Postavit ću vam jedno pitanje – Što bi vam prvo palo na pamet na spomen igre Devil May Cry? Gotovo sam siguran da bi 99,99% vas imalo isti odgovor – Dante. Glavni lik ovoga serijala zauvijek će ostati upamćen kao jedan od najkarizmatičnijih i najcool likova u povijesti gaminga. Upravo je Dante bio okosnica i glavni oslonac Capcomovog akcijskog serijala. Međutim, kako je Capcom oduvijek bio poznat po „toplom-hladnom“ ophođenju prema vlastitim serijalima (najbolji primjeri za takvo što su Resident Evil i Dino Crisis), pojavila se bojazan da bi slična sudbina mogla zadesiti i ovaj serijal. To se i dogodilo. Nakon originalne igre, Capcom se počeo „igrati“ i eksperimentirati sa igrom i samim sjajnim glavnim likom. Tako je Dante u drugoj igri dobio i apsolutno nepotrebnu pomoćnicu, totalno  bezveznu i nimalo zanimljivu Luciu. Treća igra nam je vratila Dantea kakvog se sjećamo iz originala, doduše nešto mlađeg jer se radilo o prequelu, no bili smo zadovoljni. Dobili smo igru kakvu smo željeli, a to je svakako bilo najvažnije. Potom je došla nova generacija konzola, a s njom i novo Capcomovo eksperimentiranje. Koliko god da je bila dobra, igra Devil May Cry 4 je ipak zasmetala brojnim fanovima jer su sa Danteom mogli odigrati samo polovinu igre. Druga, ona značajnija polovina igre pripala novom glavnom liku. Fizički gledano, Nero je bio Danteov klon, no ipak se radilo o tipičnom cmizdravcu kakve svakodnevno gledamo u japanskim ostvarenjima, a kao takav bio je daleko od face kakva je Dante. Ipak, veliki uspjeh igre značio je da ćemo sasvim sigurno imati priliku zaigrati još jedan nastavak, a potajno smo se nadali još jednom „povratku“ korijenima.

Na Tokyo Game Showu 2010. godine dočekala nas je najava nove Devil May Cry igre, no ono što je prikazano šokiralo je apsolutno sve fanove. Mnogi su izgubljeno i sa nevjericom gledali u trailer nečega što bi trebao biti novi Devil May Cry. Da, radilo se o „novom“ Devil May Cry naslovu, ali ne o klasičnom nastavku, već o potpunom rebootu serijala. Vjerujem da su mnogi fanovi u tom trenutku pomislili da se nalaze u Zoni sumraka ili da bar imaju noćnu moru iz koje će se uskoro probuditi okupani znojem, no ipak sretni jer je sve bio samo san. No, nakon bolnog štipanja dočekala ih je neugodna stvarnost. Dante je ponovo bio tu, no to nije bio Dante. Pred nama je stajala žgoljava i ružnjikava prikaza pissed off emo tetkice, koja na silu pokušava biti cool. S crnom kratkom kosom i cigarom u ustima Dante je više podsjećao na nekog klošara sa autobusnog kolodvora nego na legendarnog lovca na demone, kakvog smo ga se sjećali od ranije. „Ne, ovo nije Devil May Cry“, pomislih, ali na kraju trailera dočekala me je dobro poznata skraćenica DmC… Dočekala me je i još jedna, ovoga puta ugodna, zanimljivost – izrada ovog reboota povjerena je britanskom razvojnom timu Ninja Theory, koji je iza sebe imao dva veoma dobra akcijska ostvarenja, Heavenly Sword i Enslaved: Odyssey to the West. Ta činjenica mi je dala nadu da će igra ipak biti dobra. Znao sam i da fanovi neće mirovati te da dizajn Dantea neće ostati takav kakav jeste i to mi je ulijevalo nadu da ćemo dobiti još jedan vrhunski Devil May Cry. Vrijeme je polako prolazilo, rad na igri se polako privodio kraju i njezin izlazak je bio sve bliži, ali nikoga više nije zanimalo kakva će igra biti. Misli svih fanova bile su usmjerene ka Danteu i njegovom izgledu. Strah od promjena je natjerao fanove da iz dana u dan protestiraju i teroriziraju Capcom, u nadi da će uspjeti utjecati na odluku o izmjeni Danteova izgleda. Njihovi protesti urodili su plodom, jer dizajn glavnog lika je dosta izmijenjen, no je li konačni rezultat dovoljan da se smire ogorčeni fanovi?

NOVI STARI DANTE – NOVA STARA PRIČA

Već smo imali priliku saznati nešto više o Danteu i njegovoj prošlosti, no ovaj reboot ide korak dalje i donosi nam određene izmjene u odnosu na originalnu priču. Zapravo, ova igra ne predstavlja samo reboot već i prequel svim dosadašnjim Devil May Cry igrama. Naravno da znamo gotovo sve o Danteovom porijeklu – to smo mogli saznati iz prethodne četiri igre, no Ninja Theory u svijet DmC unosi male izmjene. U Devil May Cry 3: Dante’s Awakening družili smo se s mladim Danteom, a kako se radnja ove igre odvija prije događaja iz spomenutog naslova, dočekao nas je još mlađi i mnogo neozbiljniji Dante. Vjerujem da će mnogi od vas odmah reći: „pa toga smo se i bojali“, no budite bez brige, jer novi Dante uopće nije ispao loš. U stvari, pred nama je samo mlađa varijanta dobrog starog lovca na demone. No, vratimo se mi samoj priči igre.

Glavna premisa nove, nešto mračnije i veoma dobro osmišljene priča je sljedeća – normalni svijet u kojem živimo zapravo i nije toliko normalan, jer demoni su među običnim ljudima, nesvjesno utječu na njih i kontroliraju ih. A kako to čine? Jednostavno, putem masovnih medija, osvježavajućeg pića i dugova – TV otupljuje ljudski um, piće postepeno truje ljude, a dug vodi u dužničko ropstvo  što nitko ne želi. Iza svega toga stoji Mundus – demonski vladar, kojeg smo imali priliku upoznati u originalnoj igri. Mundus uz pomoć svoje demonske ljubavnice Lilith i nekoliko drugih demona koji nastanjuju Limbo, paralelni svijet koji se nalazi između pakla i ljudskog svijeta, kontrolira ljude i polako im truje um, stvarajući od njih bespomoćne marionete. Ipak, Mundus je svjestan da postoji netko tko mu može pokvariti planove. Pogađate tko? Naravno, Dante! Nego, tko je zapravo Dante? Od ranije nam je poznato da je Dante sin demona Sparde i obične žene, no ovoga puta priča o njegovom porijeklu je nešto drukčija. Sparda je i dalje Danteov otac, ali Eva, njegova majka, ovoga puta nije obična žena, već anđeo. Dante se ne sjeća svoga djetinjstva, no nakon jednog od uobičajenih sukoba sa demonskim lovcima na glave situacija će se promijeniti. On upoznaje misterioznu Kat, djevojku koja mu pomaže da se riješi opakog demonskog lovca. Ona ga potom upoznaje sa Vergilom, vođom The Ordera, pokretom otpora koji se bori protiv demonske vlasti, a kojeg demonski mediji nesvjesnim ljudima predstavljaju kao terorističku skupinu. Susret s Vergilom pomoći će Danteu da spozna tajnu svoga porijekla. Dante uz pomoć Kat i Vergila otkriva svoju davno zaboravljenu prošlost i saznaje da mu je Vergil brat (to smo svi znali, zar ne?), da su oni Nephilimi (potomci demona i anđela) i da je Mundus odgovoran za smrt njihove majke i progon njihovog oca. Riješeni da osvete svoje roditelje i spasu svijet od demonske pošasti, Dante i Vergil, uz pomoć Kat kreću u pohod s ciljem Mundusova uništenja, a na tome putu Mundus im je spremio nekoliko zanimljivih prepreka.

NOVI DMC – STARI DMC

Došlo je vrijeme da kažemo nešto više i o samoj igri. Svi oni, koji su strahovali da ćemo dobiti igraće iskustvo potpuno drukčije od onoga iz prethodnih igara, slobodno mogu odahnuti jer gameplay mehanika DmC– a gotovo ni po čemu ne odskače od one u kojoj smo do sada uživali. Naprotiv, DmC nam donosi blagu evoluciju svega što je valjalo u prethodnim naslovima. I dalje je pred nama veoma atraktivna žestoka hack & slash akcija, prepuna suludih poteza i comboa, koji rezultiraju borbenom koreografijom od koje se mozak topi. Igra je ponovo podijeljena na misije (ukupno ih ima 20), a klasičnom istraživanju zatvorenih prostora i dobro poznatom skupljanju orbova i unaprjeđivanju oružja i kupovini novih skillova i poteza (koje se vrši na dobro poznat način, između misija ili unutar istih aktiviranjem dobro poznatih kipova), dodan je sjajni Limbo sa interesantnim platformerskim dionicama, koje na jedan spontan i veoma dinamičan način dodatno obogaćuju gameplay.

Limbo je zaista priča za sebe. Mjesto između normalnog svijeta i pakla svako malo će ugostiti Dantea i prema njemu neće biti ni malo ljubazno. Demoni će konstantno odvlačiti Dantea u Limbo, gdje će ga pokušati ubiti, a i sam Limbo o sve u njemu će na zaista impresivan broj načina pokušati našeg junaka skratiti za glavu. Zgrade koje se ruše padati će na Dantea, zidovi će ga pokušati zgnječiti, rupe na cesti će ga pokušati progutati… Sve što se događa u Limbu direktno utječe na normalni svijet, što izgleda vrlo cool. Dok će se u Limbu Dante napucavati s hordom krvožednih demona, usput uništavajući sve oko sebe, normalni svijet će to vidjeti na jedan posve drukčiji način. Demone neće vidjeti, ali će zato, zahvaljujući demonskom TV kanalu vidjeti mahnitog Dantea kako bezrazložno uništava grad i sve oko sebe.

Izazovne tajne misije ponovo su tu, a za pristup istima morat ćete pomno istražiti svaki kutak ove igre. Sada se tajne misije kriju iza vješto skrivenih zaključanih vrata, a za otključavanje istih, pogađate, potrebno je pronaći i adekvatan ključ. Pristupiti svim tajnim misijama iz jednog prelaska igre jednostavno nije moguće, jer za pristup pojedinim lokacija bit će vam potrebno neko od oružja, koje ćete naknadno dobiti u igri, što znači da ćete igru morati odigrati više puta kako biste mogli otključati sve tajne misije. A kada već govorimo o tajnim misijama, važno je naglasiti da su sada mnogo raznovrsnije i zanimljivije od izazova na koje smo nailazili igrajući prethodne igre. Baš kao i ranije, ovi izazovi nisu baš lagani i potrebno je dosta truda i zalaganja kako biste ih uspješno završili, a za uspješno završavanje nekog od izazova bit ćete nagrađeni health fragmentima, koji služe da nadogradnju zdravlja. Pored skrivenih Secret Missions vrata, u svakoj misiji se nalazi i određen broj izgubljenih duša, koje je potrebno osloboditi, a za čije oslobađanje dobivate određenu količinu bijelih orbova, koji služe za kupovinu novih poteza i skillova. Također, tu je ponovo i dobro poznati ranking sustav, što znači da ćete za svoje akcije tijekom misije biti nagrađeni određenim brojem bodova, što će rezultirati konačnom evaluacijom prijeđene misije. Naravno, kao i uvijek, morat ćete se dobro namučiti kako biste uspjeli dobiti SSS rank na svakoj misiji – grčevi u prstima od adrenalinske  akcije zagarantirani su.

Devil May Cry igre oduvijek su bile poznate po veoma intenzivnoj akciji, zanimljivim oružjima i nezaboravnim bossovima. Sve nas je to dočekalo i u ovoj novoj igri. Zaista, razina atraktivnosti borbe podignuta je na još jednu novu razinu, a broj poteza i comboa je nadmašio sve dosadašnje DmC igre. Danteovi pokreti su veoma fluidni i dosta prirodniji u odnosu na dosadašnje igre, pa samim time i borba, koliko god nadrealna bila, djeluje dosta realnije. Borba nije preteška, ali nije ni prelagana. DmC veterani će se veoma brzo snaći s nešto kompliciranijim kontrolama (o tome više riječi u nastavku), dok bi oni koji se možda po prvi puta susreću sa ovim serijalom mogli naići na male poteškoće.

Kada je samo Danteovo naoružanje u pitanju, mač Rebellion i Danteovi omiljeni pištolji Ebony & Ivory ponovo su tu ali, baš kao i u svakoj dosadašnjoj DmC igri, tu je i potpuno novi arsenal toplog i hladnog oružja, pomoću kojeg će tamanjenje demona biti interesantnije. Dodatna vatrena nisu pretjerano inovativna, jer radi se o dodatnom shotgunu i još jednom demonskom oružju (Kablooeyu), koje može ispaljivati eksplozivnu municiju, koju je potom potrebno detonirati, a za takvo što baš se i nema pretjerano vremena, jer gotovo uvijek ćete biti opkoljeni hordom nasrtljivih demona. Sasvim je druga priča kada se radi o hladnom naoružanju. Tu nas očekuje još jedna novina, jer novo oružje nije „obično“ oružje, kakvo smo u većini slučajeva dobivali nakon što savladamo nekog od bossova. I ovdje ćemo nove zanimljive primjerke naoružanja osvajati nakon borbi s bossovima, ali ovoga puta svo to oružje podijeljeno je u dvije skupine – anđeosku i demonsku. Anđeosko oružje je dosta brže i profinjenije, dok sporije demonsko uglavnom služi za čisto uništavanje. U anđeosko oružje spadaju Osiris i Aquilla, dok demonskom pripadaju Arbiter i Eryx. Osiris bismo najlakše mogli opisati kao veliku kosu, pomoću koje je moguće izvoditi iznimno brze napade, kako na zemlji tako i u zraku. Aquilla su furiozna shurikenolika sječiva, koja je moguće koristiti i u borbi na daljinu. Arbiter je ogromna vatrena sjekira ogromne razorne moći, dok Eryx predstavlja magične vatrene rukavice, najsličnije Ifritu iz originalne igre. Svo ovo oružje ima još jednu svoju, jednako značajnu, svrhu i neophodno je za napredovanje kroz igru, kako za rješavanje određenih zagonetki (platformerskih i okolišnih), jer za pristup pojedinim lokacijama potrebno je upotrijebiti neko od njih. Anđeosko oružje u većini slučajeva služi za preskakanje velikih prepreka (koristi se kao grappling hook), dok pomoću snažnog demonskog oružja rušimo određene zidove i vrata kroz koja obično nije moguće proći.

Od svog tog silnog naoružanja, istodobno je moguće koristiti Rebellion, jedno vatreno oružje te po jedno anđeosko i demonsko oružje, no u svakom trenutku na određenu D-pad tipku možete promijeniti oružje. Ovakav sustav bi, u kombinaciji sa prilično zahtjevnim kontrolama, određenim igračima mogao djelovati kaotično, pogotovo ukoliko se uzme u obzir da je pojedine protivnike potrebno ubiti određenim oružjem. No, uz malo vježbe ni to neće predstavljati neki problem, baš kao što problem ne predstavlja ni nedostatak „lock on“ opcije.

Već je bilo riječi o kupovini poteza i itema te nadogradnji skillova, no i na tom polju dočekala nas je još jedna intersantna novina. Polako napredujete kroz igru i kupili ste određene skillove i poteze. Ti skillovi i potezi ne odgovaraju vašem načinu igranja, a „kratki“ ste za broj orbova potrebnih za kupovinu skilla koji vas interesira. Ne brinite se – sada je moguće resterirati kupljene skillove i iskoristiti te orbove za kupovinu drugih skillova. Ovo se zaista pokazalo kao dobar potez developera, jer na još jedan dodatni način moguće je stil igranja podrediti sebi i svojim željama.

Ako ste mislili da će ovaj DmC proći bez popularnog Devil Triggera, gadno ste se prevarili. Danteova demonska forma ponovo je tu, u gotovo neizmijenjenom obliku. Vjerujem da već svi znaju o čemu se radi i kako funkcionira Devil Trigger, ali zbog onih koji su se tek s ovom igrom uključili u ovaj serijal, ne škodi reći još jednom – kako biste iskoristili svoj potpuni demonski potencijal, potrebno je napuniti Devil Trigger gauge, a to je moguće učiniti efikasnim i što atraktivnijim tamanjenjem demona i činjenjem određenih akcija. Kada je Devil Trigger gauge pun, istodobnim pritiskom na oba sticka nastaje pakao – Dante poprima svoju demonsku formu, njegovi napadi su mnogo razorniji, dok mu se zdravlje istovremeno regenerira. Međutim, kao i ranije, Devil Trigger se veoma brzo potroši, a novo punjenje istoga može potrajati, tako da je u neku ruku potrebno i taktizirati s upotrebom istog.

A što reći o protivnicima u novom DmC-u? Sasvim je sigurno da će mišljenje oko dizajna potpuno novih protivnika biti podijeljeno – nekima će se svidjeti, dok će drugima izgledati prilično glupo i bezlično. Kako god, protivnici u ovoj igri poprimili su pomalo futuristički izgled, pa zahvaljujući njemu izgledaju kao polumehanička groteskna bića, koja kao da su nastala križanjem spodoba pokupljenih iz maglovitih ulica Silent Hilla i robotiziranih karakondžula, na kakve smo mogli naletjeti igrajući brojne futurističke shootere. Različitih protivnika je popriličan broj, no pomalo smeta činjenica što je većina njih zapravo varijacija jedne te iste teme. Veoma brzo dosadi kada se pred vama iz misije u misiju pojavljuju vizualno gotovo isti protivnici, samo malo izmijenjeni. Premijerno u igri pojavljuju se i „elementarni“ protivnici, za čije se „sređivanje“ mora primijeniti određena taktika, jer neke je demone mnogo lakše srediti anđeoskim, a neke demonskim oružjem.

I dok je situacija sa dizajnom „običnih“ protivnika „tako i tako“, bossovi su nešto sasvim drugo. Ovaj serijal oduvijek je bio poznat po veoma dobrim bossovima i nezaboravnim borbama sa istima. Tu se ništa nije promijenilo, jer ponovo smo dobili nekoliko zaista upečatljivih i fenomenalno dizajniranih bossova, a borba s njima će vam se sasvim sigurno urezati u sjećanje. Dok je još riječ o bossovima, uputio bih ozbiljnu zamjerku na bitku sa zadnjim bossom, koja je jednostavno prelaka i gotovo da ne pruža ni najmanju dozu izazova. Nije mi jasno zašto su se Ninja Theory i Capcom odlučili na takav potez, jer su sve ostale borbe s bossovima, svaka na svoj način, izazovne.

Devil May Cry serijal je poznat po svojoj težini. Da se razumijemo, igre iz ovoga serijala nisu „Ninja Gaiden“ teške, ali nisu ni na razini Hello Kitty dječijih igara, kakve uspješno može privesti kraju i jedan četverogodišnjak. Djelomično arkadni stil koji krasi sve Devil May Cry igre surovo je znao kažnjavati sve one koji bi nekoj od igara ležerno pristupili. Tada bi na scenu stupile i frustracije izazvane po tko zna kojim po redu gubljenjem života taman kada biste trebali uputiti fatalni udarac finalnom bossu. Žutih orbova, koji znače trenutni povratak iz mrtvih, nikad u igri nije bilo previše. Ni DmC nije lagana igra, ali nije ni preteška. Usudio bih se reći, ovo je i najlakša igra u ovom serijalu do sada, bar na normalnim postavkama.

Igra nam donosi čak sedam različitih razina težine koje se drastično razlikuju jedna od druge. U početku su dostupne samo tri – Human, Hunter i Nephilim, koje zapravo predstavljaju tri klasične razine težine – Easy, Normal i Hard. Ako se po prvi puta susrećete s ovim serijalom, slobodno možete izabrati Hunter, jer zaista ne predstavlja neki naročit izazov. S druge strane, ukoliko ste DmC veteran, odmah započnite igru na Nephilim postavkama, jer u suprotnom će vam igra biti prelaka i neće vam pružiti nikakav izazov. Uspješnim završetkom igre, moguće je otključati još nekoliko razina težine, od kojih će neke od njih vrlo dobro biti poznate DmC mazohistima: Son of Sparda, Dante must Die, Heaven or Hell i Hell and Hell. Prve dvije spomenute razine još se i mogu nekako proći, ali zato Heaven or Hell i Hell and Hell su pravo oličenje zla i nemoguće misije. Na Heaven or Hell postavkama i Dante i protivnici umiru od samo jednog udarca, dok Hell and Hell ide još korak dalje ka ludilu, jer u njemu samo Dante umire nakon samo jednog primljenog udarca. Zaista, svaka čast onome tko uspije završiti igru na ovim postavkama.

Za završetak igre na „normalnim“ postavkama potrebno je desetak sati, međutim rijetko tko je samo jednom odigrao neku Devil May Cry igru, tako da vas i ovdje očekuje višestruko prelaženje iste, makar kako biste otključali sve tajne misije i oslobodili sve izgubljene duše, ako ne radi prestiža koji donose maloprije spomenuti pakleni modovi.

OPA NINJA THEORY STYLE!

Čak i da nisam znao koji je razvojni tim radio na ovoj igri, dovoljno bi mi bilo da vidim samo jedan screenshot iz igre da znam da je u pitanju Ninja Theory. Niti jedan developer ne koristi toliko bogatu paletu boja kao što to čini Ninja Theory. Igra jednostavno izgleda prelijepo. Grafika je odlična a sama animacija besprijekorna. Sve izgleda sjajno, počevši od samih Danteovih osnovnih kretnji, pa sve do fluidnosti izvođenja totalno otkačenih combo udaraca, ali i odlično režiranih cutscena, kojih je u igri zaista mnogo. Zahvaljujući svemu ovome igra djeluje mnogo ozbiljnije, raskošnije i filmičnije u odnosu na svoje prethodnike. U igri apsolutno sve izgleda impresivno, pogotovo u pokretu, i sa zadovoljstvom mogu reći da nećete naići na probleme sa frame rateom, što bi bilo sasvim normalno za očekivati s obzirom na količinu akcije i efekata koji se konstatno odvijaju pred očima igrača. Level dizajn i dizajn likova je također odrađen u prepoznatljivom stilu ovog razvojnog tima, a i do sada se o njihovim ostvarenjima govorilo u superlativu. Govoreći o dizajnu razina, posebno moram istaknuti fenomenalni Limbo, koji odiše zaista jedinstvenim stilom. Konstantno mijenjanje okoliša, poruke na zidovima i brojne druge „organske“ aktivnosti koje se zbivaju u Limbu djeluju veoma dinamično, zbog čega Limbo izgleda gotovo kao živ entitet.

Zvuk i zvučni efekti u igri su, kao i uvijek do sada, na veoma visokom stupnju. Za glazbu u igri bili su zaduženi bendovi Noisia i Combichrist, što znači da nas ponovo očekuje žestok miks elektronske i metal mjuze, a takva kombinacija ovoj igri jednostavno savršeno odgovara. Umjetna inteligencija protivnika je sasvim pristojna, a njihova jačina i agresivnost ovisi o vašoj uspješnost – ukoliko se dobro snalazite u igri i bez problema se probijate kroz horde protivnika, igra će na vas poslati protivnike kojima će upravljati naprednija umjetna inteligencija, a zahvaljujući kojoj će vam protivnici moći dostojno parirati. Uvođenje umjetne inteligencije koja se prilagođava uspješnosti igrača sjajan je potez, jer rijetko ćete se naći u situaciji da vam je igra prelaka (osim u slučaju da odaberete najlakšu razinu težine). Kamera u igri je na vrhunskom nivou mada ponekad, usred sve siline akcije na ekranu, zna malo zakasniti, no to svakako ne bismo trebali uzeti za zlo hiperdinamičnom ostvarenju kao što je DmC. Sve u svemu, DmC je zaista vrhunski producirano i tehnički superiorno ostvarenje kojem je zaista teško pronaći takve mane.

SKRNAVLJENJE LEGENDARNOG SERIJALA ILI NEŠTO SASVIM DRUGO?

Ma kakvo skrnavljenje, igra je odlična. Iako su i meni samom, kao velikom fanu ovoga serijala u početku smetale drastične promjene, iako sam lično jednim dijelom strahovao da ćemo dobiti novu igru koja uopće neće biti DmC, sa zadovoljstvom moram priznati da je sav taj strah bio potpuno bespotreban. Vjerovao sam u Ninja Theory i znao sam da će igra u konačnici biti veoma dobra, samo nisam ni slutio da će biti toliko dobra. Iz aviona prepoznatljiva akcija, brojne epske scene, sjajne tehnikalije i glavni lik (koji jeste jednim dijelom izmijenjen  no ipak ne u tolikoj mjeri da pojedini hejteri pišu kojekakve imbecilne peticije o povlačenju igre iz prodaje) – sve je to ono po čemu bismo mogli prepoznati dobru staru Devil May Cry igru u moru sličnih akcijskih igara. Naravno, ni ova igra nije bez mana. O pojedinim njezinim nedostacima mogli ste pročitati u tekstu iznad, međutim istaknuo bih još jednu sitnicu koja mi baš nikako nije legla. Naime u pitanju je nevjerojatna količina psovki, koju možete čuti tijekom igranja ove igre. Ovdje su scenaristi igre zaista pretjerali, jer f… riječ je sveprisutna u ovoj igri (protivnici, pa čak i sam Limbo se ne libi uputiti hrpu psovki Danteu, ali ni ovaj njima baš ne ostaje dužan – kada vidite scenu sa jednim od bossova, u kojoj se odvratna demonica i Dante nadmeću tko će kome više puta opsovati, bit će vam sve jasno). Takav potez scenarista mi baš i nije jasan, jer zaista ne znamo što su željeli postići s time.

No i usprkos tome, DmC: Devil May Cry je sjajna igra, koja dostojanstveno nosi ime legendarnog serijala. Ako ste ljubitelji serijala, nemate se što dvoumiti – igrajte! Ako vam smeta mladi i izmijenjeni Dante – zažmirite i pređite preko toga i zaigrajte igru! Ako se prvi puta susrećete sa serijalom, onda vas ne muče problemi zbog kojih pojedini fanovi čupaju kosu – nabavite igru i uživajte! Ipak se radi o jednoj od najboljih akcijskih avantura do sada.