Nakon što su nas Team Ninja, Square Enix i Koei Tecmo upoznali sa izgledom i gameplayom nove Dissidije, napokon smo dobili konačni proizvod i svim nagađanjima oko likova, summona, modeova i online igranja je došao kraj. Najnoviji nastavak Dissidia serijala ovoga puta preskače PSP konzolu (gdje su izašla prva dva i poprilično kvalitetna i popularna nastavka) te dolazi u japanske arkade i zaluđuje sve željne Final Fantasy tučnjave pomiješane sa RPG elementima, a pokušaj prebacivanja te zaluđenosti na cijeli svijet pokušan je sa PlayStation 4 verzijom. Kako je dočekana, barem s naše strane, pročitajte dalje u recenziji.

Kuppo!

Kada pričamo o portu igre sa arkada koja je izašla tri godine prije porta, automatski mora biti određene skepse oko moguće zastarjelosti, kako grafike, tako i same mehanike borbe i inovacija koje takav naslov može donijeti tako kasno. Dakako, nekad i te arkadne verzije budu superiornije i bolje od nekih aktualnih igara (kod Tekkena je to često bio slučaj za vrijeme prve PlayStation konzole), no ono što svakako nedostaje je taj jedan kompetitivni element i fokus na multiplayer igranje koji, jednostavno, ne može biti jedino što konzolaški port nudi. Ne može, naravno, ako imate neke jače ambicije sa igrom.

Zar se uopće sumnjalo tko će biti prvi izbor?

NT=Nema Toliko (ambicije)

U ovom trenutku nije jasno koje su ambicije developerske i izdavačke ekipe bile sa ovom igrom. Jasno je da se htio što bolje iskoristiti Final Fantasy IP te pružiti što veći broj likova iz svih dosadašnjih nastavaka, dodati im osobnosti, zasebne karakteristike i jaku ulogu u bitkama koje se odvijaju u otvorenim arenama i gdje se koristi puno bliske borbe, magije i neodoljivih i legendarnih summona. Puno od toga smo i vidjeli u beti, a i puno toga nam je poznato iz prijašnjih igara sa PSP-a, a ovdje je samo doneseno na novu razinu sa boljom audio-vizualnom prezentacijom i većim brojem likova. No, izuzev samog online igranja i sukoba sa mnogim drugim igračima/icama, level upanja, grindanja i ostvarivanja novih poteza i taktika, ništa drugo ovaj naslov nije ”otvorio” za one koji prvi put dolaze u dodir sa Dissidiom.

story mode zna oduševiti, no nažalost, kratkog je trajanja, ima malo borbe i nije previše razrađen

Ono što je najveći šok, pogotovo nakon toliko čekanja, jest nedostatak većeg sadržaja u igri. Story mode, jedini pravi single player mode, prvenstveno je nakupina lijepih cut-scena sa mnogim poznatim likovima, kao što su Lightning, Kefa, Onion Knight, Tidus, Cloud, Sephiroth i drugi, te sa povremenom kratkom bitkom. Te bitke znaju biti teške, zbunjujuće, ali su dosta maestralno izvedeno u nekim instancama. No, većinom se taj mode sastaoji od gledanja, smijanja nekim simpatičnim dijalozima (ako ste upoznati baš SA SVIM likovima) i dozom nostalgije. Izuzev toga, sustav borbe 3 na 3 koji je osnovni sustav u online i offline igranju, može biti isproban kroz practice, ali i kroz offline battle modeove gdje su ostali članovi tima AI, kao i protivnici. Sve ostalo, najvažniji sadržaj i najjači element je online igranje. Iako story mode ima približno dva sata animacija, objašnjavanja premise priče i raznih simpatičnih trenutaka (u kojima će uživati , usudio bih se reći, samo fanovi serijala koji su upoznati sa većinom FF igara i likova, a možda ni oni) i zanimljive i izazovne bitke, ono što je najveći šok je da ne možete story mode odigrati ”samo tako”.

Razne audio-vizualne komponente ove igre izgledaju sjajno

Naime, da bi otključavali pojedina poglavlja, tj. dijelove priče, morate uložiti određeni item, naziva Memoria, koji dobivate level-upanjem likova. To dobivate jedino kroz pretežito dosadni lokalni single player (Gauntlet mode) ili kroz online multiplayer. I tu smo došli do jedne velike, hrabre ideje i čudne odluke u kojoj se svima zainteresiranim za samostalno igranje ovog akcijskog RPG-a/fighting igre i uživanja u priči ta ista mogućnost blokira sve dok ne potrošite sate i sate na stvari koje vas, tehnički gledano, ne zanimaju. Pa ako i to zanimanje maknemo sa strane, ostaje puno takozvanog grindanja i zamornih bitaka koje morate obavljati kako bi nastavljali dio po dio priče koja, često, neće ni biti nagrađena nekom bitkom, nego samo cut scenom. Naravno, te bitke i cijeli ”zadatak” za memorie ne treba uopće biti naporan i dosadan, ako vam se sviđa ostalo što igra nudi. A izuzev online multiplayera, koji je, ubrzo postaje očito, glavni dio igre i njen glavni adut, ostaje vam samo poneko trošenje vremena offline igranjem koje, i da je igra najzanimljivija fighting/akcijska igra na svijetu, ne nudi dovoljno raznolikosti i motivacije.

Borbe mogu biti zbunjujuće, pogotovo onima koji se prvi put susreću s igrom

NT=Nema Tutoriala (kakvog trebamo)

Sam koncept igranja, tj.  mehaniku i poteze, kao i oduševljenje glazbom u igri, spomenuli smo u našem prvom pogledu na igru dok smo igrali zatvorenu beta verziju, pa ovdje zbog toga nema smisla sve ponavljati što se tiče poteza, načina borbe i bravery napada jer je sve ostalo isto. Ono što nam je smetalo tada, sporo uparivanje i lag u online mečevima ovdje se popravilo budući da imamo više igrača i veću zajednicu. Barem što se tiče uparivanja koje je bilo brže u nekoliko pokušaja, dok je u closed beti praktički bilo nemoguće. Što se tiče laga, ipak je nemoguće generalizirati, no iz moje perspektive, bilo je puno manje problema nego što je bilo prije.  No, i dalje nismo dobili neki hvalevrijedan tutorial ni detaljnije objašnjavanje likova koji su, iako se ne čini na prvi pogled, poprilično različiti. Unatoč jednostavnoj premisi 3 vs 3, postoji puno dodatne dinamike, loših i dobrih stvari u svakom timu, ovisno o tome koji od likova su dio tima. Također, posebne sposobnosti, popratni potezi i određene karakteristike likova nisu uopće objašnjene niti u jednom dijelu igre, a to se očituje i kroz provjere reakcija zajednice na internetu i pregleda drugih osvrta na igru, koji su već otkrili svakakve ”tajne” i sposobnosti likova za koje su trebali kopati po redditu i drugim stranicama koje su posvećene igri i koje je počela otkrivati sama zajednica. To možda iz jedne perspektive i nije toliko loše, ukoliko igra skriva neke stvari i prepušta samim igračima da otkriju sve posebnosti, tajne i poteze. Ipak, takvih sitnica ima u svim fighting igrama i tek kroz dugo igranje i ozbiljan pristup igri otkrivate zašto svi online biraju određene likove, zašto su neke ”klase” ( u ponudi su likovi koji su, poprilično standardno podijeljeni na klase s kojima ste se vjerojatno susretali u drugim sličnim igrama: Vanguard, Assassini, Marksmani i Specialisti) loše s drugim ”klasama” i slično. No ovdje ipak ostaje osjećaj da puno toga nedostaje. Nakon što vas igra upozna sa kamerom, kretanjem i konceptom braverya oko kojeg se vrti osnova bitaka, sve ostalo ostaje na vama, tj. početno neznanje i kaos koji se događa unutar same igre, doslovno čim je započnete, predstavlja veću prepreku nego što se možda očekivalo.

NT=Nema Trenutačno puno ljepših igara

Kao što je već spomenuto, s audio-vizualne strane, igra je fantastična. Lijepa glazba (poznata još iz bete) začinjena je sa još par pjesama, glasovna gluma je na vrhuncu i čak je povremeno šteta što nisu svi ti likovi dobili bolji scenarij i radnju, pa i više govora tijekom samih bitaka. Kamera u igri je poprilično dobro riješena, te unatoč prostranim arenama i velikom broju likova i eksplozija, svaku zbunjujuću situaciju brzo rješava targeting. Naime, korištenjem gornji R i L tipki možete lako premještati fokus na određene mete, te daljnjim kretanjima i potezima svog lika sa sigurnošću napadati koga želite. Ukoliko to predstavlja problem zbog daljine, jednako jednostavno možete se koncentrirati na najbližu vam metu. Ovakav targeting je svakako dobra stvar i rješava ponekad probleme koje prouzrokuje gužva ili slični/jednaki likovi na ekranu, kao i razne nasumične online bitke gdje ćete u njenim počecima imati male probleme da sa sigurnošću znate koji su likovi članovi vašeg tima, a koji protivničkog.

NT=Nema Trajanja izvan ozbiljnijih natjecanja

Dissidia Final Fantasy NT je na labavim nogama. S jedne strane, pruža kvalitetan online multiplayer kojem se morate posvetiti jako puno i nadati se da će matchmaking raditi za koji tjedan kada želite krenuti u prave borbe i kada ovladate svim tajnama, osnovnim potezima i likovima. Svi durgi fanovi ”sedmice”, ”osmice” ili najnovijih likova kao što je  Noctis iz Final Fantasya XV, čak i ako donekle vole fighting igre (kao ja) brzo će biti zbunjeni svime što igra nudi u samom sustavu borbe, a usto koliko malo nudi što se tiče sadržaja. Story mode način igranja možda i je zanimljivoga pristupa, vidim ga kao nešto što bi u budućoj MK ili Injustice igri moglo imati smisla, no kod njih to vidim zato jer imaju iznimno zanimljiv dodatni sadržaj i izazove. Ovdje nema ni dnevnih ni tjednih single player izazova, zasebnih modeova, sitnica iz prijašnjih FF igara i neigrivih i igrivih likova i lokacijama koji bi sigurno donijeli prevagu mnogima oko kupnje ove igre. Ovako. Dissidia izgleda kao poludovršen proizvod koji nije bio ni siguran što želi biti. Ili, ako ne želimo biti tako okrutni prema njoj, možemo reći da je prvenstveno E-sports igra sa jasnim ciljem da bude jaka igra na kompetitivnoj E – sport sceni. Jedino što onda buni u takvoj konstataciji jest činjenica da uopće postoji story mode i što se točno pokušavalo s njime.  Svakako će Dissidijom biti zadovoljno pučanstvo koje voli ovaj serijal i živi za online bitke i sve ove likove. No, ako ne ispunjavate sve navedene karakteristike, ako vam nedostaje samo jedna od njih, moguće je da vam igra bude pravo razočaranje. Unatoč orkestralnoj prezentaciji, detaljnim dizajnom likova i iznimnoj produkciji. I zbog toga je ova igra u velikim problemima.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.