Capcom je krajem prošlog i početkom ovoga stoljeća suvereno vladao gamerskom scenom. Hitovi poput Resident Evila, Dino Crisisa ili prve Onimushe nametnuli su Capcom kao neprikosnovenog lidera kada su u pitaju akcijske i survival horror avanture. Ove igre su bile zaslužne za prodaju velikog broja konzola, dodatno su popularizirale spomenute žanrove, te utjecale na pojavu  sve većeg broja hardcore igrača  koji više nisu bili zainteresirani za dosadašnje “igrice”. Priča, atmosfera, akcija i dinamičnost spomenutih igara natjerale su igrače da od novih igara traže “još”. A to “još” u prenesenom značenju je predstavljalo sve intenzivnije približavanje igara filmu, čemu su najviše doprinijele sve kvalitetnije animacije, bolja režija i naravno, mnogo veći budžet. Moglo bi se reći da su u to vrijeme igrači počeli igrati igre koje su napokon počele sličiti filmovima.

Sjećam se kao da je bilo jučer kada sam prvi puta pročitao vijest o novoj Capcomovoj horror akcijskoj avanturi, namijenjenoj tek izašloj PlayStation 2 konzoli. Devil May Cry – sam naziv igre me je zaintrigirao, a kada sam po prvi puta vidio slike iz igre, istog trenutka sam znao da je predodređena za veliki uspjeh. Bio sam u to uvjeren, ali nisam ni slutio da će ova igra donijeti pravu malu (r)evoluciju u žanru akcijskih avantura.

Pa po čemu je to Devil May Cry bio toliko posebna igra? Po svemu, usudio bih se reći. Bila je to igra koja je hrabro zakoračila u novu eru akcijskih avantura, donijevši nenadmašan borbeni sustav, koji je kombinirao borbu hladnim i vatrenim oružjem uz do sada neviđenu koreografiju, nastalu pod očitim utjecajem nabrijanih akcijskih filmova, većinom istočnjačke kinematografije. Pored mnogobrojnih gameplay noviteta, igra je imala i nešto, što je do tada rijetko koja igra imala – nevjerojatno karizmatičnog glavnog aktera Dantea, koji i do danas važi za jednog od najdražih likova u povijesti video igara. Pored svih tih bezimenih macho akcijskih heroja (i Lare Croft  naravno :D) konačno je bilo došlo vrijeme da gaming scena dobije nekoga poput Dantea. Dante je bio lik s kojim bi se mogao poistovjetiti svako tko u sebi ima barem mrvicu herojskog i avanturističkog duha. A takvih nas je bilo jako mnogo.

Gotički dizajn proteže se kroz čitav DMC serijal

Sjajni prodajni rezultati igre i ogromna baza fanova bili su razlog da se Capcom odluči za započinjanje novog serijala. Tako smo do sada mogli odigrati četiri nastavka ovog fenomenalnog serijala – prva tri nastavka su se pojavila ekskluzivno za PlayStation 2, dok je četvrti dio izašao na ovoj generaciji konzola, te se po prvi puta pojavio i na Xbox360 konzoli.

Svi oni igrači koji nisu bili u mogućnosti odigrati prve tri igre, a ponosni su vlasnici PlayStation 3 ili Xbox360 konzole, još jednom su dobili priliku prisjetiti se ili pak uvjeriti se po prvi puta, o kakvim je igrama riječ.  Devil May Cry HD Collection je pred nama, a što nam nudi, moći ćete saznati u nastavku teksta.

Prisjećanje na dobra stara vremena

Prateći trend sve češćeg izdavanja HD kolekcija PS2 hitova (God Of War, Sly Cooper, Jak And Daxter i mnoge druge), Capcom se odlučio učiniti isto. Odlučio je to učiniti sa svojom najznačajnijom franšizom sa prošle generacije konzola. Tako ćemo na jednom disku pronaći HD reizdanja prvih triju Devil May Cry igrara. No, koliko je Capcom ozbiljno shvatio posao remasteriranja igara starih gotovo desetljeće? Bit ću iskren, iz ovoga što ova kolekcija nudi, ne bi se moglo reći da je taj posao remasteriranja najozbiljnije shvaćen. Kratko rečeno, ovo je možda i najlošija HD kolekcija do sada. Pa što je ovdje pošlo po zlu? Mnogo toga, rekao bih, ali krenimo redom.

Koliko para toliko muzike

Razvoj ove kolekcije povjeren je Pipeworksu, razvojnom timu koji iza sebe baš i nema neke respektabilne naslove, a koji je do sada radio na nekoliko igara sa oskudnim proračunima. I ovdje se također dobiva dojam da se Capcom baš i nije “isprsio” kada je u pitanju budžet, predviđen za remasteriranje njegovih igara. Sve nekako izgleda polovično odrađeno, pa se kao razlog za to nameću dvije solucije – ili je Capcom doista jako malo uložio u ovu kolekciju ili je Pipeworks nešto gadno zabrljao.

Već pri samom startanju igre naletjet ćete na nešto zaista apsurdno, pogotovo ukoliko se osvrnemo na sve dosadašnje HD kolekcije. Naime, kada po prvi puta uđete u glavni izbornik, imat ćete mogućnost odabira neke od triju DMC igara. Rekoh sebi: ”Krenut ću od prvog dijela, čisto da vidim kako sada izgleda jedna od mojih omiljenih igara, iza koje je već deset godina”.

Jedan od rijetkih “widescreen” izbornika u igri

Nakon odabira igre uslijedilo je zaista neugodno iznenađenje kada sam vidio da su izbornici i uvodna animacija ostavljeni u starom 4:3 prikazu. A da stvari budu još gore, izbornici su toliko mutni i ružni, da je to jednostavno neoprostivo. Uvodna animacija izgleda čak i lošije nego u originalu, a to je samo početak. Pa što je to ekipa iz Pipeworksa učinila? Stvarno mi nije jasno zašto su se odlučili na takav potez.

Isti slučaj je i sa drugim dijelom igre, a samo se Devil May Cry 3 može podičiti widescreen izbornicima i koliko-toliko poboljšanim cut-scenama. Ovakav površan posao odmah će vas natjerati da se zapitate zašto i prva dva dijela igre nisu doživjela jednak tretman. No, ružni izbornici i stare cut-scene bi se mogle i zanemariti da i same igre nemaju istih problema. Iako se primijeti da je igra doživjela razna grafička poliranja, osjećaj nedorađenosti provlači se čitavom kolekcijom. Da se razumijemo, uočljive su oštrije teksture, animacije likova su kvalitetnije i svakako se vide poboljšanja, ali kao što rekoh sve je polovično odrađeno. Što reći kada prilikom igranja ugledate pojedine objekte ili protivnike, na kojima se jasno vide kvalitetnije teksture, a samo nekoliko koraka kasnije naletite na druge objekte koji su jasno ostavljeni onakvima kakvi su bili i u originalnim igrama? Ovakva nedosljednost prilikom HD remasteriranja vidljiva je na svakom koraku, od početka prvog pa sve do kraja trećeg dijela igre i to je jednostavno nedopustivo za ovakav serijal.

Još jedan problem tiče se samog glavnog izbornika. Naime, ukoliko već izaberete neku od igara, ne postoji mogućnost povratka u glavni izbornik, tako da ćete morati u potpunosti izaći iz igre da biste mogli pristupiti nekoj drugoj igri. Ovo bi vas naročito moglo iznervirati ukoliko igrate drugi dio igre, jer, ukoliko se sjećate, DMC 2 se sastoji od dva različita aspekta priče, koje smo mogli proživjeti igrajući igru ili sa Danteom ili Luciom. Kada završite igru s jednim likom, morat ćete izaći iz igre, te se onda vratiti ponovno, što doista narušava fluentnost igranja. Ovo je još jedna besmislica u nizu  i dokaz o nedovršenosti ove kolekcije. Pa koliko je teško bilo napraviti poveznicu pomoću koje bismo se iz jedne igre mogli vratiti u glavni izbornik?

Dobri stari Devil May Cry

Pa da kažem i poneku lijepu riječ o ovoj kolekciji. Prije svega, radi se o tri vrhunske akcijske avanture (Devil May Cry, Devil May Cry 2 i Devil May Cry 3: Dante’s Awakening Special Edition) koje su i danas jednako zabavne, kao što su bile kada su se pojavile na PlayStationu 2. Što se tiče samog sadržaja, igre su identične svojim originalima, tako da nećemo naići na neke novosti. Jedina novost su bonusi u vidu galerija, koje otvarate igrajući igre, a koje možete pronaći u glavnom izborniku ove kolekcije. Naravno tu su i neizbježni achievmenti za sve tri igre, koji bi ovoj kolekciji dodatno moglo produžiti vijek trajanja.

Devil May Cry igre nam donose jedan od najatraktivnijih borbenih sustava u igrama sve do danas, a sustav ocjenjivanja vaših poteza, može biti samo dodatna motivacija za učenje i svladavanje mnogih Danteovih poteza i sposobnosti. Sve vaše akcije i poteze igra ocjenjuje, na osnovu čega bivate nagrađeni sa određenim brojem orbova i ocjenom za završenu razinu. Igra će vaše akcije ocjenjivati komentarima, od najlošijeg “dull” pa do komentara “stylish” , koji je najbolji, pa vam tako što duže izvedeni comboi, pored sjajnog akcijskog spektakla, garantiraju i bolju ocjenu na kraju razine.

Dante u jednom od svojih sarkastičnih “ćaskanja” sa protivnicima

Dante, glavni lik serijala, na početku svake igre opremljen je sa svojim vjernim mačem i parom pištolja (Ebony i Ivory), koji predstavljaju osnovu njegovog arsenala. Naravno, tijekom igre moći ćete skupiti zavidan broj drugih sjajnih oružja, od kojih su neka zaista posebna i totalno luda – svi ljubitelji serijala znat će o čemu pričam, a onima koji se po prvi puta susreću sa serijalom ostavit ću da sami otkriju o kakvim se oružjima radi. Sasvim sigurno ćete se zabaviti isprobavajući mnoga od njih. Svako oružje, kao i mnoge Danteove sposobnosti, moguće je nadograditi pomoću orbova koje skupljate kroz igru.

Svaka od DMC igara donijela je poneku novost u serijal (o čemu možete pročitati u posebnom okviru), a to ćete najbolje primijetiti ukoliko odigrate igre. Naravno, tu su i dalje posebni izazovi i tajne misije, koje su oduvijek bile posebne, ponajviše zahvaljujući suludim zadacima koje je igra postavljala pred igrače.

Dante je ljut na dečke što su ga prekinuli u uobičajenom tamanjenju pizze

Devil May Cry igre su oduvijek bile cijenjene zbog svoje sjajne igrivosti. Dinamičan gameplay i njihova atraktivnost glavni su razlozi zašto su igre bile rado igrane. Tu se ništa nije promijenilo. Naravno, možda mali problem mogu predstavljati pomalo zastarjele kontrole, ali one ni u kojem slučaju nisu loše. Barem ne u toj mjeri da biste prestali igrati igre. Drugi ozbiljniji problem, koji ovaj serijal vuče još od prvog nastavka, jeste na momente jako loša kamera. Kako  je u većini slučajeva kamera statična, često je postavljena baš kako ne treba, što pojedine igrače može prilično iznervirati. Kamera i zastarjele kontrole često znaju narušiti inače odličnu igrivost i nije mi jasno zašto Pipeworks nije radio na njihovom poboljšanju., naročito na korekciji problema sa kamerom, obzirom da je ona bila jedina veća boljka originalnih igara.

Jedan od glavnih razloga omraženosti DMC2 igre bili su bezvezni protivnici

Kolekcija zbog koje i đavoli plaču

Tijekom igranja čitave kolekcije kroz misli mi je prolazilo samo jedno – ovo je moralo biti bolje napravljeno. Stari izbornici bi se mogli i zaboraviti da na svakom koraku nije vidljivo kako se ovom HD remasteru pristupilo prilično aljkavo. Jer kako drukčije objasniti činjenicu da pola igre izgleda sjajno dok druga polovica izgleda identično kao na PlayStationu 2.Da ne bude zabune, sve tri igre i dalje izgledaju jako dobro, odlični zvučni efekti i nabrijani soundtrack preuzeti su iz originala i u potpunosti odgovaraju njihovom settingu , a njihova atraktivnost i igrivost su i dalje glavni razlozi za njihovo igranje. Ipak, svi tehnički problemi koje susrećemo igrajući ove igre, jednostavno čine Devil May Cry HD Collection najlošijom HD kolekcijom do sada. Zaista šteta, jer ove igre predstavljaju jednu od najvećih i najznačajnijih institucija prošle generacije konzola i svakako su zaslužile mnogo bolji tretman. S druge strane, ukoliko se ne zamarate tehnikalijama, a još k tome niste odigrali igre, onda nemate razloga za brigu – slobodno si priuštite ovu kolekciju, jer za cijenu jedne dobit ćete tri odlične igre koje će vam priuštiti sate i sate dobre zabave.