Možda se ponavljam, ali svaki put kada je riječ o PlayStationu 4, jednostavno moram naglasiti kako je Sony napravio doista fantastičan posao sa svojim ekskluzivama, koje su zapravo jedan od ključnih faktora njegove ovogeneracijske pobjede nad Microsoftom i Nintendom. Iako su mnogi skloni mišljenju da se polako, ali sigurno nazire kraj single player igrama, Sony nam je tijekom ove generacije dokazao suprotno, zatrpavši nas fenomenalnim narativnim single player ostvarenjima, počevši od Naughty Dogovih remek-djela kao što su The Last of Us  i Uncharted, preko Guerrillinog Horizon: Zero Dawna i Insomniacovog Spider-Mana, pa sve do God of Wara ili Until Dawna. PlayStation 4 konzola polako ali sigurno korača ka svome finalnom zalasku sunca, a na tom putu društvo će joj pratiti još nekolicina nadolazećih spektakularnih ekskluziva, koju predvodi trojac kojeg  čine The Last of Us: Part II, Death Stranding i Ghost of Tsushima, no tu je i nekoliko naslova koji su tu negdje pored njih, ali o njima se ipak manje priča. Jedan takav naslov, čija nas je bombastična najava tijekom E3 2016 sajma ostavila bez daha, bio je Days Gone Sonyjevog razvojnog tima Bend Studio, inače poznatog po radu na Syphon Filter igrama.

Postapokaliptični setting, zanimljiv glavni protagonist koji je bajker, te horde nasrtljivih mutanata (ne zombija), privukli su nas odmah na prvu. S nestrpljenjem smo čekali na svaku novu informaciju o ovom ostvarenju, no kako je vrijeme protjecalo, sav taj inicijalni silni hype polako je počeo opadati. Sonyjev fokus vidno je bio prebačen na gorespomenuti trio, a već tada činilo nam se kako u Sonyju na Days Gone gledaju kao na znatno manje ambiciozan naslov, kao da ne vjeruju da Bend Studios može na kraju iznjedriti još jednu mega PS4 ekskluzivu u nizu, poput nekih koje smo ranije naveli. Iduće dvije godine, redovno su pristizali  novi detalji o igri, a tijekom druge polovice 2018. godine pružena mi je prilika da isprobam njenu E3 2018 demo verziju. Čim sam uzeo kontroler u ruke, obuzela me je loš predosjećaj, a moj inicijalni strah i sumnja, koji su se akumulirali tijekom te dvije godine od najave igre, bili su i te kako opravdani. „Ljudi moji,  pa ovo je još uvijek daleko od dovršene igre“, rekoh u sebi, znajući da bi se ova PS4 ekskluziva u prodaji trebala pojaviti već početkom iduće godine, te da je realno mala šansa da Bend Studio do tada uspije popraviti i popeglati sve te probleme koje je demo verzija imala. Očekivao sam novu odgodu igre i dočekao je, no kako se radilo samo o novoj dvomjesečnoj odgodi, strah da će Days Gone u prodaju stići nedovršen pratio me je sve do samog njegovog izlaska. Da stvar bude gora, sve moje sumnje na kraju su se pokazale opravdanima..No, što to znači i koliko je Days Gone loš, odnosno dobar? Idemo sve secirati i vidjeti što valja, a što ne valja..

Postapokaliptična priča sa sjeverozapadne strane

Ok, možemo reći da je Days Gone još samo jedna postapokaliptična igra u nizu i bit ćemo u pravu. Isto tako, zagrebemo li samo malo dublje po površini ovog ostvarenja, vidjet ćemo da se ipak radi o nečemu mnogo većem i kompleksnijem.

Sons of Anarchy? Ma, jok – to su Mongrelsi!

Radi se o open world postapokaliptičnoj akcijskoj avanturi sa snažnom narativnom komponentom, čija se emotivna priča bavi mrvicu drukčijom tematikom, kada je u pitanju jedan od najčečće eksploatiranih settinga u modernim video igrama. Prije svega, Days Gone nam donosi bogatu i složenu emotivnu priču, čija se radnja odvija u šumovitom Oregonu, dvije godine nakon što je zemlju poharao opaki smrtonosni virus. Pandemija je uzela svoj danak,  usmrtvši priličan procenat populacije i pretvorivši one „manje sretne“ u krvožedne mutirane  kreature, koje će šačica preživjelih nazivati Freakerima. Igra igrače stavlja u čizme bajkera Deacona St. Johna, bivšeg člana bajkerske skupine Mongrels M.C. koji u trenutku izbijanja pandemije ostaje bez vjerenice Sarah. Boreći se s gubitkom iduće dvije godine, Deacon zajedno sa svojim prijateljem Boozerom vrijeme provodi lutajući opustošenim naseobinama u potrazi za resursima za preživljavanje, usput loveći odbjegle zločince i one čija je glava ucijenjena. No, jednog dana on doznaje da bi njegova Sarah možda preživjela i tu počinje naša prava priča, u kojoj Deacon kreće u potragu za svojom voljenom, a ja stajem s bilo kakvim mogućim spoilanjem te vam ostavljam da sami otkrijete ima li Days Gone sretan kraj.

Priličan dio igre provest ćete na svome dvotočkašu

Ovakav pristup postapokaliptičnoj temi, ma koliko bio isklišeiziran bio, dosad ipak nismo viđali, a kada k tome dodamo rijetko korišteni setting pacifičkog sjeverozapada i činjenicu da nas kroz igru očekuje više od šest sati međuanimacija, jasno je da je ekipa iz Benda u samu priču uložila ogromnu dozu pažnju. I to im se na kraju i isplatilo, budući da smo dobili priču prepunu pamtljivih likova i zanimljivih obrata, koja „drži vodu“ od početka do kraja. No, dosta o samoj priči, idemo mi vidjeti što nam Days Gone donosi na polju gameplaya…

Bajkerska posla

Kao što smo već spomenuli, Days Gone je klasična open world akcijska avantura s elementima survival horrora, no ono po čemu se ona razlikuje od ostalih sličnih naslova, jeste što nas  konstantno tjera da tijekom kretanja diljem velikog otvorenog prostranstva američkog sjeverozapada koristimo jedno jedino prijevozno sredstvo – motor. Budući da je Deacon bivši bajker, to nam se čini kao logičan potez, no Bend je uspio stvoriti posebnu mehaniku u kojoj ćemo se  morati brinuti za svaku aspekt motora, jer nam od njega doslovno ovisi život. Tako ćemo u ranim stadijima igre stalno biti u potrazi za benzinom i dijelovima, pomoću kojih bismo unaprijedili svoj motor (spremnik, brzina, izdržljivost). Motor ćemo stalno morati držati negdje blizu sebe, jer često će nam biti jedini spas iz bezizlaznih situacija.

Samo da mi ne nestane benzina, samo da mi ne nestane benzina…

Izuzmemo li Deaconov bajk, Days Gone dobrim dijelom doista podsjeća na najveći broj igara sličnog žanra. Najlakše bismo ga mogli opisati kao spoj The Last of Us, Far Cry i Red Dead Redemption igara. Na Far Cry i Red Dead Redemption podsjeća zbog slične open world koncepcije, gdje lutamo ogromnim otvorenim svijetom obavljajući glavne i sporedne misije, usput skupljajući resurse potrebne za nadogradnju  svojih vještina i opreme. Igru krase bogati i prilično kompleksni skill i crafting sustavi, zahvaljujući kojima možemo unaprijeđivati Deaconove sposobnosti te praviti raznorazna oružja i oruđa, koja će nam i te kako biti od koristi. Opasnost u igru vreba na svakom koraku, bilo da se radi o mutiranim životinjama, drugim preživjelim, kultistima ili ranije spomenutim Freakerima, s kojima svaki susret zna biti neizvjestan i zaista zastrašujući. A kada smo već kod Freakera, idemo se nakratko zaustaviti i reći poneku pametnu o njima.

Atmosfera pred koncert Jacquea Houdeka

Naime, iako su ljudski protivnici znatno opasniji i pametniji (mada i oni znaju poprilično biti glupi, kada AI zaštuca), glavne zvijezde ove igre svakako su Freakeri. Prije nego što bilo što kažemo,  Freakeri nisu zombiji (mislim da ni oni ne vole da ih smatraju zombijima), već mutanti sličniji onima iz recimo Boylovog filma „28 Days Later“. Oni spavaju, piju vodu (mada vole i krv) i jedu (sad  što najviše vole gricnuti, to je druga priča..). Žive u improviziranim „gnijezdima“, koja tijekom dobrog dijela igre uništavamo, aktivniji su noću (mada nisu pretjerano raspoloženi za ćaskanje ni kada danju naletite na njih). U igri imamo nekoliko vrsta Freakera. Newtsi su mutirani klinci, koji napadaju samo kada su u skupinama. Uglavnom su tu da vas onako isprepadaju i drže „suspens“ galameći i trčkarajući, dok se šuljate naokolo (jesam li već spomenuo da se preporučuje igranje u stealth modu? Ako nisam, eto sad kažem – budete li bučni, navući ćete si hrpu problema). Tu su i Breakersi, za zombie (da, da, znamo da Freakeri to nisu) žanr tipične grdosije koje se bezglavo zalijeću na vas. Poželjno je biti što dalje od njih, jer ako vas se dohvate, nećete se dobro provesti. Za kraj, tu i Swarmeri, uobičajeni Freakeri koji su uglavnom grupirani u veće skupine i horde, koje su zapravo glavna zvijezda ove igre. U igri nas očekuje nekoliko ogromnih hordi, koje broje i po više stotina freakera. Bezglavo jurišanje na jednu takvu hordu, sigurno će vas koštati glave, pa je poželjno dobro isplanirati svaki svoj korak koji se odnosi ili na eliminaciju neke od hordi ili samo na kretanje i obavljanje zadataka u njihovoj blizini (ako niste pažljivi prilikom napucavanja i borbe s ljudima ili kultistima, svojom bukom možete privući neku od obližnjih hordi, a onda nastaju dodatni problemi..). Prilikom planirane borbe s nekom od hordi, potrebno je dobro istražiti teren (Deacon je izviđač, pa ima sposobnost svojevrsnog „detective moda“ pomoću koje može pratiti tragove), postaviti zamke (burad, eksplozive, što god vam se nađe pri ruci), dobro se naoružati (iako ćete s municijom gotovo uvijek biti na knap ili u debelom minusu) i napicima, pa čak i tada pobjeda nije zajamčena. Freakeri su uporni i pratit će vas dok god zadnji među njima stoji na nogama.

Kampovi služe za predah i socijalizaciju s preživjelima

Idemo se nakratko oprostiti od Freakera i vidjeti što nam još Days Gone donosi. Već smo rekli da se svojom koncepcijom ne razlikuje previše od  sličnih igara iz žanra, no idemo samo u par rečenica spomenuti o čemu se radi. Naime, istraživanje velikog otvorenog svijeta odvija se kao i u navedenim igrama, pa čak nas očekuju i slični objective based  kampovi koje moramo osloboditi kako bismo poslije u njima mogli doći do korisnih stvarčica. Nešto slično vidjeli smo u proteklih nekoliko Far Cry igara, s tim da neki od kampova ovdje nude oružje,  drugi opremu, treći  dijelove za motor, četvrti po neku novu misiju.. shvatili ste, sve ste to već vidjeli, a upravo to je ono u čemu Days Gone dobiva tek prolaznu ocjenu. Naime, sve što vidite tijekom prvih nekoliko sati igre, zapravo je sve što ćete i vidjeti. Igra pati od tipične proklete repetitivnosti, a to znači da se misije vremenom počinju ponavljati (doista je jako mali broj različitih misija), a mi ćemo tijekom 30 i kusur sati manje-više biti primorani na svojevrsno grindanje, što opet zna biti zamarajuće. Situaciju popravlja sjajna akcija. Pucanje u igri zaista je sjajno, baš kao i melee borba, a stealth killovi izgledaju atraktivno i veoma brutalno.

Pimp my Bike

Da zaključim ovaj segment. Sjećate se da sam ranije spomenuo da me Days Gone podsjeća na The Last of Us? Evo i zašto. Naime, podsjetio me je zbog slične postapokaliptične tematike ali i jedne zanimljive činjenice. Fun fact, mnogi su Days Gone nakon njegove najava smatrali TLOU spin-offom, no iskreno, s obzirom na to da je Bend Studio radio Syphon Filter igre, koje su se uglavnom bavile spasavanjem svijeta od smrtonosnog virusa, meni je kroz glavu u više navrata prolazilo pitanje „da pandemija iz Days Gonea zapravo nije nusprodukt neuspjele misije Gabea Logana? Što mislite o tome?

Što se dogodi kad igra izađe prije vremena?

Days Gone svakim svojim atomom jednostavno „vrišti“ AAA. Sve pršti od visoke produkcije i, bez imalo razmišljanja, usudit ću se reći da se radi o jednoj od trenutno najspektakularnijih audiovizualnih ostvarenja.

Spomenuli smo da Days Gone izgleda doista prekrasno?

Unreal Engine 4 sam po sebi je sjajan  i pruža developerima ogromni potencijal, a dobar dio tog potencijala ekipa iz Bend studija iskoristila je na najbolji mogući način, stvorivši prekrasan i doista ogroman svijet, koji se sastoji od nekoliko različitih bioma, koji se sami po sebi drastično razlikuju, a pri tome u igri nas čekaju i dinamični vremenski uvjeti i smjena godišnjih doba te dana i noći, što samo po sebi donosi i potpuno drukčiji pristup igri. Šumoviti i brdoviti pacifički sjeverozapad odiše životom i ljepotom, pa makar i u svome postapokaliptičnom izdanju. Isto tako, likovi su „napisani“ i kreirani na najvišoj mogućoj razini i to ne samo Deacon, Boozer ili neki od ključnih NPC-jeva, već i svi NPC-jevi na koje ćete naići, pa makar i u prolazu. Njihovi modeli zrače realističnošću, čemu dodatno doprinosi fantastična glasovna gluma svih glumaca. Soundtrack i glazba u igri također su posebna  priča, a tko je vidio barem jedan trailer za Days Gone, zna o čemu pričam. Spomenuo bih još i sjajnu atmosferu, koja će vas pratiti od početka do kraja igre, kao i činjenicu da je Days Gone još jedna od Sonyjevih ekskluziva koja je lokalizirana na hrvatski, a potom ću se okrenuti onome što nitko od nas ne voli – lošim stranama igre, kojih na ovom polju ipak ima i više nego što bi trebalo biti…

Likovi u igri odišu životom

Sada kada sam ovako lijepo nahvalio grafiku, efekte i sve što ovaj naslov čini dopadljivim našem oku i uhu (ali i duši ? ), red je da se pozabavimo onim „ali“, a to „ali“ primarno se odnosi na veeeeeoma problematično izvođenje i hrpetinu tehničkih problema koji su tipični produkt preranog izlaska igre.

Kao što sam spomenuo u uvodu ove recenzije, još prilikom igranja E3 2018 demo verzije primjetio sam da igra „škripi“ na gotovo svakom koraku, počevši od problematičnog pada frameratea, pa sve do pozamašne količine bugova koji bi i slijepcu bili vidljivi. Plašio sam se da Bend neće uspjeti sve to popeglati prije izlaska igre, a te moje zle slutnje na kraju su se i obistinile.  Izašavši evidentno ranije nego što je trebao, Days Gone pri launchu (pa evo i gotovo tri tjedna kasnije) i dalje pati od brojnih tehničkih problema. Framerate pada gotovo na svakom koraku, osobito pri scenama kada ste na motoru a mapa se sporo loada ili recimo kada vas juri horda freakera. Pada do te mjere da pomislite da se igra „smrzla“, što je doista neoprostivo jednom ovakvom visokobudžetnom projektu. Tu su i oni „ubojiti“ bugovi, zbog kojih se igra doista „smrzava“ te vas tjera na reset svega, no eto, srećom,  čini mi se da je posljednja nadogradnja barem njih uklonila.

U igri imamo smjenu dana i noći, kao i smjenu godišnjih doba i vremenskih uvjeta

Gledajući na sve te tehničke probleme, ne mogu a da se ne zapitam zašto Sony nije Bendu dao  još nekoliko mjeseci da sve popravi i ispolira prije nego što puste igru u prodaju. S obzirom na to da je ljetnji period za Sony za sada prazan, a da tijekom istog gotovo sigurno nećemo vidjeti ni The Last of Us: Part II, ni Death Stranding, a boga mi ni Ghost of Tsushima, doista mi nije jasno zašto se žurilo s izlaskom igre. No, znate kako kažu, ne vrijedi plakati za prolivenim mlijekom, ali upravo ovakva „početnička“ greška  koštala je Days Gone toga da se ipak nađe izvan najužeg kruga najboljih PS4 ekskluziva.

Još jedna maestralna PS4 ekskluziva za pamćenje? Hm..

.. i jeste i nije! Jeste, jer nam donosi zanimljivu priču, likove i setting, kojih ćemo se još dugo sjećati. Nije, jer je u prodaju stigla barem nekih pola godine prije nego što je trebala, što ju je na kraju i koštalo ulaska u društvo besmrtnih PS4 ekskluziva. Nažalost, hrpetina tehičkih propusta, repetitivnost i nekolicina loše riješenih gameplay elemenata, ipak odnose prevagu kod našeg konačnog suda, da na Days Gone gledamo kao zanimljiv i solidan naslov, a ne na bezvremenski klasik, kakav je mogao biti.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.