Stripovi su, kao i filmovi, postali neodvojivi od gaming kulture. I dok filmske adaptacije igara rijetko isplivaju iz mora prosjeka, kao i igre temeljene na filmovima, sinergija stripova i igara je ipak malo jača.  Od Arkham igara, preko prvih Spider Man igara na PlayStationu One, do Avengers Alliance serijala i Injusticea, uz dosta neslavnih naslova navedeni su uspjeli izbjeći hordu razočaranih fanova, a neki su zapisani zauvijek u povijest kao jedne od najprodavanijih ili najboljih igara određenih razdoblja. No, koliko god bilo takvih igara prema junacima, zločincima i likovima iz svijeta superhero stripova, uvijek će se naći lista velikih aktera koji nikad nisu dobili svojih zasluženih pet minuta u gaming svijetu. Već nekoliko godina, na vrhu takvih lista želja, kako fanova tako i stručnjaka, nalazio se merc with a mouth, popularni i humoristični antiheroj i prvi samosvjesni lik u impresivnom svijetu fikcije – Deadpool. Nakon mnogo godina, žalopojki i kratkih uloga u igrama kao što su Spider Man Shattered Dimensions i Marvel Ultimate Alliance 2, napokon je došao i njegov red. High Moon Studios su se usudili uzeti Deadpoola u ruke i napraviti nešto posebno, u pravom Deadpool stilu. Kakvi su rezultati? Ukratko – kaotični i šizofreni kao i sam Deadpool. Za detalje, nastavite s čitanjem ovog šizofrenog teksta.

Savjet: Kada vam se ponudi mogućnost da tučete Wolverinea, iskoristite to do kraja

OVO NIJE RECENZIJA

Deadpool ludnica je počela, prema mojoj skromnoj analizi, prije cca 8 godina. Skromno pojavljivanje kao igrivi lik u X-Men Legends II kulminiralo je 4 godine poslije u filmu X-Men Origins: Wolverine. Kroz cijeli taj period izlazio je veliki broj zabavnih i kvalitetnih stripova koji su ga plasirali u vode superhero zvijezda, unatoč tome što njegovo postojanje datira još od veljače 1991.godine kada se pojavio u 98.broju New Mutantsa. Glavne karakteristike koje čine Deadpoola popularnim likom su prvenstveno njegov izgled (kostim i oružja koja nosi se stvarno sviđaju velikom broju ljudi), humor (bez imalo političke ili bilo kojeg drugog oblika korektnosti) te ”lomljenje četvrtog zida”. Za neupućene, navedena stilska figura (ako se možemo tako izraziti, mada je bolje to jednostavno nazvati stilom, narativnim mehanizmom) je ukratko rečeno, komuniciranje aktera (iz serije, filma, videoigre, stripa) sa publikom, te svjesnost svoje uloge kao lika kojeg prati publika. Nekima koji su iskusniji i stariji to može zvučati isfurano, a nekim mlađima uopće nije impresivno, no tajna velikog uspjeha je činjenica da igrač/čitatelj mora biti uronjen u Marvel svijet i poneki kanon iz tog svijeta, prihvatiti izvrstan humor koji se prožima kroz to lomljenje četvrtog zida kako bi mogao uživati što više u svim forama i sadržaju koji Deadpool kao lik nudi – bilo da se radilo o stripu, crtanom filmu ili igri.  I u tome je, donekle, stvar s Deadpoolom. Volite li Marvelove stripove ili druge proizvode u kojima se pojavljuju Marvel likovi, voljet ćete i sve što vam Deadpool pruža. I tako je sa ovom igrom. Deadpool, u suradnji sa High Moon Studiosom, dovodi u pitanje i izruguje se mnogim gaming konceptima i načinima igranja akcijskih avantura, a nasmijava i zabavlja prvenstveno one koji njega već znaju i donekle ”kuže”. Od početne animacije do zadnje eksplozije, Deadpool je tu prvo i osnovno za sve fanove koji su priželjkivali njegov samostalni naslov, a tek onda za sve druge, za koje previše ni ne mari. No, sasvim neočekivano, Deadpool postaje nešto više od toga.

OVO NIJE RECENZIJA

Vrijeme je za predah

Priča igre je prava Deadpoolovska. Naime, igra započinje sa Deadpoolovom velikom željom da ima igru u kojoj je on napokon glavni lik pa ”ljubazno zamoli” (uz par rezuckanja sa svojim mačevima) ekipu iz HighMoon Studiosa da mu naprave igru. Dobiveni scenarij niti ne pročita te konstantno zove developere sa novim željama i zahtjevima oko toga što će se događati u igri, čime premašuje budžet igre i dovodi samu priču u velike apsurdne zaplete i rasplete. Takvo nešto je bilo i za očekivati, a bojazan od mogućeg lošeg humora koji će popratiti takve događaje ipak nije bilo potrebno imati. Kroz sva moguća ”lomljenja četvrtog zida” Deadpool je nevin, duhovit, ponekad neprimjereno brutalan, prost, okrutan, lud, zbunjen, ali na kraju svega zabavan i vjerno prenesen. Koliko god premisa bila apsurdna, igra je iskorištava na razne simpatične načine, pomoću kojih dolazite u priliku jedan dio igre prelaziti kao da igrate neku 8bitnu pucačinu, a u idućem trenutku pucate iz abnormalno jakog arsenala po nenormalno velikom broju protivnika, gdje će sve prštati od eksplozija i padanja zgrada i skakanju po ruševinama u Uncharted stilu. Igru ćete završiti (pogotovo ako igrate na easy, na srednjoj i teškoj razini namučiti će vas završne bitke) u jednome popodnevu. Nakon toga imate malo dodatnog sadržaja challenge modu, no svakako ništa posebno i pamtljivo. Arsenal oružja koje Deadpool koristi nije prevelik, no solidan je i zabavan. Način pucanja i kontrole u jednom trenu podsjećaju na High Moonove Transformerse, dok su pri bliskoj borbi u savršenoj “nesimbiozi” sa kamerom. Ništa posebno loše, ništa posebno dobro. Lokacije su predvidljive, neprijatelji nakon jednog pojavljivanja (kada ste impresionirani njihovim izgledom) postaju pomalo dosadni (jer ih jednostavno ima previše, pogotovo pri kraju, kada se lako izgubi i ono malo živaca što ste sačuvali kroz godine), no moram istaknuti predivnu glavnu lokaciju na Genoshi, i predivno prenesen postapokaliptični ugođaj nakon velikih događanja koji su redefinirali svijet X-Mena (čitaoci stripova i fanovi će znati o čemu se radi). Uglavnom, za daljnjim standardnim recenziranjem ove igre nema potrebe. Prvenstveno, jer igra nije standardna. Zbog čega? Zato što je toliko standardna! Dopustite mi da objasnim.

Buttonmash fiesta, kako i priliči jednoj ovakvoj igri.

OVO NIJE RECENZIJA

Deadpool igra je zapravo pregled i spomenik globalnim trendovima u gamingu koji se provlače već nekoliko godina. Očito su developeri htjeli napraviti kombinaciju koja bi zadovoljila poznavatelje video-igara i Deadpoola, u nadi da će shvatiti poantu. Koliko je to bilo uspješno, nažalost, možemo vidjeti po ocjenama na Metacriticu i raznim drugim stranicama. Kažem, nažalost, jer po mom subjektivnom mišljenju ova igra zaslužuje puno više. Kao prvo, svjesna je svojih problema. Mnogi recenzenti su napominjali kako je sustav borbe problematičan jer je ista tipka za teleport i counter (u slučaju ”plejstejšna trojke” to je krug). Svakako bi ovo mogli uzeti kao manu da prilikom loading ekrana nije izlistana poruka ”Da, znamo da je isti gumb. Pomirite se s time”. Također, Deadpool malo ”bocka” Uncharted, God of War i mnoge druge akcijske avanture sa ponekim nepotrebnim eksplozivnim scenama s kojima se hvale svojim vizualima. U Deadpoolu ti vizuali svakako nisu impresivni i imaju puno manje smisla od navedenih igara – no, kod Deadpoola je to nekako i ”glavna fora”. Ogromna količina neprijatelja koji se pojavljuju pri kraju je hiperbola svih završnica aktualnih hack ‘n’ slash avantura. Ovdje se toliko pretjeralo da me tjeralo u plač, prvo od muke a onda od smijeha, budući da i sam Deadpool komentira i jeca koliko protivnika mora isprebijati. Kratkoća single playa kod nekih high budget igara (Metal Gear Revengeance mi prvi pada na pamet) ovdje je isto dovedena do svog apsurda.

Upgradeeeeee

U svakom slučaju, dobivam poriv da ovu igru pokažem ljudima kad bi me u dalekoj budućnosti pitali ”Hej, kakve su igre bile u prva dva desetljeća 21. stoljeća”. Naravno, shvatite i ovo donekle kao šalu. Svjestan sam da nisu sve igre takve i da pretjerana generalizacija nema smisla. No, probajte odoljeti dojmu kao da ste ovo sve već doživjeli u nekoj drugoj, većoj igri dok igrate Deadpoola. A baš zato što je to Deadpool trebali bi ipak razmisliti da li je to sve namjerno ili ne. Ruku na srce, bilo je naivno očekivati da bi ova igra kvalitetom konkurirala favoritima u žanru, i da bi s obzirom na sve što je pokazala bila išta više od urnebesne zabave i solidnog napucavanja (prebijanja) neprijatelja. Deadpool je ekstreman konzument popularne kulture, pa i igara te je na neki način ”sam napravio igru o sebi” kakvu je želio, a ona je upravo reprezentacija onoga što je najviše predstavljeno kao kul i popularno: hack ‘n’ slash gameplay, objektivizirane žene, groteskni neprijatelji, eksplozije, upgradeanje oružja, pucanje, sjeckanje, grintanje zbog loše kamere, pretjerivanje sa vizualima i neprijateljima pri kraju igre, nepotreban stealth i nepotrebna raznovrsnost u igri sa malim beznačajnim mini-igrama. To on tako vidi i ne može mu se ni zamjeriti.

Kada se potroši sav budžet igre u prvih sat vremena kampanje potrebne su kompenzacije.

OVO NIJE RECENZIJA

Slagali se ili ne sa Deadpoolom, sa mnom ili nekim drugim tko priča o ovim i sličnim igrama, poanta svega ovoga je, kao uvijek, moć (i problem) subjektivnosti. Na svaku stvar se može gledati drugačije, svatko može ocijeniti kako hoće, Marvelovi fanovi će imati svoje mišljenje o igri, a i među njima će se mišljenja razlikovati, kao i među onima koji nemaju pojma tko je Deadpool. Iako ti vjerojatno ni neće igrati još jednu prosječnu igru ovoga žanra. Ili hoće?

Što god mu kažete on će čuti što želi čuti. Ili ga neće biti briga.

Za mene je Deadpool čista devetka, upravo zbog svega navedenog. Zbog implicitne kritike na današnju većinu konzumentske nakupine koja i pokreće potražnju i ponudu za određenim igrama. Kritika, u ovom smislu, ne znači nešto negativno. To smo, nadam se, svi shvatili. Ili ipak nismo? Zar se ja šalim? Ili sam ozbiljan? A Deadpool? Sumnjam da ćete ikad saznati.

Igru ustupio Videotop d.o.o.