Sve se vraća, sve se plaća…no, poneki to shvaćaju i doslovno (jer mi moramo to platiti). Activision i Bungie prošle su godine pomeli konzolaški FPS-MMO univerzum monumetalnim naslovom imena Destiny koji je bez obzira na osrednje ocijene diljem interwebza dominirao našim i vašim konzolama.  Masovnost brojki kojima se Destiny hvalio uokolo su bile sulude, no “polovna” igra koja se krila iza svega je jednostavno bila problem kojeg je (ne direktno) Bungie očito priznao i primio srcu.

…marketinški gledano, The Taken King nema zamjerke.

Treba naglasiti odmah u samom startu da DLC/Ekspanzija The Taken King čini Destiny igrom kakva je trebala biti u samom startu. Lobotomija (jer uistinu nema druge paralele) koju je Destiny doživio s izlaskom The Takeng Kinga je najbolja stvar za igru koja u svakoj svojoj pori ima nikad ispunjeni potencijal koji je nažalost ostao neostvaren u prvotnom pokušaju. Kao i prošle godine, opet smo pružili više nego dovoljno vremena da se većina velikih problema ispravi i popravi s patchevima (kojih je bilo manje nego smo očekivali, moramo priznati) te zagrizli u meso igre kako bismo što realnije pružili uvid u istu.

Vrhunski gameplay kao slamka spasa…no more?

Boljeg objašnjenja za uspjeh Destinyja se zaista ne može naći. Ovo je jedna od onih igara koja unatoč svoj svojoj besmislenosti pruža nadu u bolje sutra jer znamo da kroz neko vrijeme dolaze velike ekspanzije i planira se dugoročna podrška. Di god se okrenemo vidimo potencijal, grandiozni level dizajn, hrpa buy/sell merchandise mehanike, dobro zamišljen (loše izveden u startu) loot sustav i ono najbitnije, vjerna publika koja stoji uz Bungie od samog početka bez obzira na hrpu potrganih stvari i mora prosječnosti koje curi iz svake pore.

…gameplay is king, to je definitivno slučaj i dalje!

No, ono što Destiny ima u velikoj rezervi jest vrhunski gameplay, razina gušta i zabave kada sa svojim suborcima čistite levele i lootate sve što “ispada” uokolo se teško može pronaći u bilo kojoj drugoj igri. Po tom pitanju, mehanika gameplaya nije doživjela neke radikalne izmjene, čak bismo rekli nikakve. Naravno, ovo ne znači ništa loše jer je Destiny uvijek bio tip-top po tom pitanju. Ono što je Destiny imao kao veliki problem jest blentav AI protivnika na bojišnici te ultra mega napornu i traljavo odrađenu priču. Upravo je ovaj zadnji segment doživio najveći “upgrade” dok je AI i dalje blentav iako sada povremeno ima svoje momente lucidnosti.

Tyrion out, Drake in!

I bijaše tako! Bungie je nakon svih sprdnji s voice overom Petera Dinklagea u ulozi našeg osobnog i dosadnog suputnika Ghost bota odlučio napraviti switch s uvijek sigurnom okladom u voice over svijetu a ona se zove Nolan North. Nas osobno nikada nije smetao Peter Dinklage niti njegova interpretacija teksta koje je posprdno nazvani Dinklebot morao trkeljati s vremena na vrijeme, pa me isto tako niti ne smeta zamjena njega u korist iskusnog Nolana Northa. Tko, zna, možda bi Peter bio problem da je njegov tekst i govor imao smisla i objašnjavao nam što se uistinu zbiva u priči koja obitava u svijetu sudbe klete od igre.

…nije Mal Reynolds, ali Nathan Fillion je opet s nama u svemiru! 🙂

A kako ne bi sve ostalo na dovođenju samo jedne poznate zvijezde (u gaming svijetu), Bungie je pozvao svog dugogodišnjeg fana, planetarno popularnog i omiljenog glumca Nathana Filliona kako bi im pomogao i “posudio” svoj glas jednom od ključnih likova u The Taken King ekspanziji (Cayde-6). Zvijezda kultnog Fireflya (Buffy, Castle, Slither…) i Bungie već imaju povijest suradnje iz prošlosti kada je posudio glas ODST vojniku (Sgt. Edward Buck) u iznimno cijenjenom spin-off nastavku Halo franšize imena Halo 3: ODST. Nathan je isto tako reprizirao rolu Bucka u novom nastavku Halo 5: Guardians čija se recenzija kuha u redakciji. U svakom slučaju lik kojeg Nathan Fillion posuđuje glas je definitivno jedan od najmemorabilnijih likova do sada u Destinyu što vam ostavljamo na otkrivanje samima.

…a William Shakespeare? Nop, možda eventualno Šeki.

I budite bez brige (ili s brigom, kako oćete) i bez viljamovke je dobro. No, ono što imamo sada jest vrijedno pažnje i uistinu “smrdi” na dobru stvar. Bungie je napokon počeo homogenizirati sve te razbacane misije i evente u nekakvu suvislu priču koja nije niti loša pretjerano. Da, hrpa je tu klišeja koje nećemo spojlati (pogotovo onim čudacima koji još nisu igrali Destiny) no u cijelini The Taken King je donio smisao čak i prethodnom rasulu od “priče” koje je Bungie pokušao popraviti s dve “manje” ekspanzije u prvoj godini života. Tako nam ekspanzija počinje sa prezentacijom narative koja će nas voditi kroz zgode i nezgode našeg odabranog Guardiana i njenoj ili njegovoj borbi sa zlim silama osov…(op.a ovo nije COD ili MoH) tj. Oryxa odnosno kralja Hivea koji dolazi po svoju kantu krvi u osvetničkom pohodu zbog smrti svojega sina.

…di je Crota, sunce vam!?

Za one koji su vjerno pratili Destiny u njegovoj prvoj godini, sjećaju se The Dark Below DLC/ekspanzije i ultimativnog bossa Crote kojeg smo morali lišiti njegovog mizernog života na kraju iste. Eh pa, naša nesvijest o činjenici da i zlikovci imaju roditelje te da će i za njima netko plakati dolazi na naplatu. Life’s a bitch je očito karma formula za Destiny na početku druge godine života. Klišej, zar ne? Bez obzira na klišeje u pogledu priče, ono što The Taken King radi i to jako dobro za cijeli Destiny jest da povezuje svu dosadašnju priču i njene razbacane konce po solarnom sustavu u jednu solidnu i razumljivu (ili razumljivijiu) cijelinu.

Copy-Pasta, zašto da ne.

Te opet bijaše tako reče gospodin bog nečiji. U pogledu grafike i zvuka, The Taken King osim nastavka jako dobrog level/world dizajna ne donosi neke nove điđe i miđe na tom polju. Destiny i dalje izgleda korektno u većini slučajeva te na mahove izgleda fantastično, ali kao što smo rekli prošle godine…last-gen uteg oko vrata se vidi i dalje. Nemojte krivi dojam steći, Destiny je bio lijepa igra uvijek, no ako ste površni brđanin koji cure gleda samo na bazi izgleda, Destiny je ona cura koju ne biste pozvali van prvu, a vjerojatno ni drugu (i prevarili biste se, pogotovo sada kada je sazrio).

Soundtrack je poslovično sjajan čije je uzde nakon odlaska (još prije izlaska originala) Martyja O’Donnella preuzeo legendarni Michael Salvatori. Sve skladbe u soundtracku savršeno prate dizajn svijetova i stvaraju onaj epski filing. Teško je opisati kvalitetu soundtracka, pa ga poslušajte bolje (u klipiću iznad).

Let there be light, može i loot!

Napokon, napokon, napokon. Svo ono udrobljeno vrijeme u svijetu sudbe klete se isplatilo, sav onaj krvnički stečeni experience ima smisla (pogotovo na likovima ispod 25 lvl), Light sustav napokon IMA smisla. Svi koji ste bauljali po bespuću svijeta Destinyja znate koliki je pain in the ass bio doći do lvl 40 (lvl cap) u igri jer Light nije bio proporcionalan već vezan uz pojedini dio armoura ili cijeli njegov set. E’ pa nakon mjeseci jadikovanja na Bungievom uhu, igrači su napokon dobili redizajn spornog Light sustava koji je sada proporcionalan i distribuira se ovisno našem trenutnom armouru ili setu. Dodatno je “olakšan” lvl up koji sada možemo “loviti” isključivo kroz experience bez muke s Lighteom.

…nikad zabavnije “roštiljanje” po kozmosu!

Uz Light, loot sustav je isto tako dobio redizajn koji prati naš progres i lvl te je sada nešto lakše doći do kvalitetnog loota u skladu s našim trenutnim napretkom u igri te se trud ubijanja na višim težinama igre definitivno isplati češće (nego rjeđe) nego ikada do sada. Da znamo dobiti osrednju mrkvu nakon gadnog fajta, no često se sakrije i neki smaragdni burek koji život znači (mrkva i burek su loot itemi za one koji nisu shvatili). Dobro je vidjeti da je community prihvatio izmjene bez većih pobuna te je igrača više nego ikada.

Najveći pomak je doživio upravo loot sistem koji nam je u prvoj godini “života” zaista išao na jetru. Ako smo poželjeli  dobru opremu, pred nama je bio jedan jedini izbor upuštati se u teške misije/instance i nadati se da ćemo “upecati” štogod dobroga što najčešće nije bio slučaj. Sada je dobar item moguće upiknuti ili nabasati na njega iza svakog kamena posvuda u svijetu Destinyja. Možete se okupiti u fireteam te doslovno krenuti u čišćenje svega na mapi (do slijedećeg respawna mobova)  kako biste prevrnuli svaku kutiju, svaki kamen u potrazi za svetim gralom koji sada umjesto pretežno uvijek servirane pišaline možda zaista ima nešto vrijedno svog tog utrošenog vremena.

Let’s ride!

Uz novi storyline i full size singleplayer koji je omotan oko njega, Taken king nam donosi sedam novih mapa za Cruicible (PVP) kao i tri potpuno nove Strike misije na koje možemo poći zajedno sa svojom braćom u sada već pogađate bratoubilačke pohode. The Taken King od nas očekuje iznimnu količinu teamworka i premda veliku većinu stvari možemo “odraditi” solo, sva čar i ideja oko gameplay mehanike iza Destinya bi pala u vodu. Timski rad je posebno naglašen i u novim co-op Strike misijama što ih čini puno zanimljivijima nego one koje smo imali do sada. Sve ovo čini The Taken King punim paketom i originalni Destiny kompletnijom igrom što je zaista veliki plus nakon prve godine.

…puf, u čelenku s dodatnim sadržajem!

Sve navedeno ne znači da Destiny ispravlja greške koje je originalna igra imala u svom startu. Bez The Taken King ekspanzije, Destiny je konfuzan kao i prije, početak igre kao i sav sadržaj dok ne dođete do Taken King dijela je i dalje traljav i osrednji (u najboljem slučaju) upravo onakav kakav je bio i prije godinu dana. No Light i loot mehanike su poboljšanje pa bez obzira na inicijalne probleme, solidan pomak prema napred je vidljiv. Dva DLC-a u međuvremenu su stvari popravili do jedne mjere, no ruku na srce niti oni nisu bili ništa posebno spektakularnoga.

Igra kakva je trebala biti.

The Taken King ekspanzija nam definitivno vraća nadu u jednu stvar, a to je da Bungie i dalje ima ono nešto prilikom stvaranja igara. Ovaj DLC/ekspanzija ima koherentnu priču, zanimljive dijaloge, dobar mission layout i sjajan dizajn. Stiče se dojam da sve što vidimo tu nije stiglo biti “upakirano” u originalnu igru što bi zasigurno učinilo Destiny zanimljivijim iskustvom (bez obzira na traljavost inicijalne priče).

Ali, treba naglasiti, bez obzira na sve “dobre” stvari koje The Taken King čini i dalje ostaje problematika kupovanja incijalne osrednje igre jer bez nje nismo u mogućnosti iskusiti sve ono što nam The Taken King nudi (a naravno i njega treba platiti). Sada ostaje drugi par rukava koliko je fer to naplatiti s cijenom skoro pa u iznosu pune igre, no kako god bilo, The Taken King čini već zaraznu igru još zaraznijom i zabavnijom, ali kao što smo rekli prije godinu dana, to vrijedi samo ako imate dobru ekipu.

Hvala ekipi iz Videotopa na ustupljenoj igri.