Hideo Kojima je pravi mali čudak. Vizionar, čiji filozofski pogledi sežu toliko daleko izvan gaming sfere, da njegovo ime sa ogromnim poštovanjem odjekuje zlatnim hodnicima, kojima koračaju oni koji apsolutno nikakve veze nemaju s video igrama. Koliki god ekscentrik bio, sa svojim djelima oduvijek je znao pogoditi direkt “u sridu”. Dosad nikada nije promašio svoj cilj, no sa svojim projektom, koji je uslijedio nakon bolnog i šokantnog razilaženja sa Konamijem, nikada nije bio bliže da po prvi put posrne. Ili, barem smo tako mislili, čisto jer smo živjeli u potpunom mraku, u totalnom neznanju u kojem nas je gospon Hideo vješto držao pune tri godine.

Death Stranding. Taj čudni projekt, čiji nas je svaki, maestralno režirani i do najsitnijih detalja posloženi trailer ostavljao totalno zbunjene, jedan je od rijetkih naslova o kojem ama baš ništa nismo znali, dok smo usput nagađali i analizirali što smo zapravo u svakom od tih trailera vidjeli. Svaki novi prikaz ovog ostvarenja otvarao je trostruko više pitanja, nego odgovora. Ma što je taj prokleti Death Stranding? O čemu se u njemu radi? Je li u pitanju horror? Walking simulator u kojem se ništa ne događa? Jesu li Norman Reedus i Mads Mikkelsen X-faktori ove (donedavne) PS4 ekskluzive i planira li Kojima iskoristiti njihovu popularnost kako bi ispromovirao i popularizirao djelić svojih filozofskih shvaćanja? Samo su neka od pitanja, koja su nas mučila tijekom posljednjih nekoliko godina. Sve se na kraju svodilo na samo dva moguća ishoda – ovo će biti ili najveći promašaj generacije ili jedna od njenih najboljih igara. Tako je bilo sve do samog izlaska, no, srećom, svi strahovi i strijepnje bili su u potpunosti neopravdani. Ljudi moji, možete slobodno da odahnete – Kojima se vratio s još jednim nebrušenim dijamantom, kakav se doista rijetko pronalazi!

Kojima i postapokaliptični poštari u još jednom pokušaju spasavanja svijeta

Nakon što sam igrajući ovo ostvarenje proveo proteklih 15-20 dana, vrijeme je da čitateljima konačno otkrijem što je zapravo taj famozni Death Stranding i o čemu je zapravo riječ. Iz dosadašnjih iscurjelih ili službeno otkrivenih informacija, mogla se nazrijeti osovina same priče igre i njena bit, no to je samo ogrebotina po ogromnoj površini savršeno ukomponirane cjeline, kakvu samo genijalac poput Kojime može osmisliti.

Kojima ko Kojima, odlučio se na metaforički poseban način pozabaviti jednim od ključnih psiholosocijalnih problema, koji posljednjih 20ak godina žestoko drmaju zemaljsku kuglu. Otuđenje i izolacija kod ljudi i njihova gradnja emotivnih barijera, glavni su motivi jedne od najiščekivanijih igara današnjice. Vješto igrajući se sa samim imenom igre, njenom temom i ključnim elementima, gospon Hideo je na veoma inteligentan, u isto vrijeme i intrigantan, ali njemu prepoznatljivo metodičan način taj problem uspio implementirati u svaku poru ovog naslova, dajući joj na svojstven način posebnu filozofsku konotaciju.

Mostovi Ujedinjenih gradova razjedinjene Amerike

Nije neka tajna da je Kojima fasciniran i opsjednut Amerikom. Njegova opsesija vidljiva je u svakom njegovom dosadašnjem uratku, no Death Stranding je i na tom polju otišao dalje, donoseći nam na znatno drukčiji način ispričanu priču o propasti svijeta i mrvici nade za spas čovječanstva. Radnja ovog ostvarenja odvija se u bliskoj budućnosti, te prati Sama Portera Bridgesa, pesimističnog postapokaliptičnog „kurira“ kompanije Bridges, koji, po nalogu novoformirane vlasti UAC (United Cities of America), putujući s jednog kraja kontinentalne Amerike na drugi ima zadatak da poveže razjedinjene gradove i na taj način pokuša spasiti ono što je ostalo od čovječanstva i ljudske civilizacije. Pitate se što se dogodilo i o kakvoj postapokalipsi se radi? A što je zapravo bila apokalipsa koja je svemu tome prethodila?

Naime, sve je počelo serijom misterioznih eksplozija, koje su odjeknule diljem Zemlje, pokrenuvši niz nadnaravnih događaja poznatih pod imenom „Death Stranding“. Ti događaji su doveli do toga da bića iz druge dimenzije ljudima poznata kao BT (Beached Things) ostanu „nasukana“ na Zemlji, ostavljena da lutaju uništenim i napuštenim svijetom. S njima je stigao i fenomen poznat kao Timefall, kiša iz drugog svijeta, koja je kobna za sav život na Zemlji, budući da sa sobom donosi rapidno truljenje i raspadanje svih živih bića koja dođu u dodir s njom. Kontakt s BT-jevima ili ubojitom kišom za većinu znači smrt i aktiviranje famoznog Voideouta, u većini slučajeva ogromne eksplozije koja iza sebe ostavlja veliki krater. Naravno, to za neke, poput Sama, ne znači nužno i smrt, nego samo svojevrsni „restart“, no više od toga nećemo spoilati. Naravno, da se opasnost ne krije samo u nadnaravnim kreaturama i pojavama iz druge dimenzije, pobrinut će se i ljudski neistomišljenici iz separatističke militantne organizacije Homo Demens, koji se bore za neovisnost svoga uporišta, Edge Knot Cityja. Zapravo, o ovom segmentu neću ništa više reći, ne samo jer kolege iz Sonyja to ne dozvoljavaju (prijete Voidoutom globalnih razmjera za svaki nedozvoljeni spoiler), već zato što želim da cijelu ovu virtualnu storiju sami vidite, odigrate, doživite i proživite.

Kojima je oduvijek bio majstor stvaranja izuzetno filmičnih ostvarenja, prepunih nezaboravnih likova i vrhunskih obrta u priči. Na takvo što navikao nas je sa svojim Metal Gear igrama, a ista situacija je i s Death Strandingom. Sve je fantastično uklopljeno u jednu homogenu metaforičku cjelinu. Svaki dijalog u igri ima svoju dubinu. Likovi su sjajno napisani i fantastično okarakterizirani i sve u igri nekako je na svome mjestu, toliko intuitivno da intuitivnije ne može biti.  A što je s gameplayem?

Simulator hodanja ili ne?

Hm, i da i ne. Ako ćemo biti realni, glavna okosnica igre doista jeste hodanje i lutanje ogromnim otvorenim svijetom. Glavni protagonista doista „šeta“ predivno dočaranim postapokaliptičnim bespućima, obavljajući usput glavne i sporedne misije, koje dobivamo ili usput ili u centralnoj bazi UAC. Naravno, to ipak nije sve.

Death Stranding je svojevrsni hibrid open world akcijske avanture i walking simulatora, kojeg krase unikatan koncept i gameplay mehanika. Cilj većine Samovih misija sastoji se u dostavljanju određenog tereta na zadana mjesta (u većini slučajeva od točke A do točke B), pri čemu imamo ogroman broj mogućnosti. Budući da je sam čovjek od krvi i mesa, sa sobom može da ponese određenu težinu tereta. Taj teret nosimo ili na tijelu (na leđima, rukama, za pojasom), u rukama ili ga pak vučemo, a što smo više opterećeni, slabije smo pokretni. To stvara dodatne probleme, osobito kada koračamo strmovitim i neprohodnim dijelovima, pa svaki naš pogrešan i nepromišljen potez može dovesti do brojnih problema. Zbog svega toga, prije polaska na putovanje, potrebno je opremiti se opremom, poput ljestvica (yup, onih dugačkih iz ranijih trailera), užeta i sličnim pametnim pomagalima. Kako napredujemo kroz igru, tako i naši zadaci postaju kompleksniji, pa ćemo vrlo brzo dobiti i Q-Pid ogrlicu, koja zapravo služi za povezivanje baza i gradova u veliku komunikacijsku mrežu UAC.

Tu je i jedno od glavnih obilježja igre, bez kojeg ista ne bi ni imala smisla. Naravno, mislim na BB-jeve (Bridge Babies), bebe koje, kao što samo njihovo ime kaže, služe kao svojevrsni most između svijetova. Zahvaljujući „malenom drugaru“ smještenom u Baby podu kojeg Sam nosi sa sobom, možemo da vidimo BT-jeve i lakše ih izbjegnemo. U tome nam pomaže i Odradek, naprava koju Sam nosi na ramenu, a koja služi za detekciju BT-jeva, kao i za uobičajeno skeniranje okoline. I dok Odradek predstavlja samo mehaničku napravu, BB je sasvim druga priča. S bebom razvijamo poseban odnos. Svakim spajanjem s njom, preuzimamo neka od njenih sjećanja, a vremenom ih moramo i „ažurirati“ te odmoriti. Padnemo li ili na bilo koji drugi način uznemirimo bebu, slijedi nam smirivanje – nešto slično tretmanu, kroz koji prolaze svi novopečeni roditelji, samo u znatno blažoj varijanti i s nešto više spavanja u pauzama između “dreke”. ?

Sama tijekom njegove avanture očekuju i brojne opasnosti. One manje odnose se na pripadnike MULE-a, pomalo iritantne bande kradljivaca, koji putnicima – namjernicima često postavljaju zamke, kako bi ih „opelješili“ za teret koji nose. Radi se o ne pretjerano nasilnoj skupini, koja se boji BT-jeva i koja odmah prestaje s jurenjem Sama, ukoliko naleti na Timefall. Ubojite kiše za Sama ne predstavljaju preveliki problem, što se ne može reći i za teret koji on nosi. Naime, ukoliko je teret koji nosite duže vrijeme izložen Timefallu, opada mu kvaliteta, a samim time i učinkovitost vaše dostave. Ljudski protivnici uglavnom nisu prevelik izazov za glavnog protagonista, no zato bi BT kreature mogle biti. Ima ih više vrsta, a svaka od njih ima za cilj da Sama odvuče do novog Voideouta. BT-jeve uglavnom izbjegavamo, što znači da nas u pojedinim trenucima očekuje šuljanje i stroga tišina, budući da se ove kreature uglavnom orijentiraju po zvuku. Ti stealth elementi dobrim dijelom podsjećaju na one iz Metal Gear igara, a podsjeća i borba, koja može biti melee ili s vatrenim oružjem. Sam kroz igru dobiva popriličnu količinu oružja i pomagala, no u većini slučajeva ima opciju da protivnike samo onesposobi ili pak ubije.

Iako nema klasičnog Game Overa (kada umremo, završavamo u nekoj varijaciji „upside down“ svijeta iz kojeg se moramo vratiti u naš, no nakon našeg povratka, na mjestu naše smrti ostaje ogromni krater), tijekom igre konstantno je potrebno paziti na Samovo zdravlje i njegove fiziološke potrebe (sjećate se trailera gdje Norman Reedus „piški“?  E pa to je samo djelić onoga što nas u igri čeka). Stalno moramo paziti na njegovu krvnu sliku, energiju, količinu urina i još mnogo mnogo toga. Zbog toga, poželjno je odmarati se na svome putu što je češće moguće, bilo u privatnoj sobi unutar baza ili „kiseleći“ se u nekom od termalnih izvora. Jednostavno rečeno, radi se o nevjerojatno kompleksnoj igri nebrojenih mogućnosti, koja će vas konstantno iznenađivati i oduševljavati, bilo da sami tumarate svijetom ili da se usput „družite“ s drugim igračima.

Samoća je lakša u društvu nevidljivih suigrača

Kao što je odavno poznato, Death Stranding ima i svoju varijaciju asinhronog multiplayera. Social Strand System je po svojoj koncepciji najsličniji multiplayeru, kakav imamo u Souls igrama, što znači da više igrača istovremeno igra i dijeli isti svijet, ali nikada se direktno ne susreću, već s drugim igračima komuniciraju na različite načine, bilo da iza sebe ostavljaju ljestve ili užad na teško prohodnim dijelovima, bilo da nas pomoću signalizacije upozoravaju na predstojeće opasnosti i slično. Radi se o vrlo jednostavnom, ali učinkovitom i veoma diskretnom vidu multiplayera, koji će vas oduševiti i natjerati da „pucate lajkove“ na svaku gestu drugih igrača.

Kojima trademark

Ako postoji element Death Strandinga, oko kojeg ni mikrosekundicu nisam bio skeptičan, onda je to definitivno bila njegova prezentacija. Niti jednog trenutka nisam sumnjao da ćemo dobiti još jedno audiovizualno remek-djelo, onako s mašnicom upakirano u prepoznatljivu Kojiminu režiju i sve što ide s njom.

Kojima je dugo birao grafički pokretač za Death Stranding i definitivno je odabrao najbolji. Naravno, radi se o proslavljenom Decima engineu Guerrilla Gamesa, zaslužnom za sjajni Horizon Zero Dawn. Rezultat koji je pred nama, jednostavno je impresivan, bilo da se radi o prekrasnom, sumornom, no opet fantastično dočaranom otvorenom svijetu (travnati proplanci, sivkasti potoci, snježni vrhovi ostavljaju  bez daha) kojim stalno tumaramo, ili pak o vrhunskom dizajnu i izgledu samih likova.  Svaki od njih, na čelu s Normanom Reedusom doista izgleda sjajno, no ništa lošiji nije izgled ni preostalih ključnih likova. Uz Reedusa, koji je obavio odličan glumački zadatak, vrijedi pohvaliti i i ostale glumce, koji su svoj glas dodali likovima koje tumače.

Uz maestralnu glasovnu glumu, tu je i po mom mišljenju jedan od najboljih originalnih soundtrackova ikada, koji svakim svojim taktom nevjerojatno doprinosi kompletnom ugođaju i atmosferi cijele igre. Za originalnom glazbom ništa manje ne zaostaje ni ona licenirana, koja se fantastično uklapa u cijeli postapokaliptični i sivilom okupani setting. Tu uvijek melankolični, ali ubitačno atmosferični Low Roar briljira. Doista je neopisiv feeling koji vas prati dok koračate napuštenim ravnicama i proplancima, dok u pozadini svira neka od numera ovog islandskog benda, koji je inače zaslužan i za noseću pjesmu s kojom igra i počinje. Definitivno se radi o nečemu što zauvijek ostaje urezano u pamćenju, a na takvo što već smo navikli kada je u pitanju Kojima – san.

A kada pričamo o Kojimi, još jednom moram naglasiti da je ovaj genijalac uspio da nadmaši samog sebe,  kada je u pitanju režija ovog ostvarenja. Svaka scena u igri napravljena je s nevjerojatnom dozom pažnje i emocija, pa nije neko čudo što mu se klanjaju i neka od najvećih imena iz svijeta filma.

Ako baš moram navesti neku manu ovom naslovu, onda ću samo spomenuti pomalo kaotične izbornike unutar igre, koji zahtjevaju dosta snalaženja i planiranja, što se možda neće svidjeti igračima koji preferiraju što manje “čačkanja” po menijima i opcijama. Druga zamjerka mogla bi otići na uobičajeno predugačke cutscene, koje bi pojedinim igračima mogle malo zasmetati. Meni ne, no ima dobar onih koji ne vole dugo čekati kako bi razgibali svoje prste igrajući igru. Ruku na srce, ovo je ipak Kojimin naslov, a svi koji prate rad ovog  majstora znaju što zapravo mogu da očekuju.

GOTY?

Kratko i jasno, Kojima je još jednom uspio! Napravio je još jedno remek – djelo, o kojem će se još dugo pričati. Death Stranding ne samo da na gaming scenu donosi potpuno novu viziju i aspekt potenciranja pojedinih ljudskih vrijednosti, nego je u pitanju nevjerojatno atmosferični i nadasve kompletni audiovizualni paketić, čiji slatkiši agresivno napadaju sva čula igrača, ostavljajući ih duboko zamišljene pod dojmovima onoga što su igrajući proživjeli. Za kraj, kratka poruka za sve nevjerne, ma one „najnevjernije“ Tome, kao i za sve one skeptike (među kojima sam, priznajem, jedno vrijeme bio i ja) – ništa se ne brinite, jer omaleni super kreativni japanac i dalje „puca“ od ideja, a njegova nova vizija jedna je od najcool stvarčica, koje trenutno možete da iskusite na ovoj planeti i svim njenim paralelnim univezumima. Kratko i jasno, ne vidim ostvarenje, koje bi ovoj „hitčini“ moglo preoteti titulu igre godine!

---

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.