Hoćemo odmah u glavu? Nema nam druge. Pa drage gamerice i gameri, dobrodošli u Destiny 1.5 (rekli bi zli jezici). No, vratimo se mi na početak. Bungiev ponešto grbavi početak s Destiny serijalom se kroz vrijeme i naravno DLC (koji je bio sve samo ne besplatan) iskristalizirao u jedan od najvećih uspjeha trenutne generacije konzola. I premda su igrači imali hrpetinu kritika na prvijenac u serijalu, ono u čemu su svi bili složni jest činjenica da Destiny donosi sjajno co-op shooting iskustvo protkano kroz zanimljiv (iako nejasan) svijet i lore u kojem se sve odvija. Upravo tu leži najveći problem. Motivacija, likovi pa i sam storyline nisu bili baš dobro objašnjeni od strane Bungiea kroz tijek same igre. PvE komponenta je zbog toga patila sve do izlaska Taken King ekspanzije u kojoj su se stvari počele mjenjati (objašnjavati) i postajati smislenije. Gameplay komponenta i PvP dio su u startu bili na visokoj razini s kojom je Bungie dao dojam da ipak ima nade za budućnost ukoliko se pobrinu za sam lore svijeta u kojem obitavamo.

Bungie se i dalje drži inicijalnog obećanja da će “puniti” Destiny serijal sadržajem kroz desetogodišnji plan. Što to konkretno znači za originalni Destiny (kojem zadnja ekspanzija nije izašla na X360 i PS3)? Pa, prvijenac generalno umire, što se već vidi čim se ulogirate. Neki od nas su stekli dojam da će se Destiny nadograđivati novim sadržajem poput EVE Online ili World of Warcraft serijala koji svako toliko dožive tehnološki i sadržajni update. Ruku na srce, to je možda moglo biti izvedivo na trenutnoj generaciji konzola, no mišljenja smo da su X360 i PS3 spremni za zasluženu mirovinu. Kako god bilo, pred nama je Destiny 2 kao novi Bungiev pokušaj da nas uvuče u muke po Traveleru i patnje Guardiana u pokušaju očuvanja našeg solarnog sustava od invazije i potpunog uništenja. Reklo bi se, ništa novog, i prevarili biste se…gadno. Ovo je napokon naslov zbog kojeg Bungie može mirno spavati u svakom pogledu (op.a. akhm mikrotransakcije) i napokon se otresti enormnog tereta s leđa, ime mu je Halo serijal. Fanovi ovog ultrapopularnog developera mogu odahnuti, jer pred njima je jedno od najboljih ostvarenja koje je izašlo iz Bungiejeve radionice (op.a. Halo 3: ODST je vrh vrhova, sorry hateri).

Kriza identiteta

Recimo. Tamo gdje je prvi Destiny imao problema (priča, smisao), drugi dio svega tog ima na bacanje. Bungie je zaista otišao iznimno u dubinu u samom startu i nije ništa ostavio slučaju. Igračima originala stvari će naravno biti puno jasnije, jer ipak imaju nekakvo predznanje o rasama, frakcijama pa čak i motivacijama nekih od njih. Iako i dalje nismo sigurno tko je Traveler (osim što pruža light za naše guardiane), ipak ulazimo u dubinu motivacija istog, donekle. Red Legion pod vodstvom Dominus Ghaula ima ulogu glavnog antagonista i neprijatelja kroz singleplayer komponentu (trenutno, tko zna što će DLC donijeti u budućnosti). Kada kažemo singleplayer, pri tome mislimo da je taj dio moguće odraditi u solo aranžmanu, ali se preporuča da oformite svoj fireteam (MMO type group u Destiny serijalu) kako biste što jednostavnije savladali main storyline. Mislim, možete vi sve solo, ali je u društvu puno puno zabavanije i intenzivnije. Više nego u originalu, potencira se suradnja u svakom segmentu, te u određenim situacijama definitivno olakšava stvari. Naravno, ako ste introvert u gaming svijetu, nitko vam nije potreban za ništa po pogledu singleplayera.

Priča vas stavlja u “čizme” uber guardiana u trenutku invazije Red Legiona na posljednji grad ljudske civilizacije prikladnog imena The Last City koji se nalazi na Zemlji. Ubrzo bivamo pokošeni zajedno s našom braćom i sestrama. Traveler biva zarobljen i svaki kontant s njim je izgubljen. Speaker (koji tumači Travelerove želje primitivcima) je isto tako postao zarobljenik Ghaula. Naravno, uz sve to sve naše sposobnosti (i besmrtnost) koje nam je “The Light of the Traveler” nesebično poklanjao svih ovih godina, “nestaju”. Ovo je fensi način kako da nemamo amneziju na startu igre, osim što je imamo u obliku da zaboravimo sve što znamo. Klišej izbjegnut, ali opet i nije. Ghaul s druge strane želi usisati sav Light i njegove moći u sebe te tako (po svojoj procjeni) postati najmoćnije biće u svemiru. Na nama je da mu pomrsimo planove te okupimo sve preživjele guardiane i oformimo svojevrsni Last Stand u solarnom sustavu. Tek tada postajemo svjesni da postoji život izvan Last Cityja svih ovih godina (tijekom prvog dijela) te upoznajemo raznu plejadu likova koji nikada nisu imali “The Light” i besmrtnost koju nosi. No, unatoč tome, uspješno se bore za preživljavanje na Zemlji protiv raznih rasa i frakcija.

 

Već u ovih par rečenica svjedočimo većoj količini sadržaja i smislene priče nego u originalu. Ali, kako je priča dosta solidno i dobro koncipirana (za razliku od prvog dijela), nećemo više spojlati već ćemo samo reći da se isplati zaroniti u nju kroz sve side misije i avanture (pa čak i kasnije kroz patrolne misije). Za one koje veseli, glumačka postava okupljena u nastavku je uistinu zavidna (vidi sliku). Ono najbitnije je da se Nathan Fillion vratio u ulozi legendarnog guardiana imena Cayde-6.

Dva koraka napred, jedan nazad.

Destiny community je malko polariziran u ovom trenu (i vjerojatno će takav i ostati do izvjesnog trećeg nastavka). I dok jedna strana tvrdi da je Destiny 2 mogao biti expansion pack koji bi “popravio” sve greške, druga strana tvrdi da je ovaj svojevrsni reset i start over dobrodošao te da se radi o punokrvnom nastavku. Ja osobno sam negdje u sredini, što dublje igram vidim argumente jedne strane, ali istovremeno vidim i argumente druge strane. Ostaje na svakom da individualno odluči što će iz njegove perspektive “prebaciti”, odnosno odlučiti kako vidi dvojku, kao punokvrni nastavak ili ekspanziju. Osobno sam više u taboru nastavka jer Destiny 2 donosi puno toga po pitanju priče i same interakcije s NPC-ovima da bi se smatrao samo ekspanzijom. No, kako god bilo na kraju i kako god vi osobno vidjeli situaciju, bilo koja odluka je potpuno razumljiva.

Po pitanju gameplaya, iskreno, nakon “okretanja” endgamea na sve tri verzije nastavka (Playstation 4, Xbox One i PC) i dvije prethodnika, on je ostao manje više isti kao u originalu. Veliku prednost će imati iskusnjare iz originala te će bez previše muke protrčati kroz main questove i doći do trenutnog max lvl-a (20). Destiny nikada ni nije bio pretjerano zahtjevan prema igraču, odnosno mehanika mu je blagi RPG dok je u jezgri FPS. Sve se brzo pohvata, od nadogradnje opreme i oružja do tumaranja svijetom i baratanja mapom.

Cayde-6 sam na svijetu ili ekipa smrti?

Kao i original, Destiny 2 se dijeli na PvE i PvP (sjajan poligon za klansko napucavanje) segment. U PvE dio spadaju i Strike misije, koje možete isključivo obavljati u grupi od još dva igrača. Strike misije obavljajte čim vam budu dostupne jer na taj način dolazite do “prave” opreme i oružja. Pure PvE dio je ostao na razini originala te se možete udružiti s ekipom u tom aspektu kako biste prošli priču skupa. Ja osobno sam sve tri verzije završio prvo sam pa tek onda s ekipom. Zašto? I premda je u grupi iznimno lagano krčiti svoj put prema kraju, solo iskustvo ipak vam daje priliku da iskusite sve ono što Bungie čini Bungie. Prekrasan level design, predivni skyboxevi, sjajni one-lineri NPC-ova i naravno sjajni likovi. U grupi jednostavno letite od točke A do točke B, predajete gotove questove i nemate vremena za “dublji” dojam odnosno filing svijeta u kojem se nalazite. Mislim, tko zna…možda sam ja samo stari prdonja koje stvari gleda previše “retro” i vama je jedini odabir co-op rokanje s ekipom. Ali, kao i prvi dio, Destiny 2 dolazi tek do svog punog potencijala u grupi prijatelja koji znaju svoje mjesto u timu, te nakon što okrenete igru solo, definitivno odradite sve Strike misije u grupama ljudi (po mogućnosti s prijateljima). Neprijatelj je solidno glupav, no u većem fire teamu može predstavljati problem (pogotovo kad vas napadaju u većem broju). Ova činjenica je dosta začuđujuća za Bungie, pogotovo kada se sjetimo dobrog AI-a kojeg su isfurali u Halo serijalu. Boss neprijatelji su prave spužve za metke, ali su isto tako i ubojiti za one koji bez mozga jurišaju Leroy Jenkins style. PvE je jako dobar te je definitivno veliki pomak napred u odnosu na original te jako (JAKO) podsjeća na Halo serijal.

PvP dio, odnosno Crucible je doživio najveće izmjene u Destiny filozofiji. I dok ste prije mogli glavinjati sami s uber oružjem i doslovno drobiti n00bove pred sobom i mljeti igrače koji nisu grindali poput vas zilijun sati da bi dobili uber opremu, sada to baš i nije situacija. I dok je s jedne strane level playing field dobrodošla stvar za nove igrače, neki stari grintaju i prigovaraju. Opet se vraćamo na osobnu preferenciju. Kao osoba koju je formirao Quake, UT i OG Counterstrike po pitanju online napucavanja smatram da je ovo sjajan pomak napred. Dodatan plus je i puno veći naglasak na timski rad u manje više svim modovima. Naravno, ovo je i ogroman minus jer ako upadnete u tim gdje svi glavinjaju te se ne mogu podrediti timu, živciranje je zagarantirano. PvP se dijeli na Quick Play i Competitive sekciju, koje svojim nazivima objašnjavaju sve. Quick Play je za ekipu koji se samo žele napucavati ili su tamo jer moraju odigrati zadani broj mečeva kako bi im se “otključao” Competitive dio. Competitive je kao što sama riječ kaže, orijentiran prema igračima koji da bi napredovali moraju surađivati. Što bolja suradnja i fokus, to se brže napreduje i pobjeđuje. Znam da zvuči kao floskula, no timski rad je sve u Crucible Competitive sekciji. Sam PvP ima slijedeće modove:

• Clash | eliminirajte neprijateljski tim kako biste pobijedili (point sistem).
• Control | Domination i zone capture mod.
• Supremacy: | Nakon svakog killa, potvrdite isti skupljanjem amblema protivničkih igrača. Tko skupi prije do limita pobjeđuje.
• Survivor: | Svaka momčad ima zadani broj života, te oni koji brže potroše svoje su gubitnici.
• Countdown: | Counterstrike like mod u kojem morate braniti ili detonirati bombu kako biste pobijedili.

Kao što vidite, svi modovi su poznati iz drugih FPS multiplayer igara te je ufuravanje samo do trenutka dok mape ne naučite na pamet. Sve u svemu solidan izbor, no nemojte zaboraviti surađivati sa svojim suigračima kako biste što manje živaca pojeli (sebi i njima).

Bungiev povratak na PC…

I premda je ova recenzija bila u velikom dijelu gotova još prije tri tjedna, čekali smo PC verziju i općenito peglanje bugova kako bismo mogli donijeti neki trezveniji sud o finalnoj ocjeni za Destiny 2. PC launch je kao i konzolaški launch prošao bez većih ispada (o tome više u segmentu tehnikalija) po pitanju tehničke strane. Odabir Blizzardovog Battle.neta, tj. platforme kao partnera se pokazalo kao dobitna kombinacija. Blizzard je svoj know-how i višegodišnje iskustvo u always online svijetu očigledno podijelio s ekipom iz Bungiea te im omogućiju smooth lansiranje novog nastavka na PC. O PC verziji se šuškalo naveliko još prilikom lansiranja originala, ali to nismo nikada doživjeli. Čudno za jednu multiplatform igru da sam Activision kao izdavač nije isforsirao developera da dovede jedan ultrapopularni naslov na PC. Znamo da je Call of Duty izlazio na svemu živom pa i Nintendo Wii platformi, te nam nije bilo jasno zbog čega Destiny nije izašao na PC-u. Sve je to ispravljeno s dolaskom nastavka (iako sa mjesec dana zaostatka) i gledajući sad u retrospektivi možda je i bolje. Destiny 2 je definitivno puno bolje isprofilirano (dovršenije) iskustvo nego što je to bio original. Što se tiče same kvalitete porta, možemo samo reći da je PC verzija najbolja verzija te je Bungie pokazao da je sjajan tehnološki developer bez obzira na platformu.

Igrača, po našoj “stručnoj” odokativnoj metodologiji (ono što vidiš) na PC verziji ima nešto više te je puno lakše oformiti fire-team s neznancima kako za PvE tako i za PvP. Po komunikaciji s višegodišnjim igračima originala na konzolama, dosta ekipe je preskočilo konzolašku verziju te se pripremila za PC platformu. Razlog tome je jednostavan, a on (nećete vjerovati)…glasi miš i tipkovnica. Nakon izlaska PC verzije, osjetan je pad igrača na konzolaškim verzijama (ništa strašno i dalje ih ima kao pljeve). Eh da, kad smo već spomenuli miš i tipkovnicu, PC verzija je osjetno lakša i “upravljivija” zbog te činjenice od konzolaške, te se osjeti u određenim trenucima da je više rađena s kontrolerom na umu, pa kontroliranje s mišem i tipkovnicom se čini kao cheat u pojedinim situacijama (tu mislimo na PvE prvenstveno). Optimizacija same igre je sjajna te se vrti dobro i na hardveru starom 3+ godine, GTX 880 i i5 (4jezgre) CPU mogu vrtiti igru 1080p@60FPS s med/high postavkama rock solid. Sve u svemu, PC igrači se imaju čemu radovati.

Tri platforme, trio gušti!

Bili vi u plavom, zelenom ili master race taboru, pobjeda je vaša. Kvaliteta svakog od tri izdanja spada u vjerojatno najbolja na svakoj platformi pojedinačno. Za jedan MMO (jer to je Destiny, nećemo se zavaravati glupim trendy nazivima koje nam Activision pokušava prodati), imali smo stabilno (koliko je to moguće za igru ovakvog reacha) lansiranje. Svaki dan je Bungie zajedno s Blizzardom radio na optimizaciji servera i loada. Imali smo ispade, ali oni nisu trajali satima (osim onih koji su bili najavljeni). Ključna stvar u cijeloj priči je da je Bungie bio transparentan i komunicirao sa svim igračima, neovisno o platformi. I premda nam nekada (uvijek) nije bilo po volji da je subota navečer i serveri su down, za razliku od drugih developera Bungie je u svakom trenu bio u komunikaciji s igračima te davao decidirane najave o prekidu rada servera i vraćanju istih u pogon. Rijetko kada se vidi ovakva predanost jednog developera prema communityju koji bi ih najradije u takvim trenucima rasporio.

Što se tiče vizualnih aspekata, konzolaške verzije su zakucane na 30 FPS-a (i na PS4 Pro, isto tako će i na Xbox One X), dok PC verzija nema limita (ni po pitanju FPS-a niti rezolucije). PC sličice u sekundi isključivo ovise o kvaliteti vašeg hardvera, ali je skalabilnost vizualnih čari nauštrb hardvera zaista stvar oko koje treba pohvaliti Bungie još jednom. Konzolaške verzije su zaključane na 30 FPS-a zbog ravnopravnosti na platformi. Po Bungievim riječima, PS4 Pro i Xbox One X mogu vrtiti igru u 60 FPS-a, to bi dalo zavidnu prednost u PvP modovima svim vlasnicima jačih konzola nad vlasnicima “običnih”. Stabilnost frameratea na konzolama je usudili bi se reći identična te koju god verziju igrate, nećete biti zakinuti za kvalitetan gameplay i iskustvo koje nudi Destiny 2. Engine je inhouse proizvod te se čini kao nadogradnja prethodne verzije koja je pogonila original. Ono u čemu odskače je fantastičan art direction, korištenje boja i svijetla i već prije spomenut Bungiev sjajan level dizajn. Sve u svemu Destiny 2 izgleda sjajno i bez problema uz bok naslovima koje gura hype isključivo na polju vizualnog spektra.

Nije Marty, ali..

…je next best thing (barem ako se gleda Bungie opus). Glavni i odgovorni skladatelj je već proslavljeni Michael Salvatore (drugi dio dvojca zaslužan za Halo zvuk i soundtrack, te sve Bungie igre). Dodatno, na soundtracku su radili svi Bungie (i Destiny) veterani: Skye Lewin, C Paul Johnson, Rotem Moav i Pieter Schlosser. Sjajne skladbe i ugođaj tijekom igranja koji soundtrack priziva može se svrstati moguće na vrh ovogodišnje plejade soundtrackova iz igara. A da sad ne davimo pretjerano, bacite uho na soundtrack.

U novčaniku propuh, a modni mačak zove…

Mikrotransakcije, rak rana i pošast modernog gaminga nije zaobišao ni Destiny 2. Dobro, dobro…znamo, i prvi je imao mikrotransakcije. Ali, u dvojci imamo problematični aspekt istih. Dok su u originalu za pravu lovu bili dostupni samo kozmetički dodaci za naš modni izričaj armor setova i oružja u nastavku su ubacili i modove za oružja i opremu. Ovaj dodatak znači da lovatori mogu imati nepravednu prednost pred svim drugim igračima koji su odlučili do modova doći na pošten način, odnosno igranjem. Ruku na srce, ništa od tog nije nemoguće izgrindati (čak ne treba niti puno vremena uložiti), ali  činjenjica da postoje legalni cheatovi poput ovog ostavljaju gorak okus u ustima.

Mislim, obzirom na visokoprofilnog izdavača, bilo bi čudno da ih nema. Electronic Arts je započeo cijelu maniju mikrotransakcija i naplativog DLC-a, a Activision je to samo ispratio i odveo na nove razine. Nismo ništa novo rekli ako ispljujemo mikrotransakcije, pa ajmo stati na tome da je to svuda glupo pa tako i u Destiny serijalu. Najbolja borba protiv istih je apsolutno ignoriranje činjenice da postoje.

I, što sada?

Iz svega odigranog preko tri platforme, i napisanog kroz ovaj tekst, dodatno sam uvidio da je Destiny 2 doveden po pitanju gameplaya skoro do savršenstva. Naravno, ovo treba promatrati kroz prizmu ljubitelja SF tematskih igara s prožetom pričom kroz više naoko nepovezanih questova (koji tek kroz napredovanje dobiju smisao), ali koji upotpunjuju svijet. Za one koji su utrošili “solidno” vrijeme u original, ovaj nastavak će doći kao melem za svrab koji ih muči već otkad su sve Strike misije i Crucible prevrnuli kao čarape nebrojeni broj puta. Kupnja ili ne, naš savjet bi bio preporuka za kupovinu čak i ako samo volite dobar shooter sa dobrom pričom koji vam pruža sjajno solo (i co-op) iskustvo. Ako ste SF fan i imate RPG gen negdje u svojim gaming ekstremitetima onda je definitivna kupnja. Mikrotransakcije na stranu (ako možete), Destiny 2 je definitivno sjajan nastavak igre koja se nadograđuje na igru koja je postavila dobre temelje ali u načelu razočarala fanove Bungie storytellinga. GG Bungie!