Capcom se tijekom zadnjih godinu – dvije uspio vratiti u sam vrh gaming scene te se nametnuti kao jedan od trenutno najboljih izdavača na tržištu. Resident Evil 7: Biohazard i Monster Hunter World lansirali su ovog japanskog giganta tamo gdje je nekada i bio, no to je bio samo početak.

Sam start 2019. godine za Capcom nije mogao biti bolji. Nakon sjajnog Resident Evil 2 remakea, Capcomovci su nas počastili još jednim vrhunskim naslovom – dugoočekivanim petim nastavkom akcijskog serijala Devil May Cry, koji nam stiže gotovo 11 godina nakon „četvorke“, odnosno pet godina nakon Ninja Theoryjevog „reboot-izleta“. Čekanje fanova u konačnici se isplatilo, jer pred nama je dosad najbolja igra iz ovog velikog serijala. Koliko je zapravo dobra, doznat ćete u nastavku ove recenzije.

Vrag plače peti put!

Iako od njega „krade“ pojedine elemente, Devil May Cry 5 vješto zaobilazi reboot iz 2013. godine te nam stiže kao logični nastavak igre Devil May Cry 4. Sama radnja igre odvija se pet godina nakon događaja iz spomenute igre te ponovno prati njenog glavnog protagonista i čitavu plejadu likova iz serijala (uz nekoliko zanimljivih pridošlica) u njihovom novom pokušaju spasavanja svijeta od demona i njihovih zlih namjera.

Gdje Dante udari, tu trava ne raste

Kao što je već poznato, glavni akter „petice“ ponovno je mladi Nero, kojem društvo prati karizmatična sidekick-mehaničarka Nico.  Naravno, tu su još i Dante, Trish i Lady, kao i potpuno novi lik, zagonetni mladić po imenu V.

Nico? E pa, Nico je priča za sebe..

Devil May Cry serijal nikada nije imao neku upečatljivu i intrigantnu priču, već se uglavnom sve svodilo na čisto popunjavanje rupa između maestralne adrenalinske akcije. Capcom ni s peticom tu nije napravio neki veliki iskorak, tako da je pred nama još jedna potpuno neinspirativna i predvidljiva priča koja jednostavno nije bitna. Njome se nećemo previše zamarati te vam nećemo otkrivati ono malo njenog zapleta (koji na momente krije i neke tajne serijala, koje su opet ispričane u klasičnoj „Televisa presenta“ maniri). Samo ćemo otkriti da će Nero, Dante i V zajedničkim snagama morati pokušati spriječiti zlog demona po imenu Urizen da u potpunosti uzurpira i uništi njihov svijet. Naravno, uz super snažnog i veoma opasnog demona (protiv kojeg se borimo i na samom otvaranju igre) tu je i poneki tračak zapleta i komplikacija, no to ću ipak preskočiti i ostaviti vam da sami otkrijete čari ove za igru potpuno nebitne priče, koja će se pred vama raspetljavati nekih 15ak sati.

Akcija od koje vrag plače – ali od sreće!

Priča nikada nije bila jača strana DMC igara, no zato akcija i sam gameplay jesu. Situacija se na tom polju nije promijenila ni s novom igrom, pa smo tako dobili još jedan vrhunski miks žestoke mačo akcije od koje će nam se alarmirati sva čula i do maksimuma podići adrenalin.

Finish him!

Kada je u pitanju gameplay, Capcom s DMC5 ne odstupa previše od dosadašnje „dobitne kombinacije“, ali zato sve podiže na znatno viši nivo. Opet je pred nama suluda količina stylish akcije koju krase sjajna borba i vrhunska koreografija, a ovaj put na raspolaganju su nam čak tri igriva lika, od kojih svaki ima potpuno drukčiji stil, sposobnosti i poteze.

U glavnom fokusu igre je mladi Nero, koji je po uzoru na „rebootanog Dantea“ nabacio novi friz, ali je zadržao šmekerski karakter, kao i svoje dobro poznato oružje – Red Queen mač te Blue Rose pištolj. No isto tako, dobio je i neke nove nadogradnje za koje je se brine Nico. Tu prije svega mislim na set mehaničkih ruku iliti tzv. Devil Breakera, od kojih svaka ima posebne sposobnosti i efekte, a čije korištenje tijekom igre vodi do suludog krešenda eksplozija i protivničke krvi. Igranje s Nerom gotovo da se ne razlikuje od onoga iz DMC4, no sada sve izgleda znatno više cool i to je to.

Nero je znatno više cool nego u DMC4

S druge strane, novi igrivi lik, zagonetni V, donosi nam nešto sasvim drukčije igraće iskustvo. Radi se o mladiću naoružanom knjigom i srebrnim štapom koji prilikom borbe primarno koristi magiju. Naime, V se ne bori direktno protiv protivnika, već u pomoć prilikom borbe doziva tri demonske zvijeri kojih se sjećamo iz prve DMC igre. Za udaljene napade koristi Griffona, za blisku borbu panterolikog Shadowa koji sirovom snagom i šiljcima i oštricama ubija protivnike, dok je Nightmare zapravo svojevrsna V-jeva Devil Trigger forma. Igranje s V-jem znatno se razlikuje od igranja s druga dva lika, prvenstveno jer zna biti kaotično prilikom borbe. Naime, budući da V ne sudjeluje direktno u borbi već s njim ciljamo protivnike na koje potom šaljemo svoje demonske podanike, zbog brzine protivnika te „cooldowna“ V-jevih moći (iste se troše pa je potrebno čekati da se napune kako bismo mogli ponovno pozvati demone), on je protivnicima često laka meta, zbog čega smo primorani na konstantno skakutanje i izbjegavanje protivničkih napada sve dok ne dobijemo mogućnost novog summona svojih podanika.  Za razliku od znatno agresivnijih Neroa i Dantea, igranje s V-jem pojedinim igračima se neće svidjeti upravo zbog svih navedenih mehanika, no srećom, V je tijekom igre ipak u „trećem planu“.

Ok, priznajemo – V je jako čudan lik

U drugom planu igre je naš stari znanac Dante, koji je i u ovoj igri zapravo najkompletniji lik. Dante je i u petici onaj dobri stari lovac na demone kakvog ga se sjećamo iz svih prethodnih igara. Naoružan uobičajenim arsenalom, Ebony i Ivory pištoljima te Rebellion i Sparda mačevima, uz četiri dostupna stila (Trickster, Gunslinger, Swordmaster i Royalguard), Dante je i dalje onaj isti „motherfucker“, no ovaj put, s njim je stigao i nikad veći dijapazon novih oružja i opreme. Uz oružje iz prethodnih igara poput Cerberus nunchucka ili Kalina Ann rocket launchera, Dante na raspolaganju ima i poseban set rukavica i čizama po imenu Balrog te suludi Cavaliere, motocikl koji se može razdvojiti u dvije motorne pile koje Dante koristi kao Devil Armse, koje možda jesu spore, ali zato izgledaju pakleno dobro i atraktivno. Igranje s Danteom je zapravo klasično DMC igranje u svakom aspektu ali, ponavljamo, ovaj put sve nam izgleda još nabrijanije, a Dante je i dalje uspio zadržati svoj „badass“ imidž.

Igranje s Danteom je klasični DMC…

Devil May Cry igre oduvijek su bile poznate po svojoj težini i izazovnosti. To se nije promijenilo ni s novim nastavkom, što znači da ćete tijekom igranja često ginuti (ili barem gubiti dobar dio healtha), osobito prilikom i dalje dobrih i veoma atraktivnih boss fajtova. Tome će često kumovati i potpuno drukčije kontrole kod sva tri igriva lika što će često dovoditi do konfuzije te će zahtjevati dodatno vrijeme za prilagodbu. S druge strane, za dobivanje SSS ranka propisno ćete se morati namučiti i biti super kreativni tijekom sulude akcije. No, to i jeste bit ovog serijala, a sve će biti još zanimljivije kada u igru uskoro stigne i najavljeni Bloody Palace mod.

… no ima tu i ponekih WTF momenata, od kojih će dobar dio ići na račun Cavaliere Devil Armsa

Stylish u svakom pogledu!

S tehničke strane,  Devil May Cry 5 je još jedno Capcomovo remek-djelo. Igru krasi zaista impresivna vizualna podloga za koju je zaslužan već dokazani RE Engine. Modeli likova vrlo su životni, a bogatstvo prezentacije vidljivo je u vrhunskim animacijama te sjajnim efektima koji pršte na sve strane.  Art i dizajn igre i levela možda na početku igre i ne djeluju toliko moćno, no kako se igra bude raspetljava, tako se i situacija na tom polju popravlja, pa tako se pred nama nižu znatno životnije i živopisnije organske razine. Kada k tome dodamo i urnebesno žestoku i eksplozivnu akciju prepunu detalja od kojih glava boli te činjenicu da se sve to izvodi vrlo fluidno uz stabilni framerate, moramo Capcomovcima skinuti kapu i pokloniti im se za sav njihov trud, jer doista se rijetko događa da developeri uspiju sve te segmente ukomponirati bez nekog ozbiljnog kompromisa.

Kad se Dante razmaše s Balrogom, perje pršti na sve strane

Zvučna komponenta igre također je na visokoj razini. Štoviše, dosad je najbolja, bilo da se radi o (možda ipak previše teatralnim) voice overima, eksplozijama i zvučnim efektima ili pak dinamičkom soundtracku koji se mijenja ovisno o vašim akcijama, a koji će oduševiti sve ljubitelje žestokog Techno / Metal /Deathcore zvuka (svi smo već čuli Devil Trigger stvarčicu, zar ne?).

Igra izgleda pakleno dobro

Devil May Cry 5 je igra kojoj je doista jako teško pronaći neku ozbiljniju tehničku manu, no ukoliko ćemo baš cjepidlačiti, tijekom igre primjetni su problemi s lip syncom (osobito kod Nico koja inače „melje“ ko navijena). Nekad se zna dogoditi da zvuk ide prije slike ili obratno pa da pred sobom imamo najčešće Nico koja izgleda kao da je iskočila iz nekog „martial arts“ filma iz prošlog stoljeća, no kada nema takvih problema, i taj famozni lip sync izgleda veoma realistično. Drugi manji tehnički problem možemo pronaći kod nešto dužih učitavanja levela, no i to Capcomovcima možemo oprostiti s obzirom na kvalitetu prikaza i količinu detalja koji su prisutni na svakom učitanom levelu.

Awesomeness na svakom koraku

Sve u svemu, radi se o igri koja mnogim developerima može poslužiti za primjer kako napraviti kvalitetno akcijsko ostvarenje, a da se pri tome ne prave vrlo česti tehnički kompromisi.

Konačna ocjena – SSS!

Imati dva velika hita za samo tri mjeseca, zaista je rijetko kojem izdavaču pošlo od ruke. No, Capcom je u tome uspio – na samom početku 2019. godine na velika vrata je u punom sjaju vratio još jednu svoju franšizu! Bez imalo pretjerivanja, Devil May Cry 5 ne samo da je vjerojatno najbolja igra u serijalu, nego se radi i o jednoj od najboljih akcijskih igara generacije, pa i mnogo više. Apsolutna preporuka za sve ljubitelje serijala i akcijskog žanra općenito!

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.