatelja se možda iznenaditi da ste kliknuli još jednom pa ste napravili napad više nego što ste planirali, no sve u svemu funkcionira. Zack se odlično kreće, komande su responzivne, i igra je dosta fluidna i brza, ali nije hektična, kao u Kingdom Heartsu 3. Vidljiv je blagi utjecaj Remakea, ali i samog vremena i iskustva developerske ekipe koja je uspjela prilagoditi sustav borbe njihovim novijim naslovima.

Jedan od značajnih aspekata borbe, na koje možda i fanovi cijelog serijala nisu naviknuli, je DMV sustav. Naime, radi se o slot sustavu u lijevom gornjem kutu ekrana koji svako malo izbacuje na tri slobodna prostora različite ikone. Ikone su većinom bazirane na likovima koje Zack upoznaje kroz igru, ali i summone koje je skupio, i s obzirom što (ako išta) izađe u slotu od ”dobitnih kombinacija”, Zack ima vremenski ograničeni power-up(neograničeni AP ili MP, zaštita od fizičkih ili magičnih napada itd.). Usto, na taj način level-upamo, pa i dobivamo limit break poteze ili možemo iskoristiti napade summona čiji materije Zack posjeduje. Tehnički gledano, ovaj sustav je baziran na sreći. Nije toliko okrutan kao loot box sustav, no često mnoge značajne aspekte vašega lika i moćne stvari koje ima možete iskoristiti samo ako vam izađe ta određena kombinacija. Čudan je to način bio za level upanje i korištenje summona i limit breakova i kad je prvi put izašla igra, pa i sad. No, unatoč tome što se level upanje zasniva na tome, donekle je ”pošteno odrađeno”. Teško je očekivati da kroz sat vremena igre i bitaka nećete level-upati par puta, čak i na ovom načinu, i nema šanse da nećete koristiti summone koje imate. Možda ćete nekad čekati dulje, možda kraće, ali kroz što više igranja, cijeli ovaj aspekt nasumičnosti je nešto na što se privikavamo i što u konačnici odradi skoro isti posao kao da level upate na principu experience bodova. Igra nije nepoštena u ovom sustavu, a nekad će vam sreća olakšati neke bitke. Nije nešto što bih htio vidjeti u drugim FF naslovima, pa ni onima koji dolaze, no nije otegotan aspekt igranja. Čak bih rekao da je lijepo osvježenje i dodatna zanimljivost u gameplayu, iako će svakako naići na neke kritike.

Reunion donosi dosta dobru priču, u skladu sa FF VII, iako doduše često s dojmom da su likovi ipak malo čudniji i da je atmosfera više ”anime” nego što je to glavna igra. To je opet estetski pristup za koji su se svjesno odlučili developeri te iako možda u trenucima jest smiješan ima dosta srca u sebi, i sigurno će mnoge emocionalno vezati sve ono što se događa s likovima. Također je u remasteru dodano puno više glasovne glume čime se dobilo na ”životu” na raznim lokacijama, pogotovo u Midgaru te  cijela prezentacija neodoljivo podsjeća na, ipak i dalje grafički superiorniji, FF VII remake. Nema dileme, Crisis Core je dio FF VII svijeta i to nam se dokazuje sa raznim sitnicama kroz igru, a ne samo likovima i lokacijama koje dobro znamo. I upravo iz perspektive priče, vrijedan je dodatak svemu što doživljavamo, kako u originalnoj ”sedmici” tako i u remakeu, te neke stvari koje se dogode na kraju Remakea svakako imaju jači utjecaj i drugačije ih doživljavamo nakon priče u Crisis Coreu. Igra sama po sebi nije remek djelo što se tiče priče, no kada se pogleda u globalu na cijeli FF VII univerzum, sjajan je njen dio.

Igra je podijeljena u poglavlja, slično kao i Remake, samo što ovdje ne možete naknadno posjećivati prijašnje chaptere i obavljati neke nedovršene dijelove. Za svega 10tak sati mogli bi doći do kraja glavnog dijela igre, no malo kome će ova avantura biti kratka. Prvenstveni razlog su misije koje su dostupne na save pointovima u igri i koje su podijeljene u različite temate. Sveu svemu, svakak od misija donosi traženje itema iz škrinja i dobivanje glavne nagrade, itema kojeg dobivate nakon što pobjedite glavnoga protivnika (bossa) te misije. Svaka misija vas postavlja u jednu od nekoliko lokacija u kojoj morate hodati sve do bossa, a na putu će vam iskočiti bar dvije-tri bitke. Misije su u početku lagane, te, naravno, njihvoa težina raste otvaranjem novih tema misija koje se nekad otvaraju kroz priču, a nekad kroz dodatne dijaloge sa neigrivim likovima. Svaka misija traje nekoliko minuti, pitke su i dosta jasne a donose prvenstveno te nove korisne iteme (od potiona, elixira do materija) i level upaju Zacka svakako brže. I to ih čini dosta igrivim, čineći mnoge igrače/ice ovisnima o njima pa, kao što je i kod mene bio slučaj, na nekoliko sati zaborave glavne misije u igri i odlazak u novo poglavlje jer su ove kratke misije preprimamljive. Čudno je da u 2022. godini imamo igru sa dodatnim misijama koje su tako jednostavno koncipirane i ne baziraju se na open-world sustavu, a da donose toliko zabave i često potisnu glavni dio igre koji je ipak slojevitiji.

Remaster nije donio neka velika grafička postignuća koja mogu biti usporediva sa drugim današnjim igrama, pa tako ni sa Remakeom. No, vidljiv je napredak, igra je prilagođena novim platformama i grafika je svakako solidna. Loading vremena su poprilično kratka, igra je po svim aspektima brza, a sjajna glazba prati vas u svakom koraku i dodatno daje na kvaliteti. Iako postoje tragovi da se radi ipak ”samo” o remasteru stare igre sa Sonyjeve handheld konzole, Crisis Core vas neće podsjećati kontantno da je stara igra. Iako su te zarazne dodatne misije nešto najekonomičnije što se vidjelo unatrag desetak godina, i najjasnija je karakteristika 2000tih godina i načina kako su se igre snalazile sa tehničkim ograničenjima.

Kada uzmem u obzir sve što sam čuo i vidio o ovoj igri kad je izašla za PSP, pa kako se i govorilo o njoj tada i sada od strane mnogih da je dosta staromodna, čudnog borbenog sustava, dok je za druge bila najbolja igra godine i najbolja igra na PSP-u, obavezna lektira za sve FF fanove pa da je priča bila previše neozbiljna pa s druge strane da je i bolja od FF VII, nisam znao što će me u konačnici dočekati u remasteru. Pogotovo jer nisam igrao originalnu verziju sa PSP-a. No, uzevši sve ovo u obzir, ugodno sam iznenađen koliko je igra zabavna, glavni likovi dobro napravljeni i koliko priča rezonira i u današnje vrijeme. Jednostavne kontrole, sjajan FF VII ugođaj, dodatna razrada svijeta i mnogih nam znanih likova, sa sasvim solidnom audio-vizualnom prezentacijom, zarazne sporedne misije, dovodi Crisis Core Reunion na moju listu najboljih igara ove godine. Nesumnjivo obavezni materijal za sve fanove orginalne verzije, pa i za sve fanove ”sedmice”, Crisis Core Final Fantasy VII Reunion ima potencijal da zabavi i sve one koji vole ovaj žanr, a nisu toliko zagriženi fanovi ”sedmice” jer je puno aspekata koji bi im omogućili zabavno, a pomalo drugačije iskustvo.

Sve je jasnije da je Square Enix od Final Fantasya VII odlučio napraviti veću franšizu. Od Remake trilogije koja nas vodi u nepoznate nove pustolovine, do Ever Crisisa koji će možda izaći dogodine za mobitele, preko spin-offova i prequela. Remake je bio financijski uspjeh i uspjeh kod publike i bilo bi naivno očekivati da Square neće pokušati iskoristiti to do maksimuma u budućnosti. Crisis Core Reunion je prvenstveno dokaz da u tom putu i tim nastojanjima, igre neće gubiti na kvaliteti, već je i dodatno dobivaju. Crisis Core – Final Fantasy VII – Reunion je dio tog obećanja i svijetle budućnosti koje nam skraćuje čekanje Final Fantasy 7 Rebirtha.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.