U vrijeme kada multiplayer igre vladaju gaming scenom, doista su rijetki oni koji plivaju uzvodno i prkose masivnim i snažnim multiplayer strujama. Sony je jedan od onih koji se tim multiplayer trendovima uporno suprostavljaju na potpuno drukčiji način, izdavanjem vrhunskih “single player-only” ostvarenja koja potvrđuju da za takve igre i dalje ima mjesta te da su single player igre i dalje vrlo rado igrane i zapažene. U to smo se nedavno uvjerili zahvaljujući fantastičnoj PS4 ekskluzivi God of War, a sada zahvaljujući i novoj velikoj PS4 ekskluzivi, Quantic Dreamovoj interaktivnoj avanturi Detroit: Become Human, na koju smo čekali možda nešto duže nego što je planirano, ali koju je definitivno vrijedilo čekati.

I, Android

Ekipa iz francuskog Quantic Dreama i njihov kreativni lider David Cage, već dugi niz godina imaju jasan cilj i misiju – video igre što više približiti filmovima i doslovno pokušati izbrisati tanku liniju koja ih razdvaja. Iz igre u igru, sve su bliže svome cilju, a Detroit: Become Human je svakako tu tanku liniju dodatno stanjio i gotovo je učinio nevidljivom.

Detroit u bliskoj budućnosti nije se promijenio u odnosu na Detroit kakvog danas poznajemo – štoviše, još više je “potonuo”

Cageove igre uvijek su bile poznate po sjajnom narativnom aspektu i posebnom konceptu koji je igračima omogućavao da kroz igru sami kroje svoju priču. Detroit: Become Human nije izuzetak – štoviše, služi se već provjerenom tehnikom te nam donosi još jednu sjajnu priču, interaktivni triler koji se bavi iznimno zanimljivom tematikom i onim dobro poznatim pitanjem koje čovječanstvo proganja već duže vrijeme – „što ukoliko umjetna inteligencija postane svjesna same sebe i okrene se protiv svojih tvoraca?“.

Ubojstvo, kišna noć, odmetnuti android.. odmah na prvu, sve zvuči vrlo intrigantno …

Naime, radnja Detroit: Become Humana odvija se u budućnosti te je (slučajno ili namjerno) smještena  upravo u Detroit, nekadašnji veliki industrijski centar koji je u stvarnosti već duže vrijeme na rubu totalne propasti. Zaboravljen i ostavljen od same države, Detroit je i u igri dočaran na autentičan način, s tim da je radnja igre smještena u blisku budućnost u kojoj je tehnologija uznapredovala do te mjere da je stvorena umjetna inteligencija koja u potpunosti oponaša ljude. Ta inteligencija je potom pretočena u humanoidne androide, koje ljudi koriste u razne svrhe. Kao domaćice, seksualni radnici, batleri pa čak i policajci, androidi su prisutni u svim sferama ljudskog života, a njihovo prisustvo stvara sve veću podijeljenost među ljudima – bogatašima odgovara poslušnost androida jer imaju savršenu radnu snagu te mogu s androidima ostvariti svoje najmračnije želje a da ne odgovaraju  pred zakonom (tko je gledao Blade Runnera ili Altered Carbon, bit će mu jasno), dok s druge strane imamo siromašne, koji su očajni i mrze androide jer im vrlo često androidi preotimaju poslove. Situacija će se dodatno zakomplicirati onog trenutka kada ti androidi postanu svjesni sebe i požele ono čemu svi težimo – slobodu i jednakost.

Hank Anderson (Clancy Brown) je tipični “old skul” detektiv koji ne preferira partnere, a osobito ako su im partneri androidi…

Radnja Detroit: Become Humana vrti se oko tri glavna lika, tri androida – kućne pomoćnice Kare, njegovatelja Markusa i policijskog istražitelje Connora koji lovi odbjegle „devijantne“ androide koji postaju svjesni sebe. Cijela priča igre prikazana je iz tri različite perspektive koje se na inteligentan način prepliću, a kako se radi o story driven ostvarenju, nećemo ništa spoilati, već ćemo samo spomenuti kako je David Cage još jednom dokazao da zna što radi te da je cijela igra ispričana na veoma zanimljiv način koji će vas do zadnje scene držati na iglama, prije svega zbog već spomenutog prepoznatljivog Quantic Dreamovog koncepta u kojem nema „game overa“, već se priča raspetljava sukladno vašim odlukama te vodi do nekog od mnogobrojnih krajeva, pri čemu ne moramo nužno do kraja igre „dogurati“ sa svim protagonistima.

Baš kao i u prethodnim naslovima ovog francuskog studija, i Detroit: Become Human nam nudi priličnu uzbudljiv koncept uzroka i posljedica, u kojem svaka naša odluka tijekom igre otvara potpuno novu liniju priče, koja dalje vodi do posebnog ishoda. Svaka odluka u igri veoma je značajna, a dovoljno je napomenuti kako za završetak igre nije ključno da svi glavni protagonisti prežive (srećom, kroz moj prvi walkthrough uspio sam ih sve dovesti do kraja žive i zdrave).

Na koji način će se priča Detroita odvijati, striktno ovisi od vaših odluka kroz igru

Film ili igra?

Quantic Dreamove igre još od Fahrenheita imaju prilično jedinstvenu gameplay mehaniku, koja jednim dijelom odstupa od klasične avanturističke mehanike. Naime, radi se o ostvarenju iz perspektive trećeg lica podijeljenom na popriličan broj scena koje nam omogućuju interakciju s brojnim predmetima ili likovima, kreirajući na taj način osobni storyline. Kretanjem kroz lokacije svake od scena, imamo mogućnost istražiti i iskoristiti određeni broj interesnih objekata te na taj način otključati dalje informacije, izvore ili akcije koje dalje vode do nekog od mnogobrojnih ishoda. Na primjer, u demo verziji koju je bilo moguće zaigrati prije samog izlaska igre, u ulozi Connora morali smo riješiti talačku situaciju i pokušati spasiti djevojčicu koju je njen omiljeni android i pomoćnik obitelji držao kao taoca. Prije samog susreta s odmetnutim androidom, mogli smo detaljno istražiti stan vlasnika androida i doznati što više informacija koje bi nam pomogle prilikom pregovora s androidom, pri čemu je u potpunosti na nama koliko ćemo tragova pronaći i analizirati, a sukladno tome i koliko ćemo naučenih informacija moći iskoristiti kako bismo situaciju riješili na što bolji način. U jednom trenutku, mogli smo ispod stola pronaći i pištolj od jednog od nastradalih policajaca te ga uzeti sa sobom, a potom ga i u finalnoj sceni iskoristiti, priznati androidu da ste naoružani pa baciti pištolj kako biste zadobili njegovo povjerenje i slično, a finalni ishod može biti doista raznolik.

Sam gameplay u igri vrlo je intuitivan, no ponekad zna zasmetati prevelika količina QTE sekvenci

Takvo što zaista djeluje toliko grandiozno te se doista radi o toliko velikoj igri s tolikim brojem mogućnosti koje će vas natjerati da uz nju provedete sate i sate, igrajući je iznova na potpuno drukčiji način, što je upravo i jedan od najvećih pluseva ove igre.

Ono što bi pojedine igrače moglo odvratiti od igre jeste prilična količina QTE scena koje baš i nisu popularne, a koje vam ne dozvoljavaju ni sekund predaha jer nikad ne znate kada će se nešto dogoditi, a samo jedan pogrešak korak može značiti i smrt nekog od vaših likova.

Road to Jericho…

Quantic Dream tehnički trademark

Quantic Dream je sa svojim igrama oduvijek pomicao granice na polju tehnikalija, a izuzetak nije ni Detroit: Become Human koji, jednostavno rečeno, izgleda fantastično te promatrano s tehničkog aspekta gotovo da nema niti jedan jedini propust.

Za fantastične vizuale i vjerojatno dosad najbolju facijalnu ekspresiju likova zaslužan je sjajni „in house“ engine, ali i veliki broj dobro poznatih hollywoodskih glumaca koji su svojim nastupima dodatno doprinjeli cijelom ugođaju. Jesse Williams (Grey’s Anatomy), Clancy Brown (Highlander, Starship Troopers), Lance Henriksen (Aliens, Terminator), samo su neka od imena čiji performans svakako treba spomenuti, a treba spomenuti i odličan scenarij i režiju općenito te sjajno napisane i okarakterizirane likove (osobito Connora) koji će vam i dugo nakon završetka igre ostati u sjećanju.

Legendarni Lance Henriksen, samo je jedan od poznatih glumaca koje ćemo vidjeti tijekom igre

Zvučna komponenta nimalo ne zaostaje za vizualnom, tako da nas očekuje hrpa sjajno odglumljenih dijaloga i scena ali i nezaboravan soundtrack napisan od strane čak tri skladatelja poznata po radu na brojnim filmovima i serijama – Phillip Shepard je tako bio zadužen za glazbu vezanu za Karin storyline, Nima Fakhrara za Connorov, dok Markusov storyline prati glazba Johna Paesana.

Priznajemo, Detroit: Become Human je jedna od najljepših igara današnjice

Uz intuitivne i vrlo jednostavne kontrole, sve je to upakirano u jedan nevjerojatno atmosferičan interaktivni paket koji će svoje poklonike pronaći i među ljubiteljima znanstvene fantastike, trilera i drame, ali i akcije. Kada još k svemu tome dodamo i to da igra, baš kao i God of War te Beyond: Two Souls, ima hrvatske titlove (zbog čega je mogu igrati i oni sa slabijim poznavanjem engleskog jezika), Detroit: Become Human se pretvara u interaktivni film u kojem vaši ukućani mogu pasivno uživati, promatrajući igru kao bilo kakav drugi dugometražni film, s izuzetkom da u ovom slučaju  vi vučete sve konce priče.

Oops, Sony did it again!

Doista, nakon zaista fantastičnog God of Wara, malo tko je očekivao da će Sony u samo mjesec dana razmaka izbaciti još jedan single player mega hit, no to se doista dogodilo.

Detroit: Become Human je sjajno igraće ostvarenje nulte kaltegorije koje dobrim svojim dijelom počiva na Quantic Dreamovom naslijeđu, ali nam isporučuje potpuno novi dašak svježine u vidu još jedne genijalno osmišljene i prilično aktualne priče, potpomognute odličnom režijom i još boljom izvedbom glumaca.

Sony je još jednom uspio u svojoj nakani i još jednom dokazao da single player igre i dalje rulaju scenom, stoga ako ste od onih koji preferiraju upravo takve igre, a imate PS4, doista nemate što razmišljati – nabavite Detroit: Become Human i zapalite iskru androidske revolucije i probajte spriječiti futuristički Apartheid, jednom, dvaput, triput, ma sve dok ne otključate apsolutno svaki djelić briljantno skrojenog Cageovog scenarija.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.