Volim se šaliti kako Sony misli ozbiljno sa svojom “Play has no limits” kampanjom, tako smo u njegovoj najnovijoj ekspanzionističkoj akciji dobili priliku zaigrati i Days Gone. Dosta pratim Unreal Engine i velike projekte vezane uz njega, pa iako ju nisam dosad odigrao, ovo nije moj prvi susret s igrom. Upoznat sam sa svojevrsnim negativnim komentarima, odnosno kako je Days Gone prije dvije godine u trenutku svojeg originalnog izdanja malo oštrije dočekan. Činilo se kako ova Sonyjeva ekskluziva nekako nije ispunila ekstremna očekivanja svoje okorjele publike. Moglo se tako čuti loših komentara vezanih za početak priče, a pogotovo za tehničke probleme. Zapravo mi je drago da sam o priči čuo i najbolje i najlošije prije nego sam je sam osjetio.

Days Gone je postapokaliptična igra smještena u Oregon. Odmah u uvodnoj sceni prikazan je kaos i nered na ulicama lokalnog gradića u kojem pobješnjeli “freakersi” napadaju, kako se čini, zdrave ljude. Igra nas upoznaje sa glavnim protagonistima, bikerom Deacon St. Johnom, njegovom ženom Sarah te najboljim prijateljem Boozerom. Sarah je ozljeđena i krvari, Decon je smješta na helikopter nacionalne organizacije za hitna djelovanja (NERO) kako bi joj pružio priliku da preživi, ali kako više nema mjesta, ostaje sa svojim najboljim prijateljem. U sljedećoj sceni vidite Decona i Boozera kako voze svoje choppere, a igra vas upozna da je prošlo nešto više od dvije godine. Svijet (ili barem Amerika) se raspala, preživjeli su se grupirali u razne komune i kampove te, kako to obično biva u svim apokaliptičnim scenarijima, formirale su se raznorazne interesne skupine od pljačkaša, lutalica, milicija do fanatičkih sektaša koji se međusobno ubijaju za komadić zemlje (očigledno ni onda nema mjesta za sve). Kao šlag na kraju, zemlja je opustošena, a većina stanovništva su sada bezumni stvorovi koje nazivaju freakers i jedino što žele je nahraniti se preostalom zdravom populacijom. Sarah je mrtva, a Deacon traži novi smisao života lutajući s Boozerom po divljini.

Ukoliko niste već igrali Days Gone, možete steći dojam da se ovdje radi o poprilično klasičnoj i stereotipnoj postapokaliptičnoj priči. Nema smisla ju cijelu prepričavati, iako bi se realno mogla ispričati do kraja ovog teksta. Da se razumijemo, priča Days Gona uopće nije loša, možda je samo malo kilavo prezentirana, no pokušat ću to objasniti detaljnije kroz sve aspekte igre. Cijela igra i napredovanje je razlomljeno na hrpu manjih takozvanih storylineova koji prate određenu temu ili priču vezanu za događaje i pojedine karaktere igre. Svaki storyline ima određeni broj misija u sebi koje se nekad daju rješavati nasumičnim putem kako bi se stvorio dojam nelinearne priče. Također, pojedini storylineovi se isprepliču u svojevrsnu mrežu i utječu jedan na drugi na način da se sa određenom misijom pravi progres u više storylineova. Ovakav pristup u teoriji zvuči odlično, možete odabrati što vas zanima i rješavati igru putem kojim vi želite. Međutim, teorija je jedno, praksa je drugo, te iako je ovakav storytelling dobar, developer jednostavno nije uspio izvesti što je zamislio. Naime, određene misije iz krucijalnih storylineova se neće aktivirati ako prethodno nisu rješene neke totalno random “prošetaj se kroz kamp” misije od prije 3 sata igranja, koje ste vi naravno zaobišli jer ste imali tu mogućnost, ali nema dalje dok se sve ne rješi. U igri se dakle događa da prekidate totalno interesantnu akciju i vraćate se natrag kako bi se bavili za tu priču nebitnim stvarima. Rezultat svega je linearnost, a apsurdno je da je ona postignuta nelinearnom slobodom. Igru sam prešao za nepunih 38 sati igranja, što je relativno puno ukoliko je taj način nažalost bezveznjikav. Priča realno traje upola kraće, no zbog čudnog razvlačenja ona se čini naporno preduga. Čitao sam komentare na netu kako je priča na početku dosadna i spora i može natjerati igrače da odustanu od igranja. Da budem jasan, nemam ništa protiv od  toga da me “open world” igra na početku uči lovu na jelene, skupljanju materijala, kraftanju raznih oružja i itema za igru, da dobijam razne sitne poslove čija je svrha skupljanje iskustva i resursa, isprepletenu naravno sa ugodnim storytellingom. Days Gone kako sam odmah na početku rekao uopće nema lošu, a ni dosadnu priču, ali se zbog gore spomenutog preklapanja više storylineova događa da od bitnih rješite tek početak, a već ste u preko 25 sati igranja. Odjednom u nekom trenutku igra kao da odluči da je vrijeme za dalje i onda vas izbombardira sa velikom količinom priče koja se mogla prepričati u normalnim intervalima. Na kraju 90% priče progutate u posljednjoj četvrtini igre.

Moj zaključak je da su dva krucijalna razloga zbog čega se sve raspalo. Prvi sam upravo opisao, a drugi je po mom mišljenju prividni open world setting i siguran sam da je on najveći krivac za ovu problematiku. Čini mi se da je open world termin koji se počeo olako koristiti na sve strane, gotovo u svrhu marketinga. Days Gone jest open world igra da me netko ne bi krivo razumio, ali ako bih je usporedio sa posljednjim Assassins Creedovima ili GTA 5, ona je zatvorena ko pandorina kutija. Što se događa? Naime, mapa u nekoj zabiti u Oregonu u kojoj se igra odvija je podjeljena u tri dijela u koja postepeno napredujete tijekom priče. Radi se o cestama i šumskim putevima te raznim turističkim vikend resortovima i kampovima kroz koja prolazite. Vi se možete svojim motorom između misija voziti kud god želite, ali vrlo brzo ćete skužiti da ako se zaputite kroz šumu, livadom ili bilo kojim “otvorenim” komadom zemlje, da nećete tuda moći proći radi nevidljivih granica koje su ukomponirane u svijet. Recimo nalazite se na jednoj cesti i na mapi vidite da je vrlo blizu paralelna cesta, ako odlučite presjeći put do nje, moći ćete to samo na par određenih puteva koje je igra namjenila, a ne kud želite. Dakle, open world sloboda je ubijena suženom površinom kretanja. Teško je to opisati riječima i puno lakše je razumijeti igrajući. Ako recimo za primjer uzmete Assassins Creed Odysey mapu, možete sa jednog kraja na drugi doći praktički pjehe bez ikakvog ograničenja. U Days Gone ne možete.

Nastavno na open world priču, igra vam zapravo ne daje puno “slobodnog” vremena. Čini se ludo, međutim nije. Rekao sam kako ste stalno bombardirani raznim misijama, stoga svaki put kad predate jednu i odgledate cut scenu, dobijete resurse, odmah vas igra šalje na sljedeću. Ako nekim čudom ne dobijete nikakvu misiju, postoji hrpa sporednih misija i poslova koja ćete krenuti obaviti, no čim izađete motorom iz kampa, na radio vezu vas zove neki quest giver da se vratite da on ima novi posao za vas, isti s kojim ste pričali prije 20 sekundi u cut sceni od prethodne misije. Dosta komentara koje sam imao priliku vidjeti govore kako se neke stvari ponavljaju. Da, to je istina. Dobit ćete misiju, nebitno kakvu, a ona će reći odvezi se motorom 1,6 kilometara do lokacije, obavi misiju, vrati se 1,6 kilometara natrag. Kada napravite 50 takvih misija, skužite da ste se satima samo vozili na motoru a tek dijelić tog vremena ste nešto zapravo i radili. Na istom putu će vam se dogoditi da naletite na bandite koji vas bace s motora pa se napucavate s njima, freakersi također, bande na motorima koje vas naganjaju, tu i tamo koji snajper vas također obori pa morate očistiti kamp uz cestu i razne druge nepogode, poput neoprezne vožnje. Jednom prilikom sam se okrenuo da se smijem freakeru koji me promašio i tako sam pogodio motorom u balvan na cesti da se razletio, a kako ja nisam imao resursa da popravim motor, morao sam se šunjati sat vremena kroz grmlje natrag do kampa da mi vrate i poprave motor. Nema veće sramote nego vratiti se među motoriste, bez motora.

Nego da se vratim na problematiku. Storytelling i mission progress nije loš, zbilja, ne želim da itko stekne krivi dojam, dapače sviđa mi se. No zbog tih par gluposti u razradi, dojma sam da igram open world igru koja je jako jako ograničena i klaustrofobična. Imam osjećaj da mi u 38 sati igra nije dala da dišem i da me nije pustila da odem izvan ucrtane ceste i da me ubije medvjed ili divlja mačka, koje postoje u igri, al vidio sam ih samo sa svog motora dok sam se vozio na misiju. Osim još par mušica kao i kod svake igre, nemam zapravo ništa zamjeriti.

S druge strane, Days Gone je akcijsko-avanturistička igra iz trećeg lica. U principu su developeri uzeli razne mehanike i principe iz Asssassins Creeda, GTA, Red Dead Redemptiona i Far Crya, ubacili ih blender i taj bučkuriš iskoristili za svoju igru. Da li to funkcionira? Itekako. Znači sva mehanika je klasična open world spika sa hrpom raznih POI (Points of interest) i aktivnosti po mapi. Želite čistiti kampove koje su zauzeli ritualni fanatici? Može. Želite pokušati orobiti napuštene kontrolne točke nacionalne garde za hitne slučajeve kako biste pronašli vrijedne nadogradnje za vašu opremu i vaš health i staminu? Može. Želite čistiti infestacije i gnijezda freakova kako bi si vožnju u budućnosti učinili sigurnijom? Može. Hvatati divljake koji imaju bounty na svojoj glavi? Može. Pomagati ekipi iz kampa donoseći im razne stvari iz opasne divljine? Može. Loviti jelene? Može. Ginuti od medvjeda i pumi? Nema problema. Skupljati razne collectibles po svijetu? Može. Želite uništavati takozvane horde, sa više stotina bijesnih freakersa koji trče za vama i swarmaju vas u sekundi? Ako ste mazohist, može i to. Obično uvijek kukamo kako igrama fali sadržaja i nerijetko ih zbog toga loše kritiziramo. Jedna stvar je sigurna, u Days Gone ne fali sadržaja, ima ga poprilično, što je dobra stvar. Već sam spomenuo koliko mi je trebalo da pređem igru, međutim da bi očistio mapu od svih sitnih govana i sporednih poslova, vjerojatno bi konačan broj sati bio bilo gdje između 50 i 60 sati. A to govori samo za sebe.

Nakon prelaska igre na raspolaganju vam je već klasičan new game+ sa naravno i novom težinom. Trophy/achievement hunteri ili jednostavno ljubitelji točno ovog tipa igara su na konju, jer će se konačna brojka sigurno popeti na 120+ sati. Dobro trophy hunteri možda i nisu, ne želim ni razmišljati kolko je teško uništiti hordu na najvećoj težini igre. Ja sam plakao i prelazio svoje koje sam morao u sklopu glavnih misija, a ostale na mapi bi se okrenuo za 180 i molio boga da imam benzina. Sadržajno gledajući, Days Gone je bombon.

Što se tiče napredovanja vašeg lika, igra vam daje xp i shodno tome dižete levele. Svaki level dobijete jedan “skill point” koji je zapravo “perk” jer ne raspoređujete svom liku nikakve statove s njima nego otključavate stvari poput brže regenaracije stamine, veći melee dmg s nožem i slično. S druge strane na napuštenim NERO kontrolnim točkama morate rješiti svojevrsne mozgalice, koje su u principu pronalaženje načina za ući iza zatvorenih vrata kako bi dobili špricu s kojom si trajno dižete health, staminu ili focus, po vašem izboru. Focus je svojevrstan “bullet time” koji uspori vrijeme dok pucate kako bi recimo u borbi s hordom mogli lakše ciljati i malo uhvatiti predah. Ja si nisam htio usporavati već sporu igru pa sam sve spucao u staminu, jer kao dijete souls igara odlučio sam dodgerollati i meleeati svoj put između hordi i neprijatelja. Koliko je to bilo pametno, ne bih stavio lovu na to.

Skupljanje resursa je važan aspekt igre. S njima craftate razne korisne iteme poput zvučnih alarma za privlačenje freakersa, za distrakciju hordi, te raznog melee oružja ili medicinske opreme za regeneraciju vašeg lika. Od misija zarađujete kredite s kojima možete i kupovati oružja i bolju opremu ali i nadograđivati vaš motor. Tjuniranje motora je odrađeno poprilično dobro, nešto kao car shop u GTA. Osim vizualnih detalja i farbanja u razne skinove, motor nadograđujete i sa dijelovima kako bi on bio brži, boljih performansi, izdržljiviji da ga ne morate popravljati svaki kilometar i sa više goriva. Bitno je poraditi na tome i zbog nekih kasnijih misija kad hvatate nekog na motoru. Ako niste nadograđivali svoju pilu, može vam se desiti da samo gledate kako vam protivnik kojeg hvatate odlazi. Sve vezano uz crafting, motor, opremu i nadogradnje se odvija kod vendora u nekoliko različitih kampova koje ćete kroz priču prolaziti. Zanimljivo je napomenuti da svaki kamp ima svoju valutu, tako da kad rješavate misije u jednom kampu, dobijate kredite koje možete koristiti samo tu. Ne prodaju svi kampovi iste stvari, stoga ćete se morati orjentirati na točno određene kampove da skupite reputaciju i resurse zbog specifičnog komada opreme. Kompliciranije nego je trebalo ako se mene pita, ali svakako interesantno i pozdravljam takvu odluku jer to je dodatan detalj, a i sadržaj igre.

Naposljetku moram spomenuti vizualnu prezentaciju igre. Days Gone, kako sam rekao koristi Unreal Engine koji je realno krema modernih enginea. Neću uopće skrivati svoje oduševljenje izgledom i dizajnom igre. Dizajn je sam po sebi fantastičan, a kad malo bolje pogledate svijet oko sebe, količinu detalja u scenama i okruženju, shvatite koliko je vremena i truda uloženo u stvaranje virtualnog Oregona. Igra je predivna. Ray tracing ne postoji, no on, kako ja volim često promovirati, nije ni potreban, a unreal engine sa svojim osvjetljenjem to i potvrđuje. Ok, ovo je inačica od prije dvije godine, nova verzija podržava ray tracing, al kako ovo nije nikakav remaster igre, te kerefeke nisu ni ubačene u igru. Deep Learning Super Sampling iliti DLSS također nije podržan od strane Nvidije, a iskreno nisam ni gledao imaju li ikakve planove. Što se mene tiče, ne treba ništa. Malo sam se igrao sa ReShadeom, nešto što PC ekipa uvijek radi i gubi vrijeme kako bi obojala igru što realističnije, al moram priznati da je Days Gone AS IS više nego fantastičnog izgleda i preporučio bi svima da samo upale i igraju. Unreal Engine je osigurao i da se igra lijepo vrti odnosno da nije pretjerano zahtjevna. Sa svim postavkama na maksimumu imao sam preko 150-160 fpsa pa sam jednostavno zaključao na 144, koliko mi monitor ima herca. Kako sam već rekao, ja sam oduševljen viđenim i svrstao bih grafički izgled gotovo rame uz rame sa Red Dead Redemptionom 2 kojeg i dalje osobno smatram trenutnim vizualnim vrhuncem. Ukoliko je grafika vaša stvar i volite glumiti virtualne fotografe, Days Gone će vas razvaliti.

Kad sve zbrojim i oduzmem, Days Gone je jednostavno odlična igra. Vidim sad da sam se u svojem pričanju uhvatio uglavnom problematike i da drljim po tome. Moguće je da sam htio opravdati loše komentare. Ja sam inače poprilično kritičan, uvijek zauzmem suprotan stav od komentara pa ga pokušavam sagledati iz svog kuta i opravdati komentatoru. Ne želim ovim svojim primjedbama reći da igra u tom aspektu ne valja, samo želim naglasiti što je po meni dovelo do takvog prijema kod igrača, te da su to stvari koje su sputale igru da nije za jednu ili dvije ocjene bolja. Realno kad sagledam stvari i dobro razmislim, open world igra treba biti duga, treba imati puno sadržaja, treba biti baš sve ono što Days Gone jest. Postapokaliptični setting koji se bazira na zombijima ili virus outbreaku inače nije nešto što me osobno privlači, a najmanje me intrigira priča temeljena na smrti voljene žene ili djeteta. Mislim ono, svijet se raspao, više od pola svijeta je mrtvo, apsolutno svaka osoba oko vas je nekog izgubila pa se ne mogu povezati s dubinom lika na temelju toga. Klišej. Međutim, tek na kraju sam shvatio da Days Gone nije priča o gubitku voljene osobe i traženju smisla življenja posle toga. Days Gone je priča o nama samima i što mi činimo oko sebe, odnosno da živimo život kakav sami stvorimo. Ukomponirano u postapokaliptični setting u kojem se događa novo rođenje i stvaranje na čijem putu nam se ukazuju razni lažni bogovi i svjedoci, a ono pravo je u nama, samo ga treba spoznati. No da ne kenjam previše, svatko će priču doživiti drugačije, želim samo naglasiti da mi je prezentirana na krivi način, al na sreću sam je razumio kako treba. Igru preporučam apsolutno svakome tko ju nije igrao.

Ako se ikad dogodi da Days Gone dobije nastavak, developer treba samo popraviti storytelling kako sam spomenuo i srušiti granicu unutar open worlda, sve drugo će onda prirodno sjesti na mjesto i siguran sam da će taj nastavak biti još bolji, s ocjenom koju je Days Gone mogao i trebao imati.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.