Bijaše nešto više od godinu dana, kada sam se raspisao o Bungieu, njihovoj developerskoj putanji, ostavštini te (nemoguće) velikom teretu kojeg imaju na svojim nejakim plećima. I eto pred nama je monstruozno skupi (najskuplja igra ikada), donekle bogat sadržajem Destiny od kojeg svi očekujemo da bude novi Alah, Buda, Mojsije, Višnu i Isus u jednoj igri. Kao plod braka sklopljenog na deset godina, Bungie je za svog svodnika imenom Activision iznjedrio ideju o kreiranju FPS-a koji bi se odvijao u “živom svijetu” koji je u biti MMO, odnosno žestoko (ali ne potpuno) co-op orijentiran shooter. Naravno, Destiny je moguće igrati potpuno solo, no smisao (i gušt) ove igre je da se igra s prijateljima (ili prolaznim suborcima) i bez njih Destiny je prosječan u najgoroj maniri Killzonea.

…na slavi Halo franžiše, Bungie ima ogroman teret na leđima.

Ova ideja se dugo kuhala u tintarama Bungie glavonja, no prijašnji svodnik (i vlasnik) Microsoft nije htio čuti o tome, pa su se na fini način dogovorili da Bungie može dobiti razvod, ali da će Microsoft dobiti puno skrbništvo nad omiljenim djetetom (Master Chief i kompletna Halo franšiza). Nažalost, nakon 500 milijuna dolara zdrobljenih tijekom razvoja, marketinga i svega što prati razvoj ovakvog megalomanskog projekta moje je da vam kažem da nije sve baš tako bajno  i sjajno (op.a što ne znači da Destiny nije dobar). Pa, ajmo vidjeti što nam je donio prvi Bungiev konzolaški uradak van zagrljaja Microsofta.

Hrabri “novi” svijet?

Idemo od početka.Kako sam već naveo, ovdje imamo FPS s elementima MMO igre. Sve što činimo, činimo u always online eko sistemu koji se, istinabog, resetira svako toliko. Kao i u svakoj MMO igri, ništa ne ide bez RPG elemenata u svrhu razvoja našeg i vašeg lika, pa ni Destiny nije ništa bitno različit po tom pitanju (oružja, obuća, odjeća, plaštevi, šljemovi….sve živo se da nadograđivati).  Meso, odnosno priča, nas vodi u daleku budućnost u kojoj je ljudska vrsta kročila izvan našeg solarnog sustava te istražila i kolonizirala većinu Mliječne staze što je, naravno, rezultiralo pronalaskom zla nad zlom imenom “Darkness” (The Tama) koje proganja misteriozno biće/planet/nešto imenom “The Traveler” diljem kozmoza kako bi ga istrijebilo, što ultimativno rezultira kataklizmičkim ratom te ostatke ljudske rase nagura u Tower (jedina sigurna zona) na našoj majčici Zemlji koja je pod zaštitom The Travelera. O samom “putniku namjerniku” nemamo previše saznanja u početku, a ni kasnije ne doznamo bogzna što pametnoga.

Sada već pogađate, očekuje nas neizostavni, postapokaliptični setting nesigurnih zona po kojima ćemo tumarati, proživljavati glavnu priču igre i izvršavati naše misije. Priču krasi određena zanimljivost (za SF fanove klasika) no odrađena je na način da nas iz misije u misiju čeka klišej za klišejem što nije nužno loše (većina SF sadržaja, bilo filmovi ili igre posuđuje svoje elemente od drugih), ali je u ovom slučaju odrađeno odurno loše i traljavo. Sve se svodi na dolazak na hub (Tower) u kojem možemo bezbrižno tumarati, skupljati/obavljati misije, kupovati opremu, identificirati iteme te se dogovarati o daljnjim postupcima putem poruka ili voice chata (ok, ovo možemo stalno i nije isključivo za Tower). I premda u igri postoji više sukobljenih frakcija (Vex, The Fallen…), mi se nalazimo isključivo na jednoj strani (Zemlja) i pokušavamo dokučiti wtf se događa oko nas.

Kao što možete iščitati iz svega do sad natipkanog, sve ovo je već viđeno u većini FPS/RPG/MMO igara i Destiny kao takav ne predstavlja ništa novo. Jedini fer opis bi bio da su Halo i Borderlands imali prljavi snošaj te se kao plod tog “spoja” izrodio Destiny. Halo gameplay je tu, Borderlands co-op tumaranje je, kada se uzme u obzir ograničenost mapa i zona koje nas očekuju na pojedinim misijama polovično tu, dok je loot sistem (blagorečeno) očajan. No, bez obzira na ove velike nedostatke i nedorečenosti, Destiny i dalje predstavlja jako zabavnu igru (s dobrom ekipom iznimno zabavnu) s fantastičnim gameplayem te zaslužuje našu pozornost.

Produkcijski pakao…

Nakon provedenih mjesec dana s Destinyjem, to mi jedino pada na pamet, nedovršen AI koji varira od sjajnog do Crysis 2 retardiranog, mušičav voice acting na pojedinim misijama, loot sistem koji će trebati potpunu preradu (što količina loot exploita na pojedinim zonama/misijama to potvrđuje), te hrpetina polovično realiziranih ideja. Što se tiče suhih tehnikalija, poznato je da Bungie za Destiny razvijao potpuno novi grafički engine koji je u stanju renderirati dinamičko osvjetljenje u kombinaciji s raznim izvorima svjetla i to sve u realnom vremenu. Pregledom vizuala engine u pojedinim trenucima izgleda očaravajuće, dok s druge strane, isto tako, dosta puta izgleda last-gen na najjač,e što vjerojatno možemo pripisati cross-gen podršci (Xbox 360, Playstation 3 isto tako imaju svoju inačicu), dok se u nekim trenucima  vidi lijenost (ili nedovoljno vremena (od strane developera).

…ovako su se vjerojatno osjećali developeri kad im je izdavač dolazio u posjet.

U svrhu što boljeg multiplayer matchmakinga za potrebe pojedinih “fireteam only” (na koje ne možemo ići sami) misija, tu je nova i poboljšana inačica hopper tehnologije koju Bungie razvija još od doba Haloa, a danas ga koriste više manje sve FPS igre. Obećana podrška za tablete, pametne telefone putem mobilnih aplikacija je tu, no iskreno govoreći ne vidim baš nekih smisao u tome, jer informacije koje tamo kolaju su razbacane, nepotpune i ruku na srce potpuno nepotrebne. Hype koji je okružio ovu igru je u biti i generalni problem iste. Jednostavno je sam Bungie (a Activision nije pomogao pretjerano) postavio letvicu jako visoko i onda prošao dva metra ispod nje, što, ponavljam, ne čini Destiny lošom igrom (daleko od tog) i ako ste fan Halo mehanike napucavanja, ovdje ćete pronaći jako puno zabave.

Hit detection is king!

I dok se neke igre hvale razrađenim sustavom hit detekcije (točke po kojima pucama a nalaze se na tijelima naših virtualnih protivnika), Destiny ovaj dio ima u potpunosti razrađen te u skoro svim slučajevima (mobovima, bossevima) funkcionira besprijekorno, što za jedan FPS koji se odvija u potpuno online svijetu nije mali posao. Dobro oružje, mirna i precizna ruka su recept za uspjeh (ne samo u Destinjyu). Sam gameplay se sastoji od klasičnog pristupa svih online igara, tipa: skupi 12 trulih očiju mongoloidnog vanzemaljca i zauzvrat ti dam ključ koji otvara vrata sljedeće misije i tako u krug. Izuzetak predstavlja Cruiceble mode koji je u biti multiplayer/deathmatch (Team deathmatch, domination, ctf i ostali popularni imaju svoje varijante s novim imenom) dio Destinyja i sam po sebi ne predstavlja ništa novog u samom dizajnu te je s hrpom patcheva dosegao zanimljivu i igrivu razinu.

…bratoubilački ratovi po danu (po noći je mrak).

Core gameplay je i dalje obavljanje misija u co-op načinu (iako se većina može odguslati solo) što predstavlja i najzabavniji/najzarazniji dio Destinyja. Dobar (fire)tim od maksimalnih 3 člana (što je debelo premalo u nekim situacijama), dobra suradnja i međusobno poštovanje uloga u jednom fireteamu znači jako puno i može biti recept za uspjeh, zabavu i na kraju vas može prikovati za ekrane uz sate i sate zabave. No, to isto tako može biti i najgori dio ako se nalazite u timu s debilima, konjima, trolovima i općenito ljudima bez trunke poštovanja prema svojim suigračima i može prouzročiti rage quit epskih razmjera.

Serverska infrastuktura na kojoj leži svijet Destinyja se dobro nosi od prvog dana (uz jedan kratki ispad) sa svom silinom navale igrača, te je tu dio od 500 milja dobro utrošen i launch je prošao relativno bezbolno i bez prekida. Ono što je odurno loše jesu vremena učitavanja koja znaju potrajati i do punu minutu, što je grozno i odurno te bi za tog trebalo nekoga upucati. Prva je pomisao ,bila da bi problem mogla biti loša veza prema internetu, no nakon testiranja na optici 100/100 rezultati su bili isti. S tehničke strane više nego zadovoljavajuće iskustve, no ipak s jednom nogom u prošloj generaciji konzola.

Kamera ide, ton ide…

Vizualni štih je opet mix podjeljenih osjećaja, grandioznost pojedinih zona, njihove pozadine i ambijent jednostavno oduševljavaju (pogotovo one na Zemlji), dok neke zone izgledaju potpuno prazno, nemaštovito i ponekada nedovršeno (Mars, ovo tebi ide najviše). Level dizajn je Bungiev najjači adut kao developera, i Destiny po tom pitanju definitivno neće razočarati nikoga. Kontrole su na zavidnoj razini i čine gameplay sjajnim, što bez obzira sve ostale mane nude sjajnu zabavu. Teksture su čiste, većinu vremena sve pršti od boja i vizualno ovo sigurno nije dosadna igra poput, recimo, Call of Duty serijala. Dizajn naših protivnika varira od zanimljivih do klasičnih…no sve u svemu ništa posebno niti memorabilno pa niti ne zaslužuje previše opisa, razlikuju se samo u veličinama i hit detekciji. Destiny je igra koja na trenutke izgleda sjajno, u većini slučajeva donosi prijeko potrebnu šarolikost u paleti boja,no na kraju se sve svodi na nekakav vizualni prosjek. Igru sam imao prilike testirati na Xbox 360, Xbox One i Playstation 4 platformama i moram reći da na novijim konzolama nisam primjetio neke razlike, dok se na Xbox 360 uočava niža rezolucija kompletnog paketa. Koju god od novijih generacija platformi odaberete budite sigurni da je ona gdje imate najviše prijatelja i potencijalnih suboraca, a to isto vrijedi i za “starije” generacije konzola.

…ovog skakavca s katanom rešite šakom međ’ oči!

Zvuk, eh zvuk. Isto ništa posebno u cijeloj priči, no posao obavlja zadovoljavajuće. Pew Pew naših fuzijskih puškica, automatskih điđabajnih rajflova, raketobacača zvuče dovoljno dobro da budemo zadovoljni no nisu ništa posebnog. Isto vrijedi i za urlike naših protivnika (posebice Vex hexgoblina koji su eto bolji od drugih). Sve je fino upakirano i da nema nekih kikseva u smislu voice actinga gdje vidimo titl, ali zvuka nema, zvučna kulisa bi dobila čistu peticu iz zalaganja. Ovako je to malo lošije no i dalje jako dobro. Soundtrack je nešto što uistinu odskače od svega i svojim epskim zvukom nam daje do znanja da je Destiny zaista trebao biti nešto više od ovog što smo dobili. Svi znamo već priču o potjeranom Marty O’Donellu, no njegova kompozicija je definitivno najbolja stvar koju nam donosi Destiny.

Slatko kiseli zaključak…

Bio sam uistinu strpljiv s Destinyjem, čak sam i poslušao Bungievu molbu da pružim igri više vremena prije pisanja i objavljivanja recenzije (čak i previše) i nekako sam mišljenja da bi inicijalna ocjena bila veća nego ova nakon mjesec dana. Primjećujete spartanski opis gameplaya, primjećujete spartanski opis sadržaja…razlog tomu jest doslovno da nema previše toga za opisati, odnosno, kada opišete jednu misiju, jednu točku gameplaya, opisali ste sve ostale. Čudno će zvučati konstatacija da je ovo ipak dobra i na trenutke sjajna igra, no to doista jest tako. Bungie ulaže sve napore iz tjedna u tjedan ispravljajući krive Drine koje su sami (p)ostavili i rezultati su vidljivi, no sve je to i dalje nedovoljno da Destiny izroni iz mora prosječnosti u kojem se trenutno nalazi. Nadam se da će u svoj toj silini patcheva Bungie odlučiti povećati količinu igrača u jednom fireteamu (ne minimalnu) što bi moglo biti ključno za budućnost ove igre obzirom da je broj igrača ponešto opao od samog početka (osobni dojam).

…samo dobra družba može Destiny učiniti kvalitetnim!

Najavljeni DLC paketi na papiru izgledaju sjajno (a neke se može vidjeti kroz bugove u igri) i nadam se da će neke stvari po pitanju gameplaya, priče dodatno produbiti, odnosno, pojasniti i zaokružiti u kakvu takvu cjelinu. Destiny pruža incijalno gorak okus koji s pravim suigračima definitivno može imati slatki aftertaste (ako netko zna hrvatsku riječ, bio bi zahvalan) i pružiti sate i sate sjajnog igranja. Odluku to tome hoćete li na kraju dana svoje novce baciti u nabavku ostavljam vama samima. Bez obzira na hrpu negativnog u ovoj recenziji ja osobno nisam požalio niti sekunde, a razlog vjerojatno leži u činjenici da imam dobre prijatelje i suborce.

Hvala ekipi iz Videotopa na ustupljenoj igri.