Iskusni kažu, znanje je moć. A znanje je visoko na cijeni u serijalu akcijskih RPG igara kojeg čine dobro poznati naslovi Demon’s Souls, Dark Souls i Dark Souls II. Zahtjevne igre koje traže dobro umijeće u borbi s protivnicima, ne praštaju pogreške koje igrači čine, a nije naodmet i dobro se snalaziti u prostoru, uveseljavaju ozbiljne igrače već nekoliko godina. Prošle godine smo imali prilike odigrati trenutno zadnji nastavak serijala, a u iščekivanju novog mračnog poglavlja From Software nas je, pored stilski sličnog Bloodbornea za PS4, počastio s novim sadržajima koji upotpunjuju ionako opsežan svijet Dark Soulsa II. Objavljen prije nekoliko mjeseci, Dark Souls II: Scholar of the First Sin donosi tri DLC-a s novim lokacijama, oružjima, opremom i naravno novim opakim protivnicima. No, je li to sve na kvalitativnoj razini glavne igre koju smo s guštom prelazili prošle godine? Rekao bih da jest, a u nekim elementima čak i bolje. Novi sadržaj u igri, kao i u slučaju Dark Soulsa, nije dostupan odmah na početku, nego je potrebno proći određeni dio glavne igre prije nego se može pristupiti novim izazovima.

Prvi od dodatnih poglavlja nosi naslov Crown of the Sunken King i bez zavaravanja, jedno je od težih područja Dark Soulsa II. U njemu možemo primijetiti maštovit dizajn lokacija koji vuče na asteške piramide s pomičnim platformama kao elementom igrivosti. Pomoću njih napredujemo kroz područja, a i iskorištavamo protiv neprijatelja ili za njihovo izbjegavanje. Tu su i labirintski hodnici u kojima snalaženje nije baš lako čak ni za standarde serijala. Protivnici nisu reciklaža već viđenog te nude originalne i svježe ideje u dizajnu. I dalje se traži taktički pristup, oprezno i sporo napredovanje, kao i, po mogućnosti, borba jedan na jedan jer biti okružen s više protivnika dok nas iz daljine gađaju strijelama često vodi u samo jedan ishod. Nepovoljan za igrača. Glavni protivnici, odnosno bossovi, ovaj put imaju i svoje pomagače, osim jednog koji to nadoknađuje svojom veličinom i agilnošću. Borba protiv dotičnog je i jedna od pamtljivijih u cijeloj igri. Nekoliko sati trajanja, bez obzira igrali sami ili kooperativno, sasvim je zadovoljavajuće za DLC sadržaj.

Zmaj je samo na zidu, zar ne?

Crown of the Old Iron King je drugi DLC, a u kojem ćemo se igrati vatrom i to ne u prenesenom značenju. Dizajn nivoa je vrlo dobro odrađen, čak i bolje naspram prvog DLC-a, a također je prisutno iskorištavanje okoline u borbi s protivnicima. Bez obzira na već stečeno borbeno iskustvo, neprijatelji su i dalje prilično zahtjevni, ponekad i previše budući da su šarolikoj paleti protivnika pridodani vatreni idoli koji prizivaju nove protivnike ili im obnavljaju energiju dok ih ne uništimo. Kao i do sada, opet ćemo se susretati s crvenim fantomima, posebno nezgodnim i agilnim protivnicima, koji ovaj put ne napadaju uvijek samostalno što je možda i pretjerana dizajnerska ideja. Bossovi su ovaj put teži nego ikad tako da se ne preporučuje samostalan pristup, no ni uz pomoć drugih igrača nije baš uvijek lako.

Jadnici, ne znaju još ni hodati

Posljednji u nizu DLC-ova, Crown of the Ivory King, dizajnom lokacija je možda i najzanimljivije poglavlje. Osim u Painted World of Ariamis iz Dark Soulsa, nismo imali priliku iskusiti snježne lokacije što je u ovom slučaju dobrodošao odmak od većinom mračnih nivoa koji se protežu kroz igru, iako nisu ništa manje opasni. Protivnici su, osobnog dojma, nešto lakši naspram prethodna dva DLC-a, ali to vjerojatno proizlazi iz dosadašnjeg iskustva, no da se razumijemo i dalje su zahtjevni. Ledeno područje kroz koje napredujemo i dalje je ispunjeno raznoraznim opasnostima, a vrlo dobra je ideja da postupno novi dijelovi postaju dostupni pa je više nego ikad naglašena čar istraživanja. Bossovi će nas i ovoga puta pošteno oznojiti iako je, kao i u slučaju prethodnog DLC-a, vidljiva reciklaža u pristupu i načinu borbe.

Tri na jednog? Neće ići, idem u drugom smjeru

Dodatnim poglavljima završava putovanje kroz mračni svijet Dark Soulsa II. Osobno, kvalitativno ne zaostaju za samom glavnom igrom (što je vrlo pohvalno), dobili smo nešto novih komada oružja i opreme, manje ili više korisnih ili samo kozmetičkih. Sama priča na kraju igre pruža dodatnog zadnjeg bossa i novi izbor pred kraj igre. Određeni minus se može uputiti ponekim bossovima koji su, u biti, ponavljanje već viđenog, pa je taj dio mogao biti maštovitije odrađen. Lokacije, općenito kroz cijelu igru, jesu raznovrsne, ali je prolaz uglavnom linearan, tako da je sama misterioznost manje naglašena, no dodatni sadržaj je i taj nedostatak djelomično ispravio.

Bez obzira odigrali već Dark Souls II ili ne, boravak u Drangelicu pružit će i više nego zadovoljavajuće iskustvo iako možda ne baš na razini briljantnih prethodnika.