2012. je bome hektična godina za nezavisne švedske strategy frikove Paradox Interactive. Ne samo da namjeravaju izdati čak 5 (evo vam i slovima) PET igara do kraja ove godine, već su do ovog Valentinova uspjeli izdati dvije. 7 igara u godinu dana? Impossibru! Kažete vi, a i ja skupa s vama. No, Švedi kažu da će uspjeti. Naravno, tu čovjek odmah razvije i određenu dozu skepticizma vezanu uz kvalitetu istih igara, posebice jer ovdje ne govorimo o flash/iphone/facebook gluparijama, nego o kompletnim igrama. Poslije “što mi ovo smrdi u dućanu” lošeg Sword Of The Stars II, u ruke mi dolazi novi novcati nastavak jedne od najpedantnijih strategija u postojanju, Crusader Kings 2. Hoće li ovaj novi time-waster biti i dobar utrošak vašeg cijenjenog vremena ili opet pričamo o relativno skupom privjesku za retrovizor?

A di si ti bija ’91?

Koje? 1091.? Na dvoru kralja Krešimira IV, ugovarao brakove, žicao papu za dozvolu aneksiranja Štajerske (današnje Slovenije), Istre i Raguse, otkrivao dvorske urote u ludbreškoj biskupiji, unajmio albanske plaćenike da drže Beč pod opsadom gađajući zidove kruhom starim 2 tjedna, poveo križarsku vojnu u Jajce na ćevap (samo jedan po osobi, ta nisam lud da im sve plaćam), koknuo par veprova, zaveo pa se razveo 13 puta (14, računajući onu krčmaricu u Imotskom) i švercao rahat lokum iz Ankare. Da, Crusader Kings 2 je Todorićev mokri san; svaka moguća diplomatska i nediplomatska odluka, svaki zakon, tehnologija koja je postojala u Srednjem vijeku, gotovo sve što strateški um može zamisliti kako bi povećao svoje kapitalističko car…pardon, kraljevstvo i euro prestiž, a da je realistično, moguće je ostvariti u novim Crusader Kingsima.

Oni od vas koji su igrali prvi nastavak znaju točno na što mislim, no društvena etiketa nalaže da objasnim i svima ostalima. Naime, Crusader Kings 2 je real time strategija koja se igra kao strategija na poteze. U prijevodu, pauzirate vrijeme, napravite svojih stotinjak izbora i kliknete unpause. Nešto slično kao Total War serijal, samo bez akcije. Prikažimo to ovako. Da su ove dvije igre simulacije leta, Crusader Kings 2 bio bi M$ Flight Simulator, a TW IL2 Sturmovik. A što to birate točno? Kao prvo, birate kraljevsku dinastiju s kojom želite igrati. A birati možete ama baš svaku prćiju s vladarom u 11. stoljeću, uključujući i kraljevstvo Hrvatsko. Birate preko karte Europe i već tu dolazimo do prvog spoticaja u dizajnu igre. Kako kraljevstvo koje ste izabrali se NE osvijetli ili označi na bilo koji način, lako je moguće da kliknete na provinciju do one koju ste htjeli, što je u mom slučaju rezultiralo biranjem Makedonije umjesto Hrvatske. Bad game, bad game! Nadalje, drugo što vas dočeka je ta ista karta Europe, samo malo ”zumiranija” na vaše kraljevstvo. Svako je sastavljeno od provincija kojima upravljaju vaši vazali i svako od njih ima svoje vlastite namjere i ambicije koje vrlo često imaju jako malo veze s vašima. Ustvari, sudeći po dizajnu igre, Paradox je htio učiniti igru malo napetijom, posebno na težinama iznad normal. Čak su i dodali tutorial ovaj put, da ljude ne izgube prvi tjedan igre na traženje gumba i isprobavanja što svaki radi. U CK2 ćete na to izgubiti samo jedan jedini dan, s obzirom da vam igra objasni sve glavne menije (council, laws, technology, diplomacy, military, religion, social) i što u njima možete naći, ali kako nemate nikakvih početnih misija na početku, već ste odmah bačeni u grotlo srednjovjekovnih intriga, prvi dojam o igri je veoma zbunjujuć, a lako se može desiti i da u potpunosti odvrati nekoga tko je htio isprobati to što CK2 nudi.

U prijevodu, Crusader Kings 2 je, baš kao i njegov prethodnik, igra za jako zagrižene stratege. Za njih i nikog drugog. Zamislite Medieval: Total War, samo sporiji, nakrcaniji micromanagementom, bez bitki ili ikakvog vidljivog uzbuđenja. Crusader Kings 2 je, najiskrenije, idealna igra za korporacijske odvjetnike, računovođe, pravoslavne popove i već spomenutog Todorića.

Iako je CK2 prilično teško zavoljeti na prvi pogled, neke stvari kasnije dođu na svoje. Kako sve što radite treba biti jako dobro promišljeno, od ugovaranja brakova, do žicanja pape da vam dozvoli rat protiv nekog, jerbo ode vam dinastija, a da niste prstom makli, sve u čemu uspijete donosi ono ushićenje koje obično slijedi nakon duge traume zalijetanja u jako veliku vjetrenjaču. Čiko Quijote, samo uspješan čiko Quijote. To i otkrivanje urota protiv vas. Ako sumnjate da se u nekoj vašoj provinciji sprema pobuna protiv vas, možete ”solati” svoj dvorskog špijuna da rasvijetli situaciju. Urotnike, opet, možete vješati, skratiti za glavu, protjerati, baciti u zatvor ili podmititi. Ne moraju čak ni biti urotnici, što je definitivno jedna od čari igre koja vjerno predočuje tadašnji (a i sadašnji) model razmišljanja vladajućih.

Zatim, tu su misije koje tu i tamo dobivate od raznoraznih likova, pape, drugih kraljeva, pa i vaših dvorana, no one su većinom kozmetičke prirode i svode se na biranje jednog od dva dana izbora. Znači, nikakvi križarski ratovi (ustvari, ako uspijete proglasiti rat i izvojevati ga, svaka vam čast), a posljedice vaših izbora su dalekosežne koliko i vaš rok vladavine, što je u prosjeku, 10-20 godina po nasljedniku.

Sama igra ima previše opcija i stvari koje možete raditi, a da ova recenzija ne postane tutorial sama po sebi, istraživanje svega što CK2 nudi ostavljam vama. Ono čime se ja još želim pozabaviti su grafika, zvuk i glazba.

Mirror, Mirror on the Wall…

Who’s the fairest of them all? Reći ću vam jednu stvar – Crusader Kings 2 bome nije. Što je i oke, s obzirom na cilj igre – diplomacijom i zakulisjem do pobjede. Da se razumijemo, igra još uvijek bolje izgleda od Football Managera ili svojeg prethodnika, no barem su se mogli potruditi oko portreta likova. Za pohvalu je što se manje više svi dvorani razlikuju jedan od drugoga (koliko je barem, s obzirom na stopu interobiteljskog razvrata i bluda, moguće), no 80% ih izgleda kao da ih je crtao nadobudni tinejdžer s previše ambicije, a premalo talenta. Isto važi za 3D modele vojski i vaših specijalaca poput biskupa, špijuna i skupljača poreza. Jednostavno je moglo i trebalo bolje. Zvuk praktički ne postoji, ali zato igru prati prekrasan i vrhunski izveden orkestralni score upotpunjen muškim i ženskim zborovima. Iako prekrasna, glazba je malo previše epska i napeta te daje isuviše lažan dojam o igri.

Na kraju, Crusader Kings 2 je ostao vjeran svojim korijenima, i sve stvari koje je radio prvi CK, CK2 radi mrvu bolje. Izgleda bolje, zvuči bolje i još k tome je hardverski nezahtjevan – bilo koja konfiguracija mlađa od 5-6 godina će vrtjeti igru bez ikakvih problema. No isto tako, Crusader Kings 2 nije se otvorio ni mravlji prst prema potencijalnim novim fanovima, niti je previše olakšao život postojećim. Sve u svemu, Crusader Kings 2 je dobra igra, ali ne i više od toga. Nikako više od toga. Vi koji volite micromanagement i nenasilne strategije, došli se na svoj teritorij. Svi ostali, igrajte rađe Total War.