Prije tri godine imali smo priliku odigrati predivan 2D psihološki horor, DISTRAINT. Dojmove igre opisao sam u recenziji koju možete pročitati ovdje. Sada smo dobili nastavak priče koji, iskreno, nisam se nadao da će se dogoditi. Jesse Makonnen, koji se pokazao kao majstor stvaranja atmosfere psihološkog horor okruženja, ponovno nas odvodi u kožu i um protagonista Pricea, kako bi zaključio njegovu priču.

U prvoj igri pratili smo mladog službenika Pricea u njegovom psihološkom putovanju kroz moralne dvojbe izazvane prirodom njegovog posla. Ovdje moram odmah upozoriti kako je neizbježano otkrivanje završetka prve igre. Nemoguće mi je iznijeti radnju nastavka bez spomena samog kraja prethodne igre, naročito jer se cijela radnja i priča nastavka oslanjaju na njega. Stoga, ako niste odigrali prvi DISTRAINT, odmah ga nabavite, odigrajte (jer je dosta kratak) i vratite nam se.

Humor je prisutan i često s referencama.

Jeste? U redu, nastavljamo. Dakle, kako smo rekli, radnja DISTRAINTa 2 počiva na samom završetku prve igre. Jesse Makonnen je DISTRAINT  prije tri godine završio u vrlo sumornom i depresivnom tonu, ostavljajući glavnog protagonista na rubu, odnosno ispraćajući ga preko njega. Price se spremao počiniti samoubojstvo i s obzirom kako igra završi, možemo zaključiti kako ga je i proveo. Nije više mogao živjeti sa sobom i iskustvima koja su ga progonila. No, DISTRAINT 2 započinje u samom trenutku kada Price pomišlja na oduzimanje vlastitog života i potezanja okidača.

Izleti u Priceovo djetinjstvo ispunjavaju sliku Priceove priče

Ulazimo u njegov um gdje susrećemo starca koji se predstavlja kao Razum. Od samog starta jasne su nam vizualne interpretacije i metafore koje se odvijaju u Priceovom umu. Razum usmjeri Pricea da pronađe Nadu jer će mu ona ponuditi sve odgovore i izbavljenje. Na tom putovanju, Price susreće različite aspekte svoje osobnosti i života, od kojih je Agonija u suprotnosti Razumu i otežava Priceu putovanje prema Nadi. Priceu ne predstavljaju probleme samo nastale traume iz prethodne igre, već se postepeno otkopavaju dublji i zaboravljeni slojevi uma. Naime, Price je godinama u sebi zatomljavao osjećaje i traume iz djetinjstva, s kojima se nikad nije ispravno suočio. One ponovno isplivavaju na površinu i Price dobiva priliku privesti ih zatvaranju i zaključavanju.

Priča je kao i u prvoj igri ispričana pomoću odlično napisanih dijaloga i likova, kao i vizualne prezentacije. Jesse Makonnen je još jednom uspješno stvorio naraciju koristeći psihološke motive i teme. Proniknuvši u mozak jedne emocionalno izranjavane osobe, prezentira njegov um kroz 2D atmosferu i osobitu grafiku, Makonnen nam donosi zadovoljavajući nastavak i završetak Priceove emotivne priče, ali uz ponešto suzdržavanja naspram prethodnog naslova, barem što se mehanike i gameplaya tiče.

Kratki trenuci predaha i spokoja za Priceov um

S obzirom na surealno okruženje u kojem se nalazimo, gameplay je potisnut pored naracije. Gdje smo u prvoj igri obavljali posao za firmu i pratili razvoj radnje kroz Priceov um, ovdje ulazimo u njega i pratimo posljedice koje su se nagomilale u njegovom umu. Oba naslova su poprilično linearna, ali se u nastavku doima ta linearnost još više stegnuta. Imamo zadatak pronaći Nadu i prema njoj upoznajemo nove likove koji često predstavljaju aspekte Priceovog karaktera, ili pak neke stare koje smo upoznali u prvoj igri. Kroz igru, Agonija i Gubitak su predstavnici horora, poigravajući se s različitim efektima i alatima svjetla, sjene, boja, animacija, kadriranja, gore efekata itd. Iako u dosta smanjenom kapacitetu. Gameplay i mehanika su pojednostavljeni naspram igre od prije tri godine. Interakcija se i dalje svodi na komunikaciju s likovima, skupljanje predmeta i rješavanja zagonetki. Ali zagonetke i slagalice su dodatno blaže nego li u prvom DISTRAINTu. Uzevši sve to u obzir, cijelo se iskustvo DISTRAINTa 2 može opisati kao ekspanzija na prvi dio, ili čak kao „izgubljeno“ poglavlje koje nadomještava ili nadopunjuje kraj prve igre.

Susret s Razumom pomoći će Priceu da pronađe Nadu

U konačnici, DISTRAINT 2 je pristojan nastavak i svakako doprinosi prvom dijelu. S obzirom kako je za oba naslova potrebno oko četiri sata da se odigraju, sada stvaraju zatvoreno cjelokupno iskustvo koje bi ljubitelji ovakvog tipa igre svakako trebali odigrati. Iako DISTRAINT 2 posustaje u ionako već blagoj mehanici igranja, vjerujem kako se s narativne strane ljubitelji prvog naslova neće razočarati, i kako će biti zadovoljni završetkom Priceove priče. I dakako, radujemo se daljnjim Makonennovim uracima.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.