Prvi nastavak Dishonoreda je bio mini revolucija stealth igara koji je uz klasično šuljanje igraču na raspolaganje pružio razne nadnaravne moći te mogućnost izbora prelaska misija na razne načine i različitim stilom. Malo je reći da imam visoka očekivanja od nastavka igre koja je (uz još neke igre) meni obilježila prošlu generaciju konzola.

U Dishonoredu 2 sve se vrti oko izbora – čak i biramo s kojim ćemo likom igrati..

Dunwall? Nope, Karnaca!

U prvom nastavku bauljali smo ulicama Dunwalla koji je bio u krizi zbog kuge (rat plague), a u nastavku nas čeka nešto životopisnija lokacija Karnaca. Igra započinje na petnaestu godišnjicu smrti carice Jessamine Kaldwin, a ceremoniju prekida navodna sestra pokojne carice Delilah Copperspoon koja je došla po svoj tron. Kao i u prvom dijelu, ne pita se puno već se bez pogovora sluša nekog anonimusa od pred 5 minuta, ubija vjerne stražare i zatvara Corva odnosno Emily ovisno o odabiru lika s kojim igrate. Normalno, jedino logično je pobjeći u Karnacu, uzeti mač u ruke, rune u džep i pobiti sve da vratiš što ti pripada. Dobro, dobro, može se do cilja doći i s manje krvi.

Karnaca predstavlja prilično osvježenje u odnosu na mračni Dunwall

Mislim da je priča zapravo najveći minus Dishonoreda 2. U prvom nastavku smo tu foru nekako i popušili i s guštom krenuli istraživati novi i nepoznati svijet kojeg je Dishonored nudio. Ovo je ipak nastavak, brojne stvari su poznate i mislim da bi trebao neki konkretniji i logičniji zaplet. A i malo je smiješno da protagonisti i antagnostica imaju isti motiv – osveta s kojom vraćaju ono što im pripada. Srećom, Dishonored 2 nudi i pregršt odličnih stvari pa nije sve ovako dvodimenzionalno.

Supernatural assassin

Odmah u startu ću vam dati jedan savjet – budite maštoviti i ne igrajte Dishonored onako kako biste igrali druge igre koje „vole stealth“. Ja sam svoj prvi prohod odigrao s Corvom i igrao sam poput debila. Tome su doprinjele igre koje sam odigrao prije Dishonoreda, a to su Deus Ex: Mankind Divided i MGS V. Neprijatelji u Dishonoredu 2 su pametni i lako vas skuže. Ako provirite iz zaklona i na sekundu – dve, shvatit će da se nešto događa i ako ne dignu uzbunu, barem će ići provjeriti što nije u redu. Ako se držite poda i šetkate okolo, nemate šanse jer su odlično raspoređeni i nema puno ili nema uopće prostora za šmugnuti neprimjećen. Pa gdje mi je nevidljivost i reflex time kad mi treba? A ništa, maši sinko mačem, maši iiiiiiii mrtav si. Ajmo, loadat. Međutim stvari ipak nisu tako crne jer se opet družimo s našim znancem iz prvog dijela Outsiderom, koji će nam nesebično dati nešto pasivnih i aktivnih super moći.

Krstarenje sa srcem u rukama

Teleportacija, zaustavljanje vremena, prizivanje štakora, pretvaranje protivnika u prah prilikom stealth egzekucija su nam dobro poznate moći kojima je Corvo raspolagao i u prvom dijelu. Emily dijeli pasivne moći s Corvom, ali se razlikuje u moćima koje može koristiti, tako da primjerice na raspolaganju ima Domino (odaberete protivnike i svi zajedno dijele istu sudbinu; onesvjestite jednog, onesvjesti se do 4 protivnika, ista stvar je ako se odabere i manje humani pristup), Doppelganger (napravite kopiju Emily koja bježi od protivnika, aktivira alarme i sl., a ukoliko ju protivnik eliminira misli da je prijetnja gotova i vraća se svom klasičnom rasporedu), Shadow Walk (Emily se kreće kao sjena po podu i teže ju je uočiti, a egzekucije prilikom korištenja ove moći podsjećaju na one iz igre The Darkness), itd. Koji god stil igre da odaberete, Dishonored je zabavan i nagrađuje vas da baš tako igrate. Želite li igru preći na način da pobijete sve što vidite – možete i nećete imati dojam da radite nešto krivo, a i super ćete se zabaviti. Oružja nije previše i uglavnom su poznata iz prvog dijela (mač, pištolj, samostrijel za tihe egzekucije, bombe i razne zamke), ali ih se u kombinaciji s moćima koje imate na raspolaganju zaista može svakako iskombinirati. Razni finisheri su brutalni i gušt ih je izvoditi. Ukoliko ste više pacifist, Dishonored 2 savršeno dobro funkcionira i na takav način igranja. Potrebno je bit strpljiv i planirati svoje poteze te dobro razmisliti u koje moći uložiti prikupljene rune. Runa ima puno i nije ih problem naći iako u svakoj misiji imate dojam da radite fetch sidequest kako biste se ojačali. Skupio sam sve rune, ali nisam mogao otključati sve moći, a kamoli ih sve upgradeati. Sjećao sam se što sam koristio u jedinici s Corvom pa mi je high chaos prohod s njim bio svojevrstan deja vu. Srećom, koliko god Emily bila slična, ipak nije ista i pružila je dovoljno novina da mi Dishonored 2 bude zanimljiviji nego što bi bio, a u kombinaciji sa stealth prohodom je sasvim drugo iskustvo. Iako stealth način igranja zahtjeva nešto više vremena i truda, moram priznati da puno bolje odgovara ideji Dishonoreda. Osim moći i runa, na raspolaganju imamo i bone charmove koji su zapravo svojevrsni perkovi s kojima dalje prilagođavamo lika s kojim igramo.

Kulturno se nečujno prošetati ili naslagati protivnike na jednu krvavu hrpu, u cjelosti je na vama

Dishonored 2 zaista ima jako veliki broj rješenja za određenu situaciju, ali s druge strane to su varijacije na istu temu pa ipak nije toliko „slobodan i otvoren“ koliko se autori hvale. Još jedna stvar vrijedna spomena je trajanje same igre, pogotovo ako se uzme u obzir da imamo i dva igriva lika te čak tri različita načina igranja igre (Low Chaos, High Chaos i No Powers mode). Kad se sve zbroji i oduzme lako se pređe brojka od 40ak sati.

Tech stuff

Dishonored 2 nije igra koja se kupuje radi grafike. Daleko od toga da igra loše izgleda, ali rijetko ćete naići na „vaaaaau“ moment. Tu i tamo se naiđe i na famozne pop-upove tekstura koje su tako i tako same po sebi dosta isprane. Posebnost Dishonoreda je zato njegov art i lore, koji su fenomenalni i igra zaista u tom polju briljira te su sve tehničke boljke na ovaj način iskupljene. Igra ima neki poseban, gotovo celshaded stil koji odlično pridonosi steampunk atmosferi Dishonoreda. Ni lokacije ni interijeri nisu generični već izgledaju prirodno i zaista imate osjećaj da je svijet u Dishonoredu živ. Svijet je bogat detaljima i nema gotovo ni jedne rupe u kojoj se nešto ne nalazi te je sve vrlo promišljeno dizajnirano da bi bilo baš na tom mjestu. Nisam naišao niti na jednu lokaciju koja primjerice ima nekakvu kutiju tek tako jer bi trebalo nešto tamo staviti ili vam time blokirati prolaz. Osjećate da likovi koje srećete zbilja pripadaju okruženju i prostoru u kojem ih zateknete, da koriste pisaću mašinu na stolu, odmaraju na kauču, gledaju s balkona, čitaju knjige… Zaista maestralno odrađen posao.

Dishonored nikad nije bio tehničko čudo, no ima momenata u kojima igra sa svojim pogledom briljira

U nastavku je Corvo i progovorio prvi puta te bih rekao da mu je glas pogođen i da zaista možete osjetiti kroz što je prošao i prolazi. Ipak nije lako izgubiti voljenu osobu, postati ubojica sa super moćima te konstantno paziti i štititi kćer. Osjeti se neki umor i zasićenje te velika ljubav prema Emily. I ostali likovi su odlično okarakterizirani, dizajnirani i u najmanju ruku interesantni. Zveckanje oružja, eksplozije, pucnjevi, razbijanje predmeta i stakla je na nivou i zadovoljavaju. Soundtrack i zvukovi koji se javljaju prilikom korištenja moći su zato odlični!

Zaključak

Dishonored 2 oduševljava sa svojim artom i loreom te brojnim mogućnostima gameplaya, a dva igriva lika te razni načina igranja znače i više nego korektno trajanje igre. Igra kašljuca na tehničkom dijelu i priči, ali kao cjelokupan paket je jedan kvalitetan i zanimljiv nastavak vrijedan igranja. Fanovi prvog dijela će itekako biti zadovoljni, a kako je prvi dio dobio i svoj remaster po diskontnoj cijeni, Dishonored serijal bi mogao zagrijati zimske večeri i novim igračima.