Arkane Studios. S obzirom da jako mal broj ljudi poznaje (ili je čulo za) ovaj developerski tim, početi ćemo našu recenziju s kratkim predstavljanjem. Rođen u jednoj od francuskih metropola, Lyonu, 1999. godine. Tijekom svoga stvaralaštva, izbacio je nekoliko igara koje nisu bile previše zapažene, a to su Arx Fatalis iz 2002. i Dark Messiah of Might and Magic, koja je izašla u listopadu 2006. godine.  Također, pomagali su u razvoju BioShocka 2, i to u kreiranju dizajna, animacija i konceptnih slika. Osim toga, imali su i jedan propali projekt, Return to Ravenholm, koji je trebao biti napravljen u suradnji s Valveom.  2010. godine, Arkane biva preuzet od strane ZeniMax Medie (matična kuća Bethesda Softworksa, koji su izdavači ove igre), kada su počeli raditi na Dishonoredu. Dvije godine kasnije, donose nam plodove svojeg rada na evaluaciju, a jesu li zadovoljili, vidjet ćemo veoma skoro.

Maska koja je promijenila sve

SETTING I PRIČA

Dunnwall, mjesto u kojem se odigrava priča Dishonoreda, je industrijski priobalni grad koji je očigleno modeliran po uzoru na viktorijanske inačice Londona i Edinburgh.  Kao glavni centar carstva, on je ujedno i glavna luka za ribare čija su glavna lovina kitovi, s obzirom da se njihovo salo koristi kao izvor energije u svim uređajima. Usporedo s primjenom kitovog sala, i vojna se industrija počela razvijati, pa su tako nastala mnoga oružja i naprave koje će nam zadavati glavobolju tijekom igranja. Paralelno s tim događanjima, u gradu se javlja mišja kuga, a grad se polako počinje dijeliti, pa se tako bogati sve više izoliraju od vanjskog svijeta. Zaraženi su poznati pod nazivom Weepers, stvorenja između ljudi i životinja koja se doslovno nakače na svakog pored njih i iskašljavaju krv po žrtvi. Upravo radi traženja lijeka za tu nepogodu, Corvo Attano, osobni kraljičin zaštitnik (poznat i kao Lord Protector) odlazi na putovanje, s kojeg se vraća praznih ruku. Nakon pozdrava i privatnog sastanka s caricom Jessamine Kaldwin, nju ubijaju nepoznate ubojice koje odmah nestaju s lica mjesta noseći sa sobom i prijestolonasljednicu Emily. Kao što to obično biva, odmah se na mjestu zločina stvaraju Spymaster (koji odmah preuzima titulu Lorda Regenta) s vojnicima kako bi uhitili Corva. I baš kad se sprema javna egzekucija (6 mjeseci nakon ubojstva) , Corvo dobiva pismo od misterioznih saveznika, koji mu nalažu da pobjegne iz zatvora te mu daju potrebna sredstva za to, dajući mu priliku da popravi sve.

Standardan početak svake misije

GAMEPLAY

U misiji u kojoj bježimo iz zatvora, Corvo dobiva kratki tutorial u kojemu ćemo saznati gameplay mehaniku igre. Veoma ćemo brzo saznati kako je riječ o FPS-u, čiji je glavni adut stealth, baš kao i u Deus Ex: Human Revolution naslovu. Provlačenje pored stražara, puzanje kroz odvodne cijevi ili žmirkanje iza ugla su sastavni dijelovi ovoga naslova, u kojemu je strpljivost glavna vrlina. Rijetko kada imamo priliku u novijim igrama biti prisiljeni da čekamo. Ne, ne mislim na puko promatranje načina hoda stražara, već čekanje (i odabiranje) prave prilike za eliminaciju naše mete. Naravno, uvijek ćemo moći zaletiti se na određenu metu, ali će nas veoma skoro opkoliti vojnici koje neće biti lako pobijediti. No ono što je stvarno najimpresivniji element u igri je mogućnost izbora. Uzeti ćemo jednu od misija, gdje trebate eliminirati dvije mete. Možete im prići direktno i ubiti ih, ili možete odraditi side quest, koji obećava njihovo nesmrtonosno uklanjanje s lica ulica. Također, za ulazak u tu određenu prostoriju, biti će potrebno odabrati pravi pristup. Ući u zgradu putem balkona, proći ispod zgrade ili zaletiti se kroz prednja vrata i inicirati borbu prsa o prsa. To su samo neke od mogućnosti koje vam igra pruža kako biste izvršili svoju osvetu, te upravo ovakve mogućnosti su dobrodošla promjena od „otiđi tamo-izvrši to“ sustava koji se vrzma po velikom broju današnjih naslova.

Dunwall kroz oči ribe

Neprijatelji u igri su veoma raznovrsni, a u njihovu opisivanju početi ćemo od najslabijih kategorija. Prethodno spomenuti Weeperi su, sami po sebi, veoma slabi neprijatelji kada su sami, ali kada se nalaze u skupini, znaju zadati Corvu poprilično muke. City Watch Guards su vojnici opremljeni mačem, a na sebi imaju metalni oklop, ali nisu teški za eliminirati kao što njihov opis zvuči. Nadalje, tu su City Watch Officers, koji su praktički in-game verzije britanskih crvenokošuljaša, koji su opremljeni mačem i pištoljem, a upravo su oni najčešći neprijatelji. Pripadnici Bottle Street Ganga mogu (a i ne moraju) biti neprijatelji, s obzirom je da njihov vođa Slackjaw potencijalni saveznik. Obučeni su po modi tadašnjeg vremena, a osim mača, a Corva mogu raniti vatrom koja potječe iz njihovih specijalnih boca (vjerojatno prepunih medicinskog alkohola). Overseeri su vojno-religijska frakcija igre, čiji je zapovjednik High Overseer, a oni većinom imaju istu opremu kao i City Watch Officers, samo što ponekad mogu sa sobom nositi i sredstva koja negiraju magiju. Tallboysi su „hodalice“, kojima upravlja teško oklopljen vojnik koji se koristi lukom i strijelom kako bi ispaljivao plamene strijele. Najzahtjevniji neprijatelji su definitivno Assassins, koji na sebi imaju gas-maske i posjeduju nadnaravne moći poput teleportiranja. Osim konvencionalnih neprijatelja, tu su i pacovi (krivci za zarazu), koji su najveća smetnja u igri, jer u velikim brojevima mogu biti poprilično smrtonosni.

Kill ’em all!

Pored ovoliko neprijatelja, moramo naći načina i da ih sve eliminiramo, zar ne? Prvo i osnovno oružje u igri je mač, koji je veoma tiho i efektivno oružje za rješavanje svih neprijatelja. Pištolj je veoma jak na blizini (djeluje kao sawed-off shotgun u ostalim naslovima), no na daljini gubi svoju efikasnost. Samostrel je moje osobno oružje izbora, zato što posjeduje mogućnost ispaljivanja različitih vrsta municija (uspavljujuće injekcije, standardne strelice ili zapaljive strelice), a istovremeno je tiho i smrtonosno .  Tu su i neizbježne granate, koje imaju za cilj rješavanje grupice neprijatelja na manjem prostoru. Osim ovih , nešto standardnijih oružja, tu su i posebne moći, koje Corvo otključava sakupljanjem runa.  Moći koje su nam dostupne u igri su: Dark Vision (mogućnost gledanja neprijatelja kroz čvrste materije), Blink (teleportiranje na određenoj udaljenosti), Possession (ulazak u tijelo životinja kako bismo prošli kroz uske prolaze), Bend Time (usporenje vremena za kratki vremenski interval), Devouring Swarm (summon miševa koji napadaju neprijatelje) te Wind Blast (koji summona jaki vjetar koji odbacuje neprijatelje unatrag). Bitno je naglasiti kako nam je Mana bar važan indikator količine magije koja nam je ostala, a ona se nadopunjuje Pierovim Remedyem (dok se, s druge strane, zdravlje nadopunjuje Sokolovim Health Elixirom).  Osim ovih moći, tu su i neke sposobnosti ,koje se također aktiviraju i pojačavaju uz pomoć runa. Vitality služi za pojačavanje ukupnog zdravlja lika, Blood Thirsty omogućava Adrenaline killove koji instantno uklanjaju neprijatelja, Agility, koji omogućava brže Corvovo kretanje i Shadow Kill, koji sve neprijatelje koji su ubijeni neprimjećeno pretvara u prah i pepeo.

Bal među maskama. Jedino mjesto gdje se Corvo uklapa

Jedan od bitnijih faktora u igri je Chaos level. Chaos je određen svim vašim akcijama  koje činite tijekom vašeg prelaska kroz igru, a najveći faktori će biti broj ubijenih neprijatelja i učestalost otvorenih borbi s istim (odnosno bez primjene stealtha). Chaos level će determinirati izgled finalne misije, kao i sudbinu svih bitnijih likova koji se nalaze u igri, a kraj igre me je djelomično razočarao, jer sam jednostavno očekivao više, s obzirom na ostatak igre (ne, kraj nije kriminalno loš kao u ME3, već nešto lošiji, ali i dosta sažetiji, u odnosu na ostatak igre i priče). Već spomenute rune su temelj za unaprijeđivanje Corvovih posebnih sposobnosti, no ipak nećemo moći biti toliko badass lik, iako to možda očekujemo. Da aktivirate i unaprijedite sve sposobnosti, treba vam 58 runa, dok kroz igru možemo sakupiti isključivo 39 runa, što onemogućuje stvaranje ultimativnog lika, ali proširuje taktičke mogućnosti izbora za Corva. Osim runa, tu su i Bone Charms, itemi koji daju neku od raznih specijalnih sposobnosti (npr. brže gušenje neprijatelja, veći Mana bar), a možemo istovremeno držati samo nekolicinu aktivnima. Tu su još i Blueprinti, koji služe za otključavanje raznih dodataka koji će učiniti Corva mnogo efikasnijim . Sve navedeno zvuči izuzetno dobro, no duljina playthrougha je minimalnih 10-ak do 12 sati igranja, ovisno o broju side questova koje ste uradili, no to je svejedno premalo za RPG koji je uz to isključivo samostalno igriv. Bez obzira na odličan replay-value u teoriji, teško da ćete igru prijeći više od dva puta (da prođete kroz High i Low Chaos završetke i eventualno riješite preostale achievmente i trofeje).

Preko Tallboya do slobode

PREZENTACIJA

Kao što je rečeno u odjeljku o settingu igre i priči, Dishonored svoju inspiraciju crpi iz Londona i Edinbrougha iz 19. stoljeća, ali je također poslužila slika Velike Kuge u Londonu, koja se dogodila u  sedamnaestom stoljeću nove ere. Iako je igra u svojoj naravi sandbox, nećemo moći posjećivati Dunwallove dijelove kada želimo, već ćemo kroz misije razgledavati određene dijelove grada. Sam vizualni dizajner, Viktor Antonov, je izjavio kako je želio Dunwall napraviti takvim da bude i poznat, ali i egzotičan i Europljanima i Amerikancima. Tijekom svojih istraživanja, developeri  se nisu fokusirali na glavne ulice gradova, već one sporedne, kako bi bolje dočarali njihovu sliku grada, ali i sve to bolje uklopili u konačni koncept igre. Likovi također svoju inspiraciju vuku iz toga doba, ali su modelirani prema raznim crtežima, kako bi im se poslije dodala doza realističnosti. Također, odjeća likova, kao i njihovo ponašanje savršeno pristaju viktorijanskom razdoblju . Ako bismo uspoređivali grafički izgled igre na konzolama i na PC-u, po svim očekivanjima, grafika je na PC-u bolja, iako je igru mnogo lakše igrati putem gamepada. Također,  PC verzija nije prebogata raznim mogućnostima customizacije, ali ima sve one osnovne, što je sasvim dovoljno za većinu gamera. Što se zvuka tiče, soundtrack za igru je radio Daniel Licht (poznat po pisanju soundtracka za razne serije, poput Dextera, za kojega je i dobio nagradu), a njegovi tonovi odgovaraju ovome steampunk okruženju, iako nisu posebno pamtljivi, dosta su kvalitetno odrađeni. Također, glasovna gluma je odličnoj razini, no ono što nedostaje je veći broj britanskih glumaca, koji bi sigurno donijeli još veću dozu autentičnosti, s obzirom na vremenski period i (doduše virtualni) setting u kojemu se igra događa.

I ZA KRAJ…

Dishonored je jedan od naslova za kojeg imamo uglavnom riječi hvale, za što su zaslužni mnogi odlično odrađeni elementi, poput stealtha i ogromne mogućnosti izbora radnji. No usprkos tomu, ne mogu tvrditi da pred sobom imamo savršen proizvod. Kratkoća gameplaya i prešturo ispričana priča definitivno ne služe developerima na čast, no ostatak maestralno izvedenih dijelova igre definitivno ublažuju gorak okus u ustima. Očito je kako su upravo gameplay elementi bili glavni fokus developera koji su (vjerojatno zato) priči dali sporednu ulogu, što je na kraju rezultiralo blagim smanjenjem konačne ocjene. No nemojte se zavarati-  ovaj naslov je definitivni must-have za sve ljubitelje odlične akcije, bez mnogo bespotrebnog napucavanja i repetitivnih misija, što je definitivno nešto što nećemo tako skoro vidjeti u gaming industriji.